Ole i Trufa

Šuma je bila velika, gusta, puna svih vrsta listopadnog drveća. Bio je mjesec studeni. Obično je u to vrijeme godine hladno i dogodi se da čak ponekad i sniježi, ali ovaj studeni bio je relativno topao. Noći su bile hladne i vjetrovite; ali čim bi sunce jutrom izašlo, postalo bi toplije. Moglo bi se pomisliti da je ljeto kad ne bi čitava šuma bila posuta otpalim lišćem - žutim kao šafran, crvenim poput vina; a bilo ga je i zlaćanog, kao i satkanog od različitih boja. Kidala ga je kiša, vjetar, padalo bi danju, padalo bi noću - oblikujući debeo sag na šumskome podu...
Na vrhu drveta koje je izgubilo sav svoj lisnati pokrov ostala su još samo - dva lista. Jednomu je bilo ime Ole, a drugomu Trufa. Ole i Trufa zajedno su visjeli na jednoj grančici. Kako bijahu na samome vrhu drveta, primali su mnogo sunčeva svjetla. Iz nekog posebnog razloga, koji Ole i Trufa nisu poznavali, preživješe sve kiše, sve hladne noći i vjetrove, još uvijek se držeći za vršak grančice. Tko zna razlog zašto jedan list pada, a drugi ostaje? No, Ole i Trufa su vjerovali da odgovor leži u velikoj ljubavi što su je osjećali jedno za drugo.
... ...
Za vrijeme najgorih oluja, kada su gromovi treskali i munje sijevale, a vjetar kidao ne samo lišće, nego i čitave grane, Ole je zaklinjao Trufu:
- Drži se, Trufa! Drži se svom snagom! Katkada, za vrijeme hladnih i burnih noći, Trufa bi se požalila:
- Moje je vrijeme došlo, Ole, ali ti se čvrsto drži!
- Zašto? - upitao bi Ole. - Bez tebe život mi je besmislen. Ako ti padneš i ja ću pasti s tobom.
- Ne, Ole, nemoj to učiniti! Tako dugo koliko god list može ostati ne smije otići...- Sve ovisi o tome ostaješ li ti sa mnom - odvrati Ole.
- Danju te promatram i divim se tvojoj ljepoti. Noću osjećam tvoj miris. Biti usamljen list na drvetu? Ne, nikada!
- Ole, tvoje su riječi tako slatke, ali nisu istinite - reče Trufa. - Ti znadeš vrlo dobro da više nisam lijepa. Pogledaj kako sam naborana. Svi su se moji sokovi isušili i stid me je pred pticama. Promatraju me s toliko sažaljenja! Ponekad mi se čini da mi se smiju gledajući me kako sam se smežurala. Ja sam izgubila sve, a jedino mi je još ostala - ljubav za tebe.
- Zar to nije dosta? Od svih naših moći ljubav je najviša, najdivnija - reče Ole. - Tako dugo dok se međusobno volimo mi ostajemo ovdje, i nikakav vjetar ni kiša ne mogu nas uništiti. Reći ću ti nešto, Trufa! Nikada te nisam toliko volio koliko te sada volim!
- Zašto, Ole? Zašto? Pa ja sam sva žuta.
- A tko kaže da je zelena boja lijepa, a žuta nije? Sve su one jednako lijepe.
I dok je Ole govorio upravo te riječi, zbilo se ono čega se Trufa svih tih mjeseci pribojavala - podigao se vjetar i otkinuo Olu s grančice. Trufa je počela drhtati i treperiti, te se činilo da će se i ona uskoro otkinuti, ali držala se čvrsto. Vidjela je kako Ole pada i njiše se zrakom, te ga počne zvati jezikom lišča:
-Ole! Vrati se! Ole! Ole!
No prije nego što je i prestala dozivati, Ole je iščeznuo s vidika. Pomiješao se s ostalim lišćem na tlu, a Trufa je ostala sama na drvetu.
... ...
Trufa se probudila i na svoje veliko iznenađenje otkrila da više ne visi na drvetu. Vjetar ju je otpuhnuo dolje dok je spavala. Osjećala se drukčije nego što je to obično bivalo kad se budila na drvetu prilikom izlaska sunca. Sada su sve njezine bojazni i tjeskobe iščezle. Buđenje je donijelo sa sobom svijest koju nikada prije nije osjetila. Ona je sada znala da nije samo više list koji ovisi o svakom hiru vjetra, nego da je dio svemira. Ona nije više ni malena, ni slaba, ni prolazna, nego dio vječnosti. Pomoću neke tajanstvene sile Trufa je shvatila čudo svojih molekula, atoma, protona i elektrona - golemu energiju koju je predstavljala i čudesan plan kojega je bila dio. Odmah do nje ležao je Ole, i oni su se pozdravili s ljubavlju kakve nikada prije nisu bili svjesni. To nije bila ljubav koja bi ovisila o zgodi i prilici, nego ljubav koja je tako moćna i vječna kao što je i sam svemir. Sve ono čega su se bojali danima i noćima između travnja i studenog preokrenulo se da ne bude smrt, nego spasenje.
Naišao je povjetarac i podigao Olu i Trufu u zrak, i oni su lebdjeli blaženstvom poznatim samo onima koji su slobodni i sjedinjeni s vječnošću.