Moj profil
Berba grožđa ili priča o zajedništvu
Berba grožđa ili priča o zajedništvu

Berba grožđa ili priča o zajedništvu

8.10.2009.Milicza

Vozim se autom prema Imotskom, putujem starom cestom. Srce mi je ustreptalo kad sam skrenula uzbrdo prema "Rebića strani", tu su svi moji. Tu je moje sretno i razigrano djetinjstvo, tu je moj "otok" na kojem punim baterije.

shimmer fallback


Vozim se autom prema Imotskom, putujem starom cestom. Pjevušim Tinovu pjesmu, shvaćam te riječi tek sada, daleko od rodnog kraja, od mojih roditelja. Idem tamo vidjeti moje, mamu i tatu, omirisati jesen rodnog kraja; mirise hrane već osjećam, najedem se od samih tih mirisa. Već zamišljam tatu kako ide s bokalom u ruci, u konobu po vino, da nazdravimo ovome urodu i zahvalimo za sve darove ove jeseni i života. Razmišljam o berbi grožđa, o mami i tati, o svim dragim licima, koja će me tamo dočekati. Gledam krajolike kroz koje idem, jesen je tek u naznakama, tu i tamo pune grane šljiva na stablima. Volim jesen. Najljepša mi je i u Zagrebu, a u Imotskom mi je veličanstvena. Hoću je vidjeti i osjetiti opet, želim biti u berbi grožđa, "trgačini", kako je zovu u mome selu. Srce mi ustrepta, kad sam skrenula uzbrdo prema "Rebića strani" - tu su svi moji. Tu je moje sretno i razigrano djetinjstvo, tu je i grob moje ljubljene babe Mile, tu je moj "otok",  na kojem punim baterije.

Stigla sam kasno, moja mater me čekala pred kućom, dotrčavši, čim je čula zvuk auta. Grli me, nudi hranom, osjećam se opet kao mala djevojčica (mislim da mi je
taj osjećaj potreban i sada, da opet budem to dijete koje grli majka i nutka ga hranom, miluje po glavi). Kasno je, razgledam gomile smokava koje su mama i predradnica Verica brale i sušile, ima ih na stotine kilograma, šteta da propadnu, kaže moja mama. Pravimo ih po starinski na suncu, suše ih gdje god ima imalo mjesta. Bože, kojeg li su divnog okusa, pojedem jednu i odmah mi pred oči iskrsne božićni stol moje babe, na njemu suve smokve, kotonjada, grana suvog grožđa, bajami i oraji i mandarine.

Digli smo se rano ujutro, jutarnja izmaglica se taman dizala i u tragovima titrala iznad stabala limunova i mandarina pred kućom. Na obližnjoj smokvi dvije zlatne vuge, veselo cvrkuću, gosteći se. Vinograd Ljupčenice nas je dočekao zlatan i spreman za branje. Izmjerili smo sladore, odlični su, taman za branje. Kujundžuša, bijela autohtona sorta ovog kraja, prva je na redu, daje lijepo suho vino zelenkasto-žućkaste boje i lijepog, pomalo oporog okusa. Ne može se od nje kao sorte praviti vrhunsko vino, prije su ljudi puštali da vrije na tropu dugo i bila je žutocrvene boje i vrlo jaka, puna tanina, a sad je moji prave kao samotok, koji me okusom podsjeća na ledena vina.

Dvadeset i pet ljudi bere, ide se brzo, pjesma i zadirkivanje, nose se gajbe, pune grožđa, tata sve kontrolira i ne da da se grožđe gnječi, ili da se prepune gajbe. Sve mora ići brzo, odmah čim se kombi napunio, odlazi se u vinariju, mulja se i ravno u badanj. Istu večer se pretače, mjere se kiseline, šećeri, vlada gužva, no svi znaju što im je raditi, nema stanki.

Odvezla sam se kombijem kući da pomognem oko ručka. Moja mama je spremila pun lonac paštafažola, pun lonac variva od mahuna, a ja sam ispekla moje pite od jabuka i sira. Jede se pred kućom, na dva dugačka stola. Nisam stigla niti probati ništa od jela. Prale smo suđe do kasno, mi i perilica. Večer se spustila brzo, razgovara se dugo u noć, svaki čas netko dođe da potraži savjet, ili da mu moja mama u svom malom laboratoriju analizira vino, kiseline, gradaciju...

Gledam ih kako se tome vesele, kako uživaju u tome što rade. Drago mi je zbog njih, veselim se što ih gledam sretne, zaposlene onim što vole, od toga i za to žive. Osjećam sve veće divljenje prema njima i zahvalnost što sam potekla od tih i takvih ljudi.

Drugi dan se bralo crno grožđe. Njega ima dva puta više od bijelog grožđa, moji su posadili tri sorte, dvije autohtone - rudežuša i vranac te merlot. Prošle godine merlot je bio vrhunski, bila je to prva godina roda mladih loza u vinogradima i računa se kao "nulta" berba, a ove godine sve je došlo na rod. Ima ga puno, beskonačno puno. Redom se beru vinogradi Kuljevac, Providurija, Kljenak, Biliškovići Veliki i Mali, Omanuše, Vinarija, Strumen, Kolombanuša, Borak i drugi...
Pomažem na muljači, guram grožđe da brže prolazi, svako malo iskoči neki lijepi grozd, ja ga zgrabim i samo zagrizem zubima u njega, onako iz gajbe, tek ubranog, slatkog do bola, da ti zubi otpadnu... imam osjećaj da ću puknuti, koliko sam ga pojela! Prsti na rukama se zalijepiše jedan za drugi, od slatkog soka. Berba grožđa i ovo vrijeme je jedino vrijeme, kad ja mogu jesti grožđe. Nikada ga ne potražim u drugo doba godine, ne mogu si pomoći, volim grožđe, ali samo kad je na rodu u našim krajevima.

Opet se sprema ručak, kupili smo 10 kg pilećeg filea i sve smo to pohale u sjemenkama, a u velikom loncu je bio odličan mamin gulaš s gljivama, za desert moje slavne octene kiflice. Mama je ponosna, sve smo napravile brzo, šali se što trčkaram od kuhinje do muljače, malo gulim krumpir, malo guram grožđe kroz muljaču, malo motam kiflice, malo držim crijevo u badnjima, šali se "Mile, nema kod tebe praznog hoda...". Smijemo se tome zajedno.

Kad smo bili gotovi uvečer, zadnjeg dana berbe, peklo se janje i odojak, kruh ispod peke i prošlogodišnjim se vinom nazdravljalo ovoj divnoj berbi, obitelji, zdravlju, zajedništvu. Na kraju se čula i ganga, žene iz mog sela pjevaju je stoljećima "Crne oči ispale ti diko, što su mene varale toliko" i "Kad zapivan uz Rebića stranu, poznat ćeš me dragi po pivanju".

Oči se zacakliše, što od vina, što od dragosti, srce mi je puno, duša mi je puna, baterije su mi pune, samo ovo mjesto ih može tako napuniti. Odlazim natrag u Zagreb, ne okrećem se, da ne vidim mamu kako plače.

Gledam u retrovizor, tata stoji i maše, a mama prolijeva kantu vode za mnom, u tom trenu skotrlja mi se jedna suza niz obraz, osjetim i znam, vratit ću se, opet i opet.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.