Kolačići

Moja prijateljica peče odlične kolače. I to ne bilo kakve. Ne kao ja, palačinke, fritule i još jedne kojima ni imena više ne znam... Moja prijateljica peče sve što vidi. Čak joj ni recept ne treba. Ona proba, malo mulja zalogaj po ustima, prepozna okuse i eto je! Sutra ga ispeče. Isti takav...ili još i bolji...

Za rođendane nam uvijek peče jednu čokoladnu tortu koju svi četvero obožavamo. Toliko je volimo da je skrivamo od gostiju i cijelu sami pojedemo... Nije lijepo, ali šta ćeš! Takvi smo moja obitelj i ja...

Ono što mene muči u cijeloj toj priči je sljedeće: je li to talent? Rađa li se žena sa usađenim znanjem za pečenje kolača? Ili je to ipak naučena vještina? Kako se uči peći kolače? Mislim, ok. Znam i ja to..uzmeš recept i radiš sve kako tamo piše... ali ipak.. Neke žene imaju i više od toga..

Kad ona peče kolače njezini su pokreti lagani, nježni, ona se po kuhinji kreće kao da pleše...točno zna odmjerenim pokretima miješati tijesto tako da ono ne "padne", već pod njezinim rukama samo buja... 

Kad se u mojoj kuhinji peku kolači (a moja je kuhinja ful opremljena...sve imam, sav alat sam si nabavila...) brašna ima posvuda, ne znam koji dio kolača bih radila prije, smanjujem količine šećera (nezdravo je..) ali povećavam količine čokolade (svi je volimo..), kaplje mi krema sa kuhače, uvijek mi ukapne malo žumanjka u bjelanjke....da vam ne pričam...

Moji su kolači ružni za gledat, ali su jestivi. nekad su čak i dobri. Ali da bih ispekla kolač, moram imati vremena, moram biti raspoložena, poželjno je da imam skuhan ručak od jučer, jer ne mogu raditi te dvije stvari u isti dan... ručak i kolač.. Kod mene je ili-ili..

Priznajem, malo sam ljubomorna na moju prijateljicu... Žena koja zna peći kolače je slatka, topla, seksi...

Ja jednostavno to ne znam... točnije, ne znam dovoljno dobro... a volim biti dobra u svemu pa me zato ovo toliko i smeta...

Ali....ima jedna stvar koja me tješi... Možda ne znam peći najbolje kolače na svijetu, ali, drage moje-...ja ih znam jesti...

I to dobro!