Ako se bojite miševa ili patite od rodentofobije, točnije, straha od glodavaca, preskočite ovaj članak!
Njegovo plosnato isušeno tijelo sličilo je onim letećim vjevericama, kojima su prednje i stražnje noge spojene prirodnim padobranom od dlakave kože. Bilo je kruto, četvrtasto i plosnato, kao da je od plastike i daleko od živog organizma sastavljenog od živaca i mišića.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da u slamnatoj košari prepoznam sušene štakore. Kad ga je prodavačica, koja je podvijenih nogu sjedila do svoje robe, uhvatila za rep i podigla, vidjela sam mu i velike prednje zube, ponos svakog glodavca. Žena se počela smijati kad sam ustuknula s izrazom gađenja na licu.
Štakori, koji žive uz rijeku Mekong, jedan su od glavnih izvora bjelančevina za stanovnike Laosa, Kambođe, Vijetnama i Tajlanda
Vjerojatno joj je to bila glavna zabava na inače mirnoj tržnici u drevnoj laoskoj prijestolnici, Luang Prabangu. Možda i neka vrsta revanša prema nama zapadnjacima, koji si možemo ne samo priuštiti da štakora zamijenimo janjetom, već i da se hranimo Keto, Paleo, LCHF. (Za koje, sigurna sam, ona nije nikada čula, ali pretpostavlja, gledajući u moju vrećicu s bočicom vode, dvije banane i suhim krekerima, da nisam nikada bila stvarno gladna.)
Osim tih sušenih, s repom i zubima, na dijelu tržnice posvećenom mesu, bilo je i svježih, tek očišćenih, koje je bilo teže prepoznati. U Laosu nema mesara, samo mesarki, jer se probavljivim i ukusnim smatra samo meso koje ti proda i pruži žena.
Štakori, koji žive uz rijeku Mekong, jedan su od glavnih izvora bjelančevina za stanovnike Laosa, Kambodže, Vijetnama i Tajlanda. Naravno, nije ih jednostavno pronaći na menijima restorana u Phnom Phenu ili Bankoku, što je očiti znak da naše navike i ukus koloniziraju sve dijelove planete na koje stignemo svojom znatiželjom i koferima.
U Laosu će vam objasniti da štakori koji se prodaju na tržnici u Luang Prabangu, kao i na ostalim u zemlji, nisu oni koje smo naučeni susretati u podzemnim željeznicama, smetlištima, kanalizacijskim kanalima. Trudit će se da vas uvjere da se bolje hrane od naših kokoši ili svinja uzgojenih na masovnim uzgajalištima. Ponosno će vam objasniti da žive uz rižina polja i da se, poput ljudi, hrane uglavnom rižom. Lovna sezona na štakore u jugoistočnoj Aziji počinje na ljeto, kada se pobere riža s polja i kad su životinje, zbog nedostatka hrane, manje oprezne. Lov na štakore predstavlja i određeni oblik zaštite usjeva, jer preveliki broj glodavaca predstavalja prijetnju čovjeku, koji se u ovom dijelu svijeta, također, uglavnom hrani rižom.
Štakori nisu jedini «neobičan» sastojak laoske kuhinje. Uz njih, na tržnicama uglavnom leže životinje sličnih dimenzija, poput, šišmiša, ptičica, vjeverica. Često ih se može vidjeti razapete među bambusovim grančicama, spremne za prženje, mada ima i sušenih primjeraka, prikladnih za dugotrajnije skladištenje.
Nisam ih probala. Pokušavam biti jedač bez predrasuda, ali i bez nepotrebnih prisiljavanja. «Treba sve probati», više nije moj moto!
Od neobičnih sastojaka na koje sam naišla nezaboravna je goveđa ili svinjska žuč. Tamnosmeđe, skoro crne boje, prodaje se u staklenkama ili malim vrećicama. Nisam imala hrabrosti ni da je pomirišem.
Osim u Laosu i Kambodži, slične delicije pripremaju se i u Tajlandu, Birmaniji, Filipinima, Kini i Gani.
Naravno štakori i šišmiši ne predstavljaju osnovnu hranu naroda jugoistočne Azije. Svi narodi koji dijele rijeku Mekong, jedu puno ribe koja u njoj živi, pripremaju se kokoši, govedina i svinjetina, osim stotine vrsta voća i povrća koje raste tijekom cijele godine u tropskoj klimi.
:(Još nema komentara