Matrjoška – cool lutkica

Ruska Matrjoška je, vjerojatno, najpopularniji ruski nacionalni suvenir koji je veliku slavu stekao i širom svijeta. Na svim većim izložbama, sajmovima, festivalima održavanim u raznim dijelovima svijeta, na ruskim štandovima gotovo uvijek se mogu vidjeti i vesele matrjoške koje posjetitelje šarmiraju svojim neponovljivim oblikom. Djeluje kao da je doplivala iz nekih jako davnih vremena, iz svijeta legendi i bajki. Međutim, ova zabavna drvena lutkica ima "svega" nešto više od sto godina.
U 19. stoljeću, znači u vrijeme kada se pretpostavlja da je ova lutka nastala, praktično najčešće rusko ime bilo je Matrjona, u čijoj osnovi leži latinska riječ "mater", koja označava majku. Ovo je ime asociralo na majku mnogočlane obitelji, zdravu i jedru, pa ono tako postaje zajednička imenica koja označava drvenu rukotvorinu, oslikanu jarkim bojama. Da li zbog marame ili iz nekog drugog razloga, kod nas se ova drvena lutka često pogrešno naziva babuška.

Prva ruska matrjoška, koju je napravio Vasilije Zvjozdočkin, a ukrasio i obojio Sergej Maljutin, sastojala se od osam dijelova. Sve figurice razlikovale su se jedna od druge, a posljednja, osma, predstavljala je bebu u pelenama.

Princip pravljenja matrjoške ostao je isti do danas i sačuvao je sve odlike rezbarskog zanata starih ruskih majstora. Pravilo je da se ruske matrjoške prave od lipe, breze, johe, jasena. Kao najzahvalniji materijal pokazalo se stablo lipe. Debla, predviđena za izradu matrjoški obaraju se rano u proljeće, a onda se čiste od grana i kore. Na nekoliko mjesta ostavljaju se prstenovi od kore, da drvo ne popuca. Tako obrađeno stablo treba se sušiti najmanje dvije godine. Majstor će pažljivo odabrati materijal pogodan za pravljenje lutke i tražit će onaj dio drveta koji nema ni pukotinu ni čvor. Obično se najprije pravi najmanja matrjoškica, koja ponekad može biti i veličine nokta. Na osnovu nje pravi se veća i tako redom. Nakon osnovne obrade, drvene lutkice preuzima umjetnik, koji ih "oblači" u sarafan (dugi kaput bez rukava) jarke boje, na glavu joj stavlja maramu, ukrašenu cvijećem. Ponekad se, ovisno o umjetnikovom raspoloženju, matrjoškama dodaju i različiti detalji: korpe, buketići, svirale, različite životinje itd. Izraz lica svake matrjoške je poseban: mogu se vidjeti tužne, zamišljene, stroge ili ozbiljne lutke, kao naravno i one vesele, nasmijane.

Mnogo je različitih verzija gdje i kako je ova neobična figurica nastala. Izgleda da rusko porijeklo matrjoške nije ništa više do primamljiva legenda za inozemne turiste. Ne tako davno, na teritoriju Rusije matrjoška nije ni postojala: o njoj ništa nije znao ni Puškin. Razlog tome je činjenica da je matrjoška u Rusiju najvjerojatnije došla iz Japana, otprilike '90-ih godina 19. stoljeća. Prema nekim izvorima, ona je napravljena po ugledu na šičifukudžin, japansku igračku sastavljenu od sedam dijelova koja donosi sreću.

Nevjerojatno je kojom brzinom se lutka-imigrantkinja udomaćila na ruskom tlu - umjesto japanskih kosih očiju progledale su okrugle i plave, lutka je "obukla" pravi ruski sarafan, a rumenilo njenih obraza postalo je ogledalo ruske duše. Koliko se dobro ova lutkica snašla u novoj sredini dokazuje to, što je kao unikatna ruska igračka dobila nagradu na Pariškoj svjetskoj izložbi 1900. godine.

Autor slika: TashaNa