Kad su počela moja emigrantska iskustva mislila sam da već sve znam. Moja prva talijanska prijateljica, koja je sa sažaljenjem gledala kako se motam po kuhinji, uvjerila me da i za mene "ima nade". "Bilo bi šteta da odeš iz ove zemlje prije nego naučiš kuhati!", izjavila je. Imala je pravo.
Moje gastronomsko sazrijevanje je jedinstveno i neponovljivo. Kao i vaše, uostalom. Gastro-sudbina svakog pojedinca je osobna koliko i otisci prstiju.
Svi mi, kuhari i kuharice, počinjemo promatrajući i pomažući majci ili baki. Kasnije preko savjeta ujni, sestara, susjeda ili prijateljica, prelazimo u fazu isprobavanja. Ili pronalaženja vlastitog puta. Nakon nekoliko godina, ponekad i desetljeća, osobnih pokušaja, miris koji se osjeća u našem stanu, namirnice u frižideru i ostavi, vrsta i broj tavica i lonaca, pa sve do stolnjaka i tanjura, sastavni je dio onog što napokon možemo nazvati - "moja kuhinja".
Moj prvi svjesni susret s kuhinjom bilo je - sočivo (leća)! Tako je mama, vegetarijanka i makrobiotičarka, nazivala ono što se uvijek kuhalo u pištećem express loncu. Nedjeljom smo mi ostali članovi obitelji, tada još neopredijeljeni jedači, dobijali pečenu koku s krumpirom, (vjerojatno, kako bismo bili barem djelomično spremni na bjelančevine životinjskog podrijetla u slučaju da završimo u nekoj "mesnatoj" obitelji). Međutim, u taj prilično pojednostavljeni svijet poput meteora su znale uletjeti susjedine princes-krafne, didine srdele, tetina mesna štruca pa čak i fuži s tartufima. Bili su to prvi gastro-arhetipovi utisnuti u moje okusne pupoljke.
Odlazak u svijet: moje zagrebačke godine označile su neke slavonske i zagorske "svekrve". I, naravno, tržnice. Špek, sir i vrhnje, meso na žaru, boem kocke, kesten pirei kao pozitivna iskustva. A, razne studentske menze kao potvrda da ti je s dvadeset godina želudac ko' bunker, a glad vučja.
Kad su počela moja emigrantska iskustva, mislila sam da već sve znam. Moja prva talijanska prijateljica, koja je sa sažaljenjem gledala kako se motam po kuhinji, uvjerila me da i za mene "ima nade". "Bilo bi šteta da odeš iz ove zemlje prije nego naučiš kuhati!", izjavila je. Imala je pravo. Male enoteke, gostionice, ali prvenstveno obiteljske kuhinje pomirile su me s djetinjstvom. Vrhnje i maslac zamijenila sam maslinovim uljem, ponovo otkrila povrće i ribu, ali prije svega tjesteninu! Ne onu raskuhanu i ljepljivu iz školskih i studentskih menzi, već pravu pastu al dente. Gledala sam, učila, pitala, ali prije svega isprobavala.
Ali, tek je dolazak u Ameriku stvarno učvrstio moje samopouzdanje. Postala sam gazdaricom kuhače!! I ne zato što se ovdje ima što naučiti, već zato što u ovoj zemlji jednostavno ne možeš skuhati nešto nejestivo. Amerikanci su nenadmašni gosti. Osim što pojedu i popiju sve što pred njih staviš, zahvaljuju ti do neba i šire okolo tvoju kuharsku slavu. O "onoj prekrasnoj večeri" kojom si ih poslužila raspredat će bajke. Sjećam se jednog kesten pirea, koji je nastao nakon više sati čišćenja, kuhanja i pasiranja, i oduševio goste. Sljedeći sam dan čak primila ljubavno pismo jedne gošće koja je tvrdila da još uvijek u sjećanju i na nepcu ima okus onog "božanstvenog deserta". Pa, kako joj uskratiti to zadovoljstvo?!
Naravno, bez obzira na uložene napore i moja je obitelj doživjela fast food kontaminaciju. Zaključila sam da te ništa ne može spasiti od uličnog hot-doga i hamburgera ili jaja sa slaninom. I američku smo hranu djelomično uveli u svoj repertoar, ponekad praveći "zdrave kućne hamburgere", ponekad jednostavno utažujući želju u obližnjem fast food restoranu.
Ta bastardizacija tradicije u mojoj osobnoj kuhinji, miješanje gastro-kultura bez jedne dominantne, dovelo je do toga da moj stariji sin obožava japansku i meksičku kuhinju i to u smislu "što pikantnije, to bolje", mlađi je mnogo tradicionalniji i skloniji hamburgerima i najvažnije - palačinkama, a muž se razboli ako ne zavrti špagete barem tri puta tjedno.
A, ja? Ja šutim i jedem.
:(Još nema komentara