Zna se da listove čaja neka plemena u Burmi još uvijek koriste kao napitak, ali i kao salatu. Listove zakopaju pod zemlju, ostave ih da fermentiraju nekoliko mjeseci, a zatim ih pomiješaju s gljivama, uljem, češnjakom i ljutim papričicama.
Poznata je stara priča o mitskom kineskom vladaru Shen Ningu, koji je prije 5 000 godina kuhao vodu u koju je slučajno upalo lišće čaja. Druga legenda govori da je grm čaja niknuo kad je budistički svećenik sam sebi odrezao kapke da ne bi zaspao tijekom meditacije. Legenda je vjerojatno inspirirana običajima svećenika da piju izuzetno mnogo čaja.
Britanski poslijepodnevni čaj na određeni je način temelj društva. Koliko se puta ostali svijet s podsmijehom odnosio prema tom ritualnom ispijanju čaja?!
Nekako se uz čaj oduvijek vežu i razne ceremonije. U 16. stoljeću u Kini postojale su čajane, u kojima se uz čaj uživalo u poeziji, operi i plesu.
Trgovina čajem prema Europi počela je tek u 17. stoljeću. Kinezi su se pokazali kao komplicirani partneri: iz Europe im ništa nije trebalo, osim srebra i zlata.
U Japan je čaj stigao s budizmom. Ispijanje čaja prije meditacije sastavni je dio zen budističke prakse.
Japanska ceremonija čaja Chanoyu
Sve je počelo kada se svećenik Eisai (1141.-1215. god.) vratio iz Kine sa školovanja. Uz znanje, donio je i sjemenke čaja. Od samih početaka ceremonija je povezana sa Zenom. Ceremonija je jedan od "putova" Zena. Ali, ceremonija je postala i oblik društvenog događanja i izvan Zen samostana, vjerojatno zato što je Zen više filozofija nego religija.
Današnja ceremonija čaja porijeklo vuče iz 16. stoljeća, a vezana je uz ime Sen Rikyua (1522.-1591. god.). On je kreirao ceremoniju koja se izvodi u malim kolibama. Razni kolačići, cvijeće, mirisi, šalice i stilizirani razgovori razlikuju i razne škole ceremonije koje su se razvile tijekom stoljeća. Važna su i mjesta i godišnja doba. Najviše zaslugom sinova i unuka velikog Rikyua, razvili su se i različiti stilovi i škole.
Japan je u to vrijeme bio u potpunoj izolaciji, pa stranci nisu smjeli dolaziti. Bila je to zaštitna mjera, jer su Japanci nakon dolaska Portugalaca vrlo brzo shvatili da s kršćanstvom dolaze i njima čudni zapadnjački običaji koji nagrizaju tradicionalni način života. Nakon što su ponovno dozvolili dolazak stranaca 1854. godine, ceremonija čaja gotovo je izumrla. Ubrzano srljanje u moderno društvo ugrozilo je japanski način života. Tako je bilo sve do dvadesetih godina 20. stoljeća, kada se ponovno budi nacionalna svijest, a Japan se pokušava vratiti korijenima.
Temelj svakog rituala je ponavljanje i strogost u izvedbi. Onog trenutka kad ritual ili ceremonija prestane biti bitna za društvo, gubi svoj identitet. I "boduli" s druge strane svijeta odmah su oko čaja stvorili svoje rituale i ceremonije. Britanski poslijepodnevni čaj također je na neki način temelj društva. Koliko se puta ostali svijet s podsmijehom odnosio prema tom ritualnom ispijanju čaja i ćaskanju?!
Tea-time
Običaj ispijanja čaja, Afternoon tea, u Britaniji možemo pratiti od 17. stoljeća, iako je svoje pravo mjesto zauzeo tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
Temelj svakog rituala je ponavljanje i strogost u izvedbi. Onog trenutka kad ritual ili ceremonija prestane biti bitna za društvo, gubi svoj identitet.
Uglavnom se svodi na čaj u čajniku, s mlijekom ili šećerom i limunom, ako se radi o kineskom, a ne indijskom čaju. Slasni mali sendviči (tanko, tanko narezani krastavac i razna punjenja), trokutasti kruh s maslacem i džemom, mali kolačići ili kriške velikog kolača, te neizostavni ubrusi, pojačat će nježnost i otmjenost.
Termin High tea upotrebljava se od polovice 19. stoljeća da bi ga se odijelilo od poslijepodnevnog čaja, koji je lakši i elegantniji. Naravno, za one koji su prisutni na oba "čaja" to je jednostavno - čaj. Iako to nije običaj, jer su ta dva "obroka" i socijalno različita.
Afternoon tea, nakon laganog ručka i prije večere, govori o lagodnom životu, dok je High tea, nakon dolaska s posla, bio popularniji u radničkoj klasi kao jeftinija zamjena za tradicionalnu večeru. Zato se uz High tea mogla služiti i kava ili kakao. Za High tea može se jesti šunka ili mesna pita, salata, kompoti, a i stol je postavljen.
I tako je čaj povezao dvije otočke države na različit način, ali s istom strašću čuvanja običaja i tradicija. A mi samo srknemo čaj i gotovo. Kad naručite čaj u lokalnom kvartovskom kafiću, još možete čuti poznato pitanje: "Kaj si bolestan?".
Vic kaže da je na nekom hotelu pisalo "Five o'clock tea u svako doba dana i noći".
:(Još nema komentara