Moj profil
Brooklyn Pie Contest
Brooklyn Pie Contest

Brooklyn Pie Contest

(crtice iz američkog života)

            Članak se nalazio na donjem, nepretencioznom dijelu srednje stranice dodatka „Dining“, koji srijedom izlazi s New York Timesom. Bez sličice i potpisa autora. Očito je da su mu urednici pridavali pažnju jednaku obavijesti na školskoj oglasnoj ploči ili papirića ostavljenog ukućanima. Od onih koje služe za ispunjavanje prazne stranice. Pa ipak, bez obzira na niskobudžetnost vijesti, odmah sam ga zapazila.

          Naslov koji je glasio 'Brooklyn Pie Contest' doživjela sam kao rukavicu bačenu u lice!

Takmičenje u najameričkijem desertu, na njihovom terenu i po njihovim pravilima? Wow!! Naravno da nisam mogla odoljeti izazovu dostojnom prvih pionira i brzopoteznih pistolerosa i praviti se da me ne zanima. Prvo, zato jer se volim takmičiti kako bi pobjedila. Iskreno govoreći, sve sam manje sklona zavaravanju kako je važno učestvovati i de Coubertinovu parolu ne koristim 'za prije', već eventualno 'za poslije', kad se netko pokaže boljim. Drugo, jer sam bila ludo znatiže

ljna da vidim što drugi peku i jedu. I, naročito, tko su ti „drugi“?

Pravila su glasila da pite mogu biti slatke ili slane, a tijesto ručno izrađeno tj. ne kupovno. Svatko tko donese pitu ulazi besplatno, a ostali plaćaju 10 dolara. Prvih pedeset se takmiči, a ostale se mogu podijeliti s prisutnima. Naravno, pite nakon ocjenjivanja idu na zajednički stol, gdje se svi mogu poslužiti. Zarađeni novac je namijenjen no-profit organizaciji „Growing Chefs“, koja informira djecu, pa i odrasle, o načinima uzgoja hrane, njenoj pripremi i kompostu.

Čim sam familiji dala na znanje da se namjeravam takmičiti u pitama, osim glasnog navijanja, počeli su savjeti i opklade. S jabukama, čokoladom, bundevom, limunom, ukrašene šlagom, puslicama, komadićima bijele čokolade, suhim voće. Svako od nas je problemu čime napuniti pitu, odgovarao s pozicija vlastitih ukusnih doživljaja i iskustava. Uostalom, radilo se o pitinoj duši i srcu, duhovnoj nadgradnji, koja je trabala preslikati naše civilizacijske korijene, vjersko pripadanje, kulturnu baštinu. Sama izrada tijesta spadala je u manjevrijedni dio posla, u ljušturu, kalup, kostur, nevažne sitnice. Natjecanju nismo prišli analitički racionalno, vodeći se mišlju „koja je njima najdraža, dakle, s kojom ćemo pobjediti“, već apsolutno egocentrično, u smislu, „što se nama sviđa, sviđat će se svima“.

Računala sam da će nas onih desetak dana do takmičenja prosvijetliti!

Četvrtak prvog tjedna. Krostata s tijestom od kakaa i kruškama. Kupila sam duboki aluminijski kalup za jednokratnu upotrebu, kakav se koristi za american pie. Proučila sam američke kuharice i svajetovala se s Internetom (već duže vrijeme mojim glavnim savjetnikom za sve, i ne samo gastronomska pitanja), te zaključila da ne mogu pobjediti bez 'američkog' tijesto za pite, onog bez jaja, tek brašno, masnoća, malo šećera i hladna voda, te u ovom slučaju dvije žlice gorkog kakaa. Osim toga, pod točkom masnoća, stavila sam pola maslaca, pola margarina. Umijesila sam tijesto, ugurala ga u kalup i stavila u frižider na hlađenje. Pošto je kalup dublji od onog koji inače koristim, osim uobičajnog reda narezane kruške, stavila sam malo ukuhanih krušaka s rumom, šećerom, cimetom i klinčićima. Mirisalo je božanstveno. I ne bih dalje... (btw. jeli smo je žlicom direktno iz američkog kalupa)

Subota prvog tjedna. Popravni iz kakao krostate s kruškama, predviđao je već poznati recept i kalup, s izmjenjenim nadjevom, gdje je izostavljena točka pod kojom se dio krušaka ukuhava. Mirisalo je božanstveno (2. dio). Tijesto bez jaja i s margarinom se pokazalo vrlo hrskavo, ali nažalost slična situacija je bila i s kruškama, koje su se pečenjem osušile.

Utorak drugog tjedna. Odustajem od krušaka, jabuke neću to je njihov teren, pa mi od sezonskog voća ostaju naranče i mandarine. Uff... U potpunosti mijenjam strategiju i okrećem se ricotti. S malo kandirane narančine kore i komadićima čokolade. Vraćam se i svom uobičajnom kalupu za krostate, kao i jajetu u tijestu, ali ostavljam margarin. Zapravo, potpuno mu se prepuštam, ostavljajući maslac za doručak. Mirisalo je božanstveno (3.dio). Međutim, ricotta je namočila donji dio tijesto i opet smo izvukli žlice.

Subota drugog tjedna. Čak sam pomislila odustati, jer je proces pripreme sve više ličio na psihoanalitičke seanse. Osim toga, moji glavni fanovi su se prilično ohladili, dok su im krostate izlazile na uši, te su jedva čekali da dođe i prođe natjecateljska nedjelja, da se smirim i skuham juhicu. Čim sam se probudila, obavijestila sam ukućane da me ne diraju i ništa ne pitaju do podneva. Stavila sam si Leonarda Cohena. Skuhala kavu. I počela sve ispočetka. Onako kako znam, kako osjećam i njuškam, kao da pečem kolač svojoj najdražoj prijateljici. Pola integralnog, pola bijelog brašna, maslac, šećer, jaja i žlica vrhnja, korica naranče i limuna, nekoliko kapi esencije narančinog cvijeta, malo tamne čokolade, svježa ricotta. U pećnicu sam ugurala cijelo svoje geneološko stablo, traume iz djetinjstva, kuharske pehove, savjete sa Coolinarike, neprevladane komplekse i pozitivnu energiju koju možda posjedujem u rukama. Bila sam sretna da je subota. Mirisalo je božanstveno (4. dio). Izgledal

a je isto tako, a sigurna sam da i okus nije zaostajao.

Nedjelja drugog tjedna. Oko 4 popodne i -12 stupnjeva na ulici. Stigla sam i stala u red. S dvije ruke, kao da nosim tortu sa svjećicama, držala sam svoje remek-djelo, svoj život u pita-obliku, zamotan u aluminijsku foliju. Ispred mene ih je bilo 24, od kojih neki s kartonskom kutijom, neki s vrećicom, neki s plastičnim kontejnerom namijenjenim upravo pitama i tortama. (Odmah sam se raspitala gdje se kupuje, kako bih sljedeći put svoj život mogla bolje upakirati.)

U središtu restorana nalazio se dugački drveni stol, na kojemu je već bilo tridesetak pita. S jedne strane one slane, a s druge one slatke. Mojem remek djelu je bio dodjeljen broj 34. Broj koji mi ništa ne znači, ni kao kućni, ni telefonski, preveliki kao datum, premali kao broj cipela, kila ili godina. Uostalom, preferiram neparne.

Oko sedam sati je peteročlani žiri, sastavljen od manje ili više poznatih slastičara, počeo s testiranjem, procjenom, takmičenjem, sve različiti nazivi za jednu jedinu aktivnost - prežderavanje. Jer, kako drukčije nazvati posao koji se sastoji u dva zalogaja pedeset različitih pita, quicheva i krostata? Hej, ukupno, sto zalogaja, stoooooo...

Oko stola se motao šarolik svijet, ali s istim čuđenjem na licu i životnom pričom, ops, pitom na stolu. Gospođa u sedamdesetima, koju je kćer nagovorila da se takmiči sa svojom 'najboljimnasvijetu' pitom s jabukama, ponosna mama osamnaestogodišnjeg sina koji voli peći kolače (a, po njemu bi se reklo, i jesti) i koji je pod miškom donio pitu od slatkog krumpira, studentica iz Rumnjske koja je pripremila slanu pitu s gauda sirom i kruškama, menađerica korejskog porijekla koju pečenje opušta, plavokosi mladić iz Danske, potpuno nesvjestan svoje ljepote (ili se radi samo o triku?!) koji mi je pokušavao otkriti razliku između danske i američke pite s jabukama.

Stol je bio oličenje blagostanja. Okrugle i četvrtaste pite različitih boja, mirisa i okusa, od južnjačkih agruma i papričica, preko jabuka i bundeve, do slatkog krumpira i pileti

ne.

Oko 9 sati navečer, žiri je prozborio. I, (ovaj dio teksta mi najteže pada), nisam pobjedila 😕! U kategoriji slanih pita najviše se svidjela 'Cuban Picadillo Pie', s mljevenim mesom, paprikama i maslinama, koju na žalost nisam probala. U kategoriji slatkih, drugo mjesto je osvojio mladić s pitom punjenom pikantnim trešnjama, tj. trešnjama i chili papričicom. Mene nije oborila s nogu. A, prvo mjesto je osvojila trinaestogodišnjakinja s lemon meringue pie, ukrašenu kolutovima limuna. Ne znam kakav joj je bio okus, jer više nisam mogla zamisliti da išta stavim u usta.

Pih... limunčići!!!, komentirala je moja prijateljica. Sigurna sam da je tvoja bila bolja!, tješili su me moji najdraži. Osjetila sam se apsolutno, prostorno i vremenski, na krivom mjestu, bez obzira što sam im ponudila, ni manje ni više, nego svoj život na tanjuru. Jedna pobjednica je mlađa od mene, drugi je muško, a treća je Kubanka. Pa, zar mogu sama protiv svih?

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.