Moj profil
Duge i Varke
Duge i Varke

Duge i Varke

5.12.2012.Milicza

A se leže Krkša i Kalija na svojini, na plemenitoj u Ključu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i Žena i Bog nam dade mnogo djece. 
A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo razlitčito i poželjesmo razlitčite želje. 
I zatčudismo se da nas zajednički život utčini različitijim nego što ranije bjesmo. 
Kad Krkša zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja. 
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetčini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetći stranci, no sto u življenju bjesmo. 
Al` ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatčno i u našoj drugoj smerti. 
1447. godine, kad Kraljem Bosne bješe Stjepan Toma(sh) Ostojić. 

Natpis na stećku- Hodovo- Stolac

Nije mi slučajno palo na pamet potpuno renovirati kuhinju i pretvoriti  blagavaonicu u sobu za omladince.. to je bio samo jedan kraj nekog procesa, koji je dugo trajao. Ne mogu reći, da nisam znala, da će jedan moj mali potez u trideset godina starom stanu, biti samo rušenje prve domine. Priznajem, više me nije bilo nimalo briga, što moj muž o tome misli ili osjeća,  niti što ima za reći. Mene je odjednom samo nešto podbolo i krenula sam..

Uvijek smo skupa donosili odluke. Ništa čudno, kad se radi o velikim stvarima i odlukama, mi smo skupa donosili i male odluke, činilo nam se da smo tako nekako bliži, povezaniji, da smo čvršći, i povrh toga,  uspjeli smo si umisliti -da je to istina. Nije bila, to je bio jedan veliki kompromis i to nije bilo jednostrano. Možda  nije to tako loše, ne mislim ni da je bilo dobro, zbrčkano je, komplicirano je, ima tu svega pomalo i ne znam da li sam jasno izrekla išta, ali ja razumijem..  Bilo je to otprilike i najblaže rečeno, nošarlantno s moje, a komotno s njegove strane.

Kad god bih rekla da je potrebno djeci dati sobu, odvojiti krevete, ormare i radne stolove, moja bi bolja polovica uvijek nekako to izbjegla, te kad skupimo novaca ići ćemo u veći stan, gradi i on kuće sa stanovima, a nama nikako nije odgovaralo nešto u njima i tako redom, prođe puno vremena.. no, nije samo on kriv. Ipak sam ja na sva ta izvrdavanja pristajala. Išli smo oboje linijom manjeg otpora.

Tako se tu naslagalo, malo pomalo nezadovoljstva i neizrečenog zamjeranja, tinjajuće ljutnje, prikrivenog bijesa, namjernih opstruiranja  raznih manjih ili većih pothvata onog drugog, gledanja kako se koprca i onda uživanja u pomaganju i zajedničkom rješavanju problema.., svašta možda ružnog i svašta možda neprimjerenog. Kao neka besmislena borba, vječita, bez pobjeđenih i pobjednika, borba radi borbe, koja postoji samo radi sebe same, samu sebe hrani i održava na životu... Tu borbu, prikrivenu, tajnu i mračnu, bez vike i galame, bez oružja, bez teške i lake konjice ili pješadije i artiljerije. Šah.. Pat.. Pat, opet  Pat.. vode sami kralj i kraljica, svoji, na svojini, na svome terenu, jadni i ranjivi, a čvrsti i pobjednici, i protivnici, i pobijeđeni, a neodvojivi! 

Jednoga dana, koji je bio isti kao i svi dani do tada, ja sam se probudila, znala sam da više nisam ona  ista osoba koja je sinoć legla, znala sam da ne želim čekati, da taj *mojneki*  budući život počne. Potpuno me obuzela misao što učiniti, kao groznica, morala sam graditi, a  znala sam da danas rušim.

Odjednom sam shvatila, sve se izbistrilo, kao da gledam nečijim drugim očima na sebe i nas, shvatih da sam u više no punoljetnom braku, četvrt stoljeća zajedničkog života, a sve se oko mene od namještaja raspadalo, dezintegriralo, nepopravljivo, naročito kuhinja, da mi dvoje djece pred pubertetom, različitog spola, spavaju u istoj sobi, u istom krevetu... NIsam više htjela niti jedan jedini tren tako živjeti. Nije mi ni sada jasno, kako se i zašto taj klik u glavi desio, no desio se,  neodgodivo, jer uvijek sam vodila računa o drugima, naročito o mome suprugu, odjednom mi nije bio važan njegov stav, nije mi bilo bitno hoće li ili neće, što će, a što neće, niti koliko muke i nereda, prepirki, natezanja s majstorima i nervoze će morati podnijeti moja obitelj, pa i ja na samom kraju.

O ovim mojim postupcima možete misliti što vas je  volja, i iskreno, nije me više briga.

Pošla sam na početku moje odiseje s obnovom, sa mužem u trgovinu  namještajem, kad sam vidila kakve se stvari njemu dopadaju, mislila sam da se samnom šali... Poznajem ga, kad sam se počela histerično smijati na njegov izbor, njemu više nije bilo smiješno... nije se šalio. Odlučila sam istog trena da namještaj kupujem sama, bez ičije pomoći i sugestije, ali sa zajedničkim novcem. Pošteno sam mu i to rekla, paa ne mogu reći da je skočio od veselja, ali mu je laknulo, sa čisto praktične strane- nije morao prolaziti beskonačneneodlučne torture gledanja kataloga, isprobavanja.. uzorke, tkanine, boje.. sve ga je to zaobišlo. I bolje da jest.. 😁

 S budžetom sam bila prilično ograničena, mogla sam raspolagati točno određenim iznosima, jer se nisam htjela kreditno zaduživati, no odlučila sam da ću kupovati isključivo kvalitetne stvari, samo na popustima, s rabatom, za gotovinu, izložbene primjerke, sve što mogu, što brže mogu, samo da maksimalno uštedim, a odlučila sam, pritom ću pokušati ne komplicirati i kupiti prvo što mi se svidi. Mislim da sam prilično uspjela i u tome.

Počelo je s dva ugradna ormara...

Trebala sam u dvije rupe u zidovima naručiti dva ormara, jedan višenamjenski garderobni, za jakne i putne torbe, te registratore s dokumentima, u hodničku između spavaće sobe i kupaone, a drugi u blagavonici, budućoj omladinskoj sobi, koji će služiti za garderobu i knjige omladincima.

Majstor koji mi je  i prijatelj iz djetinjstva, je izračunao koliko bi došao materijal i njegove ruke. Rekao je xxxx kn i ja sam ga pogledala k'o da je lud.😵 Materijal je došao oko xxxx kn, a on naplaćuje + polovinu od te cifre  svoje ruke!! Na kraju nisam platila toliko, našli smo se na prihvatljivoj cifri za oboje 🤗.  Taj dogovor se protegao na sav namještaj u stanu, kuhinju spavaću i dnevnu sobu,  nisam ništa kupila gotovo, osim stola, stolica, kreveta i kutne garniture za sjedenje,  ponosim se time. 

Krenulo je priličito grbavo, kupila sam jedan ultra lijep sudoper, jer mi se svidio. Kad je došlo vrijeme da se on ugradi, meni nije pasao.. nikako nije stao na ploču. Ni uzduž, ni poprijeko. Otišla sam u trgovinu koja mi je prodala isti, nisu mi htjeli vratiti sudoper vrijedan 1000 kn, jer nije imao kutiju u kojoj je kupljen. Stajala sam od 14 do 17 h na pultu trgovine , na sami Veliki petak i nazivala niz od 8 šefova, menadžera i referenta (od kojih su neki i na jedrenju bili) i rekla im da će im firma propasti, jer se igraju ping ponga samnom i stvarčicom koja vrijedi 1000 kn. Rekla sam i da si ne mogu priuštiti izgubiti novac za sudoper, dozvoliti si toliko troška, koprcam se kao riba na suhom... Pitala sam šta rade, kad su mnogo skuplje i  vrednije stvari u pitanju, pozivala se na zakon o zaštiti potrošača, članak 30.,  koji kaže da se sve može vratiti, uz račun, unutar mjesec dana od kupovine.. Našla sam čak i originalnu kutiju u kotejneru za papir, gdje sam je bacila... Vozikala sam se taj kišni dan, 4 puta do trgovine i nazad, ispod duge se vozeći čak dvaput!

Nisi likovao, šutio si.  Na kraju sam dočekala, da mi se odobri zamjena sudopera. Vidjeli su da me se neće riješiti, pa su popustili! Znala sam tada da mi ništa nitko ne može, da ću u svemu uspjeti, i uspjela sam. 

Gledali smo se preko stola, govoreći samo očima, razgovarali mislima, mislim si... jesi mudar, šutiš, šutiš..,  a rekao bi svašta, čik reci da sam pogriješila, da sam se prenaglila, da sam isuviše potrošila, da nije bilo o glavu.. a šutiš, znam da sam u pravu i ti to znaš. Vidim ti u očima, nije ti pravo baš sve, a gutaš junački,  bez glasa.. znaš da mi je ovo trebalo, u ovome trenu. Mogao si reći nešto, prigovoriti, očekivah to čak, ali ti šutiš, jer vidiš koliko meni  to znači. Time si mi sve rekao i na tome ti hvala.. Umijeće ljubavi je možda  skriveno na kraju umijeća poštovanja, uvažavanja i tolerancije...

Gotovo je, sve sam sredila, kupila sam kuhinjske aparate iz izloga, s rabatom 25%. Veselila sam se kao malo dijete. Nisi skakao od veselja, ali bilo ti je drago. Veselio si se samnom i zbog mene.  Bacila sam sve što nisam koristila, sve što mi nije bilo drago, sve što je okrhnuto, napuklo i sve ružno... Poštovao si to. 

Više i ne govorimo o tome. On ne pita puno, a ja puno  šutim. I svatko drži svoj kraj nevidljiva užeta, potežemo se, rastežemo ga, ponekad, samo da vidimo drži li onaj drugi svoj kraj,  ali ne napinjemo, nitko ne napreduje i nitko ne popušta, osjećamo zadovoljstvo, što onaj drugi još drži svoj kraj.. . Pitam se, treba li sve ovo, je li mi trebalo, znadem da jest, opet imam osjećaj da sam na početku, da idu bolji dani.. znam da bez ovoga ni ti, ni ja ne možemo.. i nismo ni mogli. 

U jednom trenu sam shvatila da tako treba ostati.  I da, ne trebaš mi reći da me voliš.. šuti.. šuti. šutit ćemo.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.