"...godinu po godinu, sve nas manje ima tu..."
Blagdani čudno djeluju na mene. Osjećaji su mi pomiješani - od prevelike radosti do neizrecive tuge. I naravno, svaki pokrene lavinu sjećanja.
Tako je bilo i pred ovaj dan Svih Svetih. Zapravo, sve je počelo potragom za bundevom - ne može se "noć vještica" dočekati bez rezbarene tikve. Iskreno, ja baš nisam fan tih novokomponiranih "praznika", ali molećivom pogledu šestogodišnjaka teško je odoljeti. Pa da ne ispadnem zla vještica, obećam djetetu bundevu iz mog "rodnog" sela. Znala sam točno gdje ću je naći.
Kod mog bratića Bere ima svakojakih čuda. Vjerovatno je i sam Bero za nečije poimanje pomalo "čudan". Iako je tek koju godinu stariji od mene, nekad mi se čini da nas pola stoljeća dijeli. Nije se nikad ženio, a otkako su mu roditelji umrli, živi sam. Kad uđem u njegovo dvorište dočeka me pravo cvjetno šarenilo, iza kuće mali, ali skladan vrt prepun svega, a iza vrta voćnjak. Ljudi bi rekli, pravi mali raj, Božja bašča.
No, da ne skrenem sa teme...
Kao i svake godine do sada, na seosko groblje odlazimo dan uoči Svih Svetih. Pomolimo se, zapalimo svijeće. Pakirajući svijeće, primijetim da ih je ove godine više nego lani. Zapravo, stalno je tako, svaka godina nosi jednu ili dvije svijeće više. Moja mama kaže da sve više posjećujemo mrtve a sve manje žive. I zaista je tako - još pred koju godinu, dan nam je bio prekratak za obilazak svih dragih ljudi, za neko usputno rukovanje i obećanje da ćemo se vidjeti sljedeći put. Na žalost, neki nas nisu dočekali.
Bero nas je čekao na ulazu u groblje. Moj šestogodišnjak ga je odmah zaskočio pitanjem:
"Bero, je l' imaš bundevu?"
Malo je falilo da ne prasnemo u smijeh (iako bi to bilo skroz neprimjereno na ulazu u groblje), jer očito nam je ista misao prošla kroz glavu. Sjetili smo se Berine slike iz djetinjstva na kojoj je bio sa ocem. Kad bi ga pitali tko je na slici on bi k'o iz topa odgovorio: "tata i bundeva". Nikad nisu shvatili taj odgovor, ali ostao je trajno urezan u pamćenje.
Svijeće smo palili uz tihu molitvu, suze su se miješale sa osmjesima. Svako ime budilo je sjećanja, topla i lijepa, svako ime označilo je jedan dio našeg života... zauvijek. Bero je zastao pored jednog polomljenog križa, okrenuo se prema meni i pitao:
"Sjećaš li se djeda Marinećka?"
O Bože, kao se ne bi sjećala. Djed Marinećak je valjda uvijek bio star, tako smo barem mi klinci mislili. Sitan starčić koji je uvijek muku mučio sa svojim biciklom. Više ga je gurao nego vozio, zapravo nismo znali gura li on bicikl, ili bicikl gura njega. Mi bi se obično igrali na drumu u Malom kraju, pa kad bi djed naišao sa svojim biciklom, pretrčavali bi s jedne strane druma na drugu i otežavali mu prolaz. A on je morogao: "ajte avetinje, Iruda vam vašeg dječjeg, da vam Iruda". Najzanimljivije je bilo u jesen, kad sazore bundeve, pa svatko iz svoje avlije donese rezbarenu bundevu u Mali kraj. Poslažemo ih po drumu, upalimo svijeće i čekamo...djeda Marinećka naravno. A djed zastane, izmoroga svoje o avetinjama, odbaci bicikl i kobajagi uplašen ode kući drugim putem. Trajala je ta igra godinama, a onda se jednog dana jednostavno nije pojavio. Mi naravno, više nismo ni pokušavali "plašiti" nekog drugog. Izmamilo mi to sjećanje osmjeh, ali i tugu zbog polomljenog križa u gustoj travi.
Već se sumrak spuštao, a mi smo još uvijek lagano hodali grobljem, zaokupljeni svojim mislima. Slike su se nizale - pletene košare moga djeda Steve i krpene bebe majke Nanice... djed Tuna sa svojom zapregom na prašnjavom drumu, majka Ruža sa toplim lončićem tek pomuženog mlijeka... čiča Stojančić na klupici čeka poštara, trgovac Čedo okružen svilenim bombonima... teta Keka voskom farba jaja, kod babe Janje miriši topla bundevara...
U Berino dvorište smo ušli dočekani Bundaševim lavežom, moj se šestogodišnjak odmah dao u potragu za bundevom. Moj životni suputnik ju je te iste večeri majstorski izrezbario, upalio svijeću i stavio u prozor. Ne znam da li je nekog uplašila, izgledala je zapravo vrlo veselo.
Na kraju krajeva, mi i nismo slavili "noć vještica", oko nas su kružile duše dragih, nikad zaboravljenih ljudi.
:(Još nema komentara