...ili kako „ubiti“ trpkost aronije u džemu?
Kada smo prije četiri godine suprug i ja u jednom vrtnom centru naišli na grmolike biljke zasađene u posudama na kojima su visile polusuhe bobice, bili smo jako iznenađeni i vrlo znatiželjni šta je to? Od djelatnice smo saznali vrlo malo – „ To vam je aronija – vrlo zdravo voće “ što nam je bilo dovoljno da kupimo tri sadnice
. Čim sam stigla kući „guglanjem“ sam došla do saznanja da je to prava „bomba“ za zdravlje – njeni „svježi plodovi imaju najveći antioksidativni kapacitet među svim bobičastim i ostalim voćem istraživanim do sada“.
I sirova i prerađene u bilo kojem obliku, aronija je prava riznica zdravlja. O njenoj ljekovitosti već postoje članci na Coolki, pa o tome ne želim pisati.
Dakle, moje su voćkice lijepo rasle u vrtu – prve godine nije bilo plodova, slijedeće nešto malo. Prošle godine smo jednu sadnicu prenijeli u goransko podneblje, a dvije su baš imale lijepih plodova, no, kada su ptice osjetile da aronija ljekovito djeluje i na njih, te da im podiže imunitet, obrstile su grmiće i bez imalo grižnje savjesti ostavile nas „kratkih rukava“. Na greškama se uči, pa smo ove godine bili brzi i domišljati – oko grmiča smo postavili štapove, omotali mrežom i napravili „šator“
koji je dobro poslužio - onemogućio je ptice da se slade, a i mi smo konačno iskusili malo „zdravlja na stolu“.
Ubrala sam 1 kg potpuno zrelih plodova aronije
i krenula na proučavanje recepata. Nisam bila odlučna kako da ih spremim – kao sok, vino, džem, liker...Proučila sam dosta recepata, ali me niti jedan nije posebno zaintrigirao – pa sam odlučila napraviti džem po nekom svom receptu – izmišljenom „u hodu“.
Bobice sam očistila od petiljki, oprala i stavila na kuhinjske ubruse da se prosuše. U posudi sam zakuhala vodu i šećer i u taj sirup stavila bobice. Kuhala ih neko vrijeme, pa usitnila štapnim mikserom, propasirala, vratila u posudu i ponovno zakuhala. Sve to nije ništa novo, ali trpki okus tog džema koji sam kušala - nije mi se nimalo sviđao. Nisam znala kako ga ublažiti. Šećerom zasigurno ne, jer ga ima već dovoljno, a i bobice su potpuno zrele.
Počela sam se ponašati u stilu Profesora Baltazara – mislila sam, mislila i konačno smislila. Ogulila sam jedan poveći komad đumbira, sitno naribala i ubacila u džem – nisam bila sigurna hoću li njime išta dobiti ili ću sve morati baciti. Sjetila sam se đumbira, jer mi je u tom trenutku bio u vidokrugu, a čitajući jedan recept za salatu u koju se stavlja aronija, shvatila sam da ako ocat ( znači kiselo) ublaži trpkost aronije u salati, đumbir (ljuto) će to isto napraviti mom džemu.
S velikim strahom i isčekivanjem sam uzela na žličicu malo vruće smjese i ispuhivala u nju da se što prije ohladi. Bila sam oduševljena okusom – trpkost aronije uveliko se smanjila, mada ne i nestala u potpunosti. Dobila sam odličan džema koji zadovoljava naše okuse, a moram naglasiti da je prošao i kroz „kušaonu“ moga supruga.
Stoga, ako se upustite u preradu aronije po bilo čijem receptu, ne zaboravite na mislilački super-stroj poput Baltazarovog koji ponekad zna odigra važnu ulogu – možda jednoga uskoro i nabavim! 😍
:(Još nema komentara