Vrlo je vjerojatno da će Aserija i nadalje biti magnet za arheologe i istraživače generalno i da na dosadašnja iskapanja nije stavljena točka. Novim metodama koji se koriste ili će se tek koristiti u iskapanjima, dignut će se još jedna zavjesa s postojanja i života unutar ovog drevnoga grada. Grada čiju povijest dugu preko 1200 godina jednako dijele Liburni i Rimljani, ali i Slaveni koji su bili među njenim rušiteljima, a kasnije, njenim stanovnicima.
Aserija/Asseria
Na glavici brda, razasuti među kamenjem, šuštali su i škripali svojim bodljama ljubičasto modri kotrljani. Neprestance su brborili o sjaju sunca i zlata, preplićući svoje riječi sunčevim tracima i zlatnim nitima naušnica i prstenja, što su ih tu blizu djeca nudila na prodaju. Onome koji bi naišao putem i koga bi zabljesnuo sjaj zlata. Takvi su ljudi, brbljali su dalje brbeči, ošamuti ih pogled na zlato pa učas požele da je njihovo. Al' djeca su djeca, ne razumiju ni taj zaluđeni pohlepni pogled, ni pravu cijenu. Ako im tkogod ponudi slatkiš ili kakvu staklenu perlu za igru, daju zlato i srebro na razmjenu. I odu zaigrani svojim putem.
Kad bi napokon krajem dana, teško i golo sunce potonulo daleko na obzoru, šuštanje i škripanje bi se izmiješalo s drugim zvukovima sumraka, a potom i noći. Iako ne bi posve prestalo jer kotrljani kao da nikad nisu spavali. Noću bi si međusobno prenosili i obnavljali priče predaka o onim danima kad je baš ovdje, na ovoj glavici najednom zavladala velika gužva. Nikako ne prva kojoj su kotrljani svjedočili ali svakako najveća. Stiglo je tad mnoštvo ljudi koji su potom unišli među visoke zidine grada i počeli se dovikivati reskim i snažnim glasovima. Kotrljani su viđali ljude, one koji tjeraju stada ovaca na pašnjake i odlaze u vinograde, obrezuju lozu i beru grožđe. Često bi ih čuli kako pjevaju. Tvrde i odrješite pjesme koje su im valjda takve davale snagu za obavljanje teških poslova. Ponekad su pjesme bile ugodnije kotrljanovim ušima, ali njih bi pjevale žene. Skladno pjevale i jednako skladno radile. Bilo je ugodno gledati ih i slušati dok bi sunce nesmiljeno grijalo. No, ove su pridošlice bile drugačije. Nisu pjevali i nisu radili u vinogradima iako bi po cijele dane kopali. Suha je zemlja prštala na sve strane, a ritam kopanja bi prekidali uzvici kad bi kopači naišli na neku prepreku svojim alatkama. Tad bi dolazili neki drugi, naginjali se nad iskopane jame i tražili da kopači rukama počnu dalje razgrtati. Usklici ljudi postajali su glasniji i veseliji kad bi kopač iz jame podigao dlan na kojem je mutno zasjalo nađeno blago. Naušnica. Prsten. Kopča. I za kotrljane je to bilo iznenađenje iako su se nagledali svakakvih stvari nađenih u zemlji, a najviše kostiju, posuda, čaša.
Iskapanja i gužve trajale su danima i štoviše, mjesecima, a kopači bi često imali i publiku jer bi djeca ali i odrasli iz susjednih sela dolazili gledati što rade i pitali što zapravo traže. Kad je sve to prestalo i kad su ljudi, prvo kopači potom i ostali otišli, seoska su djeca nastavila kopati u iskopima i tražila, tražila… Za njih je to doduše bio dio igre lova na blago, sve dok im otac ili mater ne bi pronašli loše sakrivene komadiće zlata ili srebra po džepovima ili među prstima umrljanim zemljom. Tad bi ih strogo ispitivali o tome gdje su to točno pronašli pa im oduzimali nađeno. Djeca su tih večeri shvatila da su pronašla stvarno blago pa bi sutradan nastavila kopanje. Ako bi nešto opet pronašli to su sada znali bolje čuvati sve dok im netko nepoznat na putu to sve ne bi opet uzeo i često otišao bez nagrade. Kotrljani su tad bili svjedocima suza radi prevare, no suze bi ubrzo smijenio smijeh jer bi se sve uvijek pretvaralo u igru.
Na ovome svijetu sve se zbiva ciklički pa bi ljeta smijenile jeseni i zime i zapuhale oštre i hladne bure, od kojih bi kotrljani postali tvrdi i suhi, a otkinute bodlje letjele niz vjetar. No, njihove priče ni tada nisu stale već bi se njihova sjećanja produbila sve do onih dana kad su visoke zidine iznad njih čuvale među sobom živost i život. Bilo je to tako davno da neki od kotrljana na glavici nisu još ni iznikli. Ali su pamtili ispričane priče. „Joj“, upadali su jedni drugima u riječ, „bilo je to drugo vrijeme, među zidinama je vrio život, često opasan za nas jer bi nam žitelji došli glave“. Istina, takvo je doba vladalo tada, život je bio neizvjestan i opasan i za ljude i za naše kotrljane. Ili brbeče, pa čak i vražje stričeve, kako bi ih nazivali ljudi kad bi im otkidali bodljikave listove ili cvjetove ili kad bi ih iščupali i oduzeli im njihov život. Odrezali im korijen, osušili ga za čaj kojim su liječili bolesne, snažili muškost, davali ljepotu. Ili ga skuhali za ručak.
Kotrljani su bili uvrijeđeni jer su ovdje bili toliko dugo da su i zaboravili kad su se kraj njih pojavili prvi ljudi i kad su počeli dizati kamenje kako bi sagradili zidine i zaštitili svoj grad. Živjeli su svoj život na suncu i vjetru, cvali i oholili se svojom plavom bojom. Bilo je to doba kad su ljudi sagradili grubu gradinu na glavici brda kako bi imali na oku neprijatelje na zaravni ispod gradine i na plodna polja uokolo. Pomalo, kako je vrijeme prolazilo, a djeca se rađala, gradina se širila za potrebe plemena Liburna koji su se ovdje zaustavili na dulje vrijeme. Tada su tom živom mjestu nadjenuli ime koje su baš kotrljani prenosili dalje niz vjetar pa se mnogima unutar gradine, naročito u sumrak činilo da čuju njihov šuštaj: Aserija, Ašerija, Ašššššer....
Kad su puno kasnije Rimljani preuzeli Aseriju od Liburna, ostavili su ime naselju dodavši mu još jedno “s“ kako bi nova riječ Asseria upućivala na liburnijski korijen (lat. asser, daska, u ovom slučaju greda, koja se nalazila na jarbolu liburnijske lađe). To je tumačenje moguće iako ima i drugih razmišljanja koja upućuju na indoeuropski korijen „ak“ (ilirski refleks „as“) što predstavlja šiljat, oštar kamen na kakvom se nalazila i dalje gradila Aserija.
U ljeto 2020. godine Z. i ja smo nastavili s posjetima i upoznavanjima ostataka nekadašnjih naselja u Ravnim kotarima i Bukovici te smo se polovicom kolovoza prvo uputili u Benkovac na razgledavanje muzejske zbirke u kaštelu Benković. Potom smo krenuli u istraživanje, mislili smo, hrpe kamenja koja je preostala od nekoć moćne Asserije.
Aserijatski bedemi i cipusi preko puta
I dok su nam se ponad glava počeli zbijati i prijetiti tamni oblaci, nekih 5-6 km dalje od Benkovca, odnosno malo južnije od sela Podgrađe, nad nama su se postrance, ukazale zidine. Nikakva hrpa kamenja što se ruši niz padine u vinograde i na puteljke već pravi, pravcati bedemi. Neponovljivo je prvo iskustvo prizora Aserije, a kako je i vrijeme u tom momentu također bilo čudno, puno elektriciteta, valjda pred kišu, prizor pred nama bio je upravo čudesan. S jedne strane te visoke impozantne zidine, a preko puta njih, pronađeni i iskopani cipusi (kameni nadgrobni spomenici) poredani u redove poput vojnika. Na okolnim pak padinama zelenili se redovi vinograda, dokle god seže pogled. Prošlost i sadašnjost! Moć i pitoma ljepota!
U trenutku sadašnjosti mi znamo gdje smo i znamo što je predstavljao ovaj grad. Dakako da negdašnja Asseria, dok je još bila liburnijska Aserija nije bila ograđena ovim monumentalnim bedemima, isprva je riječ tek o gradini da bi se najveći procvat počeo zbivati tijekom I. i II. st. kada grad prelazi iz ruku Liburna pod antički Rim. Da je ovo područje u to doba bilo naseljeno dokaz su pronađeni kameni međaši (natpisi) koji su dijelili teritorije. Jedan je pronađen '50-tih godina prošlog stoljeća oko Gornjeg Karina, drugi mnogo ranije, početkom XX. st. u Bruški (na cesti Benkovac-Medviđa), potom tri kamena međaša u Dobropoljcima, Čalićima, Bribirskoj glavici sve do onog koji je uzidan u vrata crkve sv. Mihovila u Popoviću. Svi su ti međaši odnosno natpisi na kamenju, modernim rječnikom, bili ažurirani prema stvarnim potrebama i stanjima na terenu. Nisu bili ovdje kao ukras već radi određivanja teritorija u svrhu izbjegavanja sukoba zbog krađa zemljišta i dokazivanja vlasništva i/ili posjedništva. Aserija toga doba bila je jedna od ukupno 14 važnijih općina južne Liburnije koja je zauzimala cca 190 četvornih kilometara površine s visokim udjelom obradivih površina. Uz tadašnji Jader, Nedinum, Aenon i Varvariju, Aserija je važila kao jedna od najplodnijih liburnijskih općina. U doba rimske vladavine, uz obradive površine, njenom su razvoju pridonijeli i novosagrađeni putovi naročito onaj koji je povezivao Iaderu (Jader ili Zadar) i Salonu (Solin). Putovi su prvenstveno služili Rimljanima za brzo i učinkovito premještanje vojnih postrojbi kao i logistiku.
Takva je Asseria, unatoč krizama i početku propadanja Rimskog carstva, napredovala i odolijevala svim iskušenjima do kraja VI. odnosno, početka VII. st. kada otpočinju prodori Avara i Slavena. U tim je pohodima skončala glavna prijestolnica ovog dijela Rimskog carstva, Salona, dok je ostale gradove i općine na tom rušilačkom putu opljačkala, porušila i zgazila ista noga. Asseria se nakon tih rušilačkog vihora nije pridigla i oporavila, u njoj se prekinuo život, a ostatci nekoć lijepog grada zarastaju u bršljan i divlju lozu.
Njene ruševine avanturisti putopisci otkrivaju tek u XVIII. i XIX. st., a tragom njihovih riječi na isto mjesto dolaze istraživači. Alberto Fortis (1741-1803) u svom putopisu „Viaggio in Dalmazia“ (Put po Dalmaciji) piše: „Stajao sam nogama na krivini luka … „ a Ante Tresić Pavičić u svom pak putopisu „Po Ravnim kotarima“ iznosi svoje prve impresije: „Svuda je porastao drač i oštrica te samo možeš naslućivati što se na onoj visoravni krije. Koliko su barbari ondje razarali i kopali blago!“ Što se istraživanja tiče, prva istraživanja i sondiranja lokaliteta vršena su već 1835. dok su iskapanja Aserije započela kasnije, 1887. godine. Konzervator je bio Mihovil Glavinić, a financijsku je potporu dala centralna bečka komisija za ispitivanje i očuvanje spomenika. Tijekom 4 godine istraživanja i iskapanja u cijelosti su iskopane i otkrivene zidine Aserije. Sljedeća se istraživanja vrše na crkvi sv. Duha 1897. pod vodstvom fra Luje Maruna kada su otkriveni natpisi na glavnim gredama (arhitrav, epistil) što je potaklo novo iskapanje 1899. godine. Nositelj tog projekta bio je Austrijski arheološki institut iz Beča, a tadašnja su iskapanja bila stručno vođena. Za stručno su vodstvo i savjete bili zaduženi: poznati arhitekt Ćiril Metod Iveković, arheolog, dr. Pietro Sticotti (Istranin, rođen u Vodnjanu) iz Trsta, fra Lujo Marun i Frane Radić iz Hrvatskog starinarskog društva u Kninu. Ta su obimna iskapanja vršena do 1903. nakon čega se sva istraživanja obustavljaju sve do kraja XX st. točnije do 1998. kada započinju nova iskapanja i to kao revizija onih s početka istoga stoljeća. A potom, u razdoblju od 2003. do 2016. godine usljedilo je novo istraživanje, s novim znanstvenim rezultatima čemu su poslužili oni raniji. Iza ovih istraživanja stoje Arheološki muzej Zadar i Sveučilište u Zadru, Odjel za arheologiju, a vodi ih dr.sc. Ivo Fadić.
Rezultat svih do sada provedenih istraživanja i iskapanja, slika je drevne Aserije ili Asserie, grada smještenog između Ravnih kotara i Bukovice, onakvog kako je nekoć davno izgledao. Izgrađen je na strateški pogodnom mjestu, na vrhu visoravni koja je s tri strane okružena duboko usječenim udolinama, a sa svijetom povezan tek na jednom, sjevernom dijelu.
Iako je u opsegu unutar zidina, dužine 440 i širine tek 170 metara, za ono vrijeme i za ovaj kutak svijeta bio je to poveći grad s tendencijom svoje svijetle budućnosti. Cijelo je vrijeme svog tisućljetnog postojanja grad bio štićen zidinama koje su podizane tehnikom suhozida u razdoblju mlađeg željeznog doba (V-IV st. pr. Kr.). Dolaskom Rimljana i prelaskom grada u njihove ruke, suhozidne se fortifikacije nadograđuju i ojačavaju tehnikom opus quadratum (gradnja velikim pravokutnim blokovima s bunjama, malim kružno kupolastim građevinama kakve nalazimo po vinogradima i kakav je tip primjerice istarski kažun) što je danas vidljivo, a temeljem nalaza iskapanja utvrđena je njihova visina od 3 do 4 m, ovisno o položaju i značaju. Zub vremena zakopao je i smanjio tu impozantnu visinu na današnjih 1 do nešto manje od 2 metra, osim na dijelu zapadnog zida gdje su iskopani dijelovi bedema visine čak 7 metara!
Bedemi, istok i sjever
Zapadna i sjeverna strana
U grad se ulazilo kroz ukupno 7 vrata, prioritetno, prilaznom cestom na sjevernom dijelu kroz dvoja uža vrata za pješake. Na zapadnom je dijelu bio širi ulaz namijenjen zaprežnim kolima, a istočni i južni bedem također su otkrivali ulazna nadsvođena vrata.
Ulazna vrata sa sjeverne strane su u bedemu otvorili Liburni, a Rimljani ih u kasnijem razdoblju donekle sužavaju i opet u svrhu bolje obrane. Isprva je sjeverni bedem (u II. st.) ojačan izgradnjom 4 kule, a uz drugu su kulu ugrađena vrata u obliku rimskog slavoluka koja su shodno natpisu na njima, 113. godine posvećena caru Trajanu. S obiju strana slavoluka bio je postavljen po jedan polustup, a do njega pak, po dva puna stupa između kojih su bile smještene niše. I stupovi i polustupovi su bili izrađeni u korintskom stilu. Strana prema gradu nije bila tako raskošnog izgleda već su je krasili samo polustupovi. Između luka i natpisa na vratima, nalazile su se kamene glave bikova. U spomenutim su nišama također trebali biti kipovi no, pretpostavka je da su ostale prazne obzirom da arheolozi nisu pronašli nikakve ostatke. Osim gornjeg natpisa koji govori da su vrata posvećena rimskom caru, postavljen je bio i natpis na nižem dijelu s imenom donatora, kako je to bilo uobičajeno. Radilo se o trgovcu italskog podrijetla, Luciju Leliju Prokulu (Lucius Laelivs Procvlvs). Pretpostavlja se da je car Trajan u jednom od svojih pohoda na Daciju (Rumunjsku) prolazio ovim putovima odnosno da je jedna ruta prolazila od Ancone preko Iadere, Asserie, Burnuma, Salone i dalje prema Dunavu i Daciji. No, stoga što se pokazalo da su takva vrata svojom širinom nepouzdana jer su kroz njih lako mogla ući neprijateljska kola, ista se kasnije pregrađuju na dvoja uža vrata namijenjena pješacima.
Mjesto na kojem su bila ugrađena vrata u obliku slavoluka caru Trajanu u čast
Uzdužno uz južni gradski bedem, nalazio se gradski forum/trg. Oblika izduženog pravokutnika sa dvije je strane bio omeđen trijemovima, a u samom je središtu bilo zrcalo (pločnik) na čijim su se rubnim dijelovima nalazile niske stube koje su vodile prema okolnim zgradama. Ispod ruba pločnika bio je iskopan kanal za odvodnju. Na onim pak stranama gdje nije bilo trijemova, forum je štitila ali i krasila greda s pločama (plutejima) ukrašena girlandama koje su nosili eroti. Fragmenti takvih pluteja pronađeni su tijekom arheoloških iskapanja na četiri mjesta pa se moglo rekonstruirati takvo središte. Zgrade koje su se uokolo nalazile, služile su svrsi kao i u svim antičkim gradovima, trgovini, politici, kultu. Istraživači su rekonstrukcijom došli do saznanja da je u samom središtu okolnih zgrada bila jedna od najvećih dvorana koja je mogla, iako za to ne postoje dokazi, služiti kao gradska bazilika. To je bio središnji dio Asserije dok su ostale zgrade bile međusobno nepovezane i služile su za stanovanje. Uz zgrade su bile manje terme kao i mjesto na kojem se nalazila gradska cisterna.
Inače, voda je stizala kroz izgrađeni akvadukt iz velike cisterne (čatrnje) koja se nalazila u obližnjem selu Lisičić. Akvadukt je slabije istražen i pretpostavlja se da je sustav vodovoda bio otvoren obzirom da su vidljivi kanali no, moguće je da je u funkciji bio i napredniji sustav što samo može biti dodatni izazov novim istraživačima.
Stručnjaci su zaključili na temelju onih natpisa koji su pronađeni u dovoljno očuvanom obliku i još čitljivi, da je forum u cijelosti sagrađen tijekom I. stoljeća. Asseria je nakon svoje propasti poslužila žiteljima okolnih gradova, gradića pa i sela za nabavu građevinskog materijala kojega su razvukli i koristili prilikom izgradnji svojih domova, te se nerijetko mogu i danas vidjeti dijelovi antičkih natpisa (arhitrava) uzidani u dijelove zidova ili uz prozorske okvire čije vrijednosti međutim njeni domaćini dugo nisu bili svjesni.
Iz aserijatske arheološke zbirke Zavičajnog muzeja Benkovac, kaštel Benković
Natpisi su uglavnom otkrivali imena donatora i visinu svote sredstava koju su imenovani darovali gradu za izgradnju gradskih objekata. Primjerice, greda s natpisom koji glasi (u prijevodu): „Lucije Kaninije Front, sin Tita, Klaudijeva roda duumvir, muž flaminata božanstvenog Klaudija, dvaput po pet godina cenzor“ nalazi se danas na zadarskom forumu, a razvidno je da se odnosi na obilježavanje kulta cara Klaudija. Ista je datirana tek po smrti cara Klaudija (54. g. po Kr.). Prilikom istraživanja tijekom XX i XXI st., na tom je lokalitetu otkriven i velik broj nadgrobnih spomenika tzv. cipusa iz liburnijskih vremena te se pretpostavlja da je u liburnijskoj Aseriji postojala kamenoklesarska radionica za njihovu izradu.
Aserijatski cipusi: na otvorenom prostoru preko puta Aserije (gore) i u kaštelu Benković (dolje)
Ti su nadgrobni spomenici specifičnog izgleda na području cijele Liburnije otkriveni na trima područjima (radionicama) i to krčkoj, zadarskoj i ovoj, aserijatskoj. Od ukupno 112 liburnijskih cipusa, njih 74 pripada aserijatskoj skupini. Prvi od njih iskopan je iz kasnoantičkog nasipa u Aseriji, a njegov je natpis otkrio da ovaj spomenik podiže Rubria Rufina svojem ocu Kvintu Rubriju Rufu, sinu Aplija koji je bio pripadnik Liburna. Danas se taj cipus nalazi u benkovačkom Zavičajnom muzeju (kaštel Benković). Radi se o liburnijskim spomenicima robustnog izraza, cilindričnog oblika, visine od 110-150 cm, a na vrhu im se nalazi „šišarka“ odnosno motiv šišarke stabla pinije. Spomenike se podizalo osobama oba spola, a također su ih jednako podizali i muškarci i žene. Ispočetka su ti spomenici bili jednostavne izvedbe bez ukrasa, da bi u kasnijim vremenima bili sve raskošniji s izrađenim girlandama i portretima pokojnika ili pak reljefima boga Merkura kao pratitelja duša u podzemni svijet. Stručnjaci su zaključili da su cipuse ipak naručivali samo bogatiji stanovnici Asserije koji su si to mogli priuštiti, a iz natpisa je bilo vidljivo da je romanizacija na ovome prostoru u to doba bila okončana. Uz cipuse su bili pronađeni i primjerci drugih nadgrobnih spomenika, u ovom slučaju nadgrobne stele (okomite ploče). Jedna od tih aserijatskih stela, monumentalnog oblika danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zadru. Najveća je stela pronađena u blizini crkve sv. Duha na aserijatskom forumu dok je druga nađena uz Trajanov slavoluk. I konačno, uz navedene nadgrobne spomenike, cipuse i stele pronađeno je i nekoliko primjeraka kvadratnih žrtvenika, odnosno nadgrobnih ara. U Aseriji ih je pronađeno tek osam od kojih su neke bile ugrađene u fortifikacije.
Svi pronađeni nadgrobni spomenici i ploče dokaz su ranijih života unutar zidova Aserije, a te su dokaze potkrijepili i oni manji i brojniji koji su se najčešće nalazili uz tijela pokojnika. Nađeno je sijaset fibula (igla ili kopča za ogrtač), naušnica, prstenja. Drugi pak dokazi života, oni iz redovne uporabe kao keramički i stakleni predmeti, mahom se danas nalaze u splitskom Arheološkom muzeju koji je iste otkupio između dva svjetska rata. Ovi su nalazi brojni i visoke kvalitete pa je usporedbom s predmetima slične izrade i izgleda pretpostavljeno da potječu iz istih, sirijsko palestinskih radionica. Život unutar liburnijske Aserije i kasnije rimske Asserije, bio je bogat kako njenim stanovnicima tako i predmetima kojima su se služili u svakodnevnom životu te su uz nakit i posuđe, pronađeni predmeti osobne higijene (bočice za masažna ulja, mirise i pomade), alatke kojima su se služili u kućanstvima i izvan zidina grada. Pronađen je i novac, a u njegovu pronalaženju su se itekako istakli i razni nepoznati tragači te su pronađeni ili otkupljeni ili čak ukradeni primjerci završili u rukama privatnih kolekcionara, a manje u muzejskim prostorima.
Rimska vučica s Romulom i Remom, Zavičajni muzej Benkovac, iz aserijatske zbirke
Zavičajni muzej Benkovac, aserijatski artefakti
Kaštel Benković u kojem je smješten Zavičajni muzej (dolje)
Vrlo je vjerojatno da će Aserija i nadalje biti magnet za arheologe i istraživače generalno i da na dosadašnja iskapanja nije stavljena točka. Novim metodama koji se koriste ili će se tek koristiti u iskapanjima, dignut će se još jedna zavjesa s postojanja i života unutar ovog drevnoga grada. Grada čiju povijest dugu preko 1200 godina jednako dijele Liburni i Rimljani, ali i Slaveni koji su bili među njenim rušiteljima, a kasnije, njenim stanovnicima. Hrvati su kao slavenski narod ostavili tragove svog postojanja u Aseriji kao i posvuda u okolici. Njihov je život doslovno prekrio onaj antički, a dokazi tomu su nalazi slavenskih grobova iznad antičkih, glagoljski natpisi, predmeti iz svakodnevne i osobne uporabe iz tog razdoblja, kao i specifičan nakit (sljepoočnjače).
U kasno ljetno popodne stajali smo pri vrhu sjeveroistočnog bedema okruženi samo tišinom, kad su nam se nenadano pridružili rijetki posjetitelji, a po reg. oznakama njihovog automobila, riječ je o jednoj zagrebačkoj obitelji.
Promatrajući kako svladavaju uspon na najvišu točku bedema, pogled mi nakratko obuhvati nebeski svod kojim daleko gore plovi avion, a djevojka iz zagrebačke obitelji tad počinje plesati na vrhu kamenog bedema. Lagana je i gracilna, a kratki je ples očito namijenjen njenom dečku. Gore visoko leti avion, dolje su parkirana dva automobila, a na vrhu drevnog bedema pleše svoj ples djevojka. Mogla bi jednako biti i Liburnijka i Aserijka kao i Zagrepčanka. Jer život se nastavlja i traje što najbolje mogu posvjedočiti plavi kotrljani posvuda oko nas.
Umag, studeni 2020.
Literatura:
- Ante Jurić: „Ravni kotari i Bukovica“, (naselja – sakralni objekti, utvrde i arh. nalazišta), izdavač Ogranak Matice hrvatske Skradin, 2018. str. 15-50
- Glavinić, Mihovil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22231
- O bunjama, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=10199
- O kotrljanima, https://www.plantea.com.hr/plavi-kotrljan/
:(Još nema komentara