Moj profil
Lavanda nam priča priču
Lavanda nam priča priču

Lavanda nam priča priču

Raspitivala se, listala stare knjige o ljekovitom bilju, istraživala po internetu i iskopala sve što se iskopati dalo ne bih li saznala nešto više o toj biljci. Evo što je pronašla i podijelila s nama.


Ljeto je vrijeme predivnoga mirisa. Lavanda je u punome cvatu, spremna za žetvu. A nakon žetve buketići i mirisne vrećice obogatit će miris moga doma kao i mnogih drugih diljem svijeta. Volim taj miris. Kad se nađem u trgovini, između polica s mirisima za kućanstvo, bilo da se radi o mirisnim svijećama ili mirisima za kupaonicu, nekako sasvim bez razmišljanja posežem za proizvodima s mirisom lavande. U mome domu naći ćete ga posvuda. Nikada nisam razmišljala o tome zašto je to tako, jer osoba sam koja se u većini slučajeva vodi instinktom više nego pametnim razmišljanjima (mnoge se odlične stvari koje sam u životu napravila ne bih usudila da sam previše o njima pametovala). Tako je i s lavandom. Na njenu prisutnost sam navikla još iz djetinjstva.
Moja nona je u svojim ormarima uvijek imala buketić lavande "da tarme robu ne jidu, a i diši lepo" (u prijevodu: da moljci ne grizu odjeću, a i miriši lijepo), a našao bi se i na noćnome ormariću koji je najbliži prozoru "aš se na mire spi i štrige ne gredu va kamaru" (što bi značilo: jer se mirnije spava i vještice ne ulaze u sobu). Nikada nisam tražila dublje značenje tih riječi, već sam sasvim po navici činila isto. Prošlo je već dosta vremena od tada, a moja urođena znatiželja još je spavala, sve do nedavno. Slučajno sam od jedne stare nonice čula istu onu izjavu o lavandi i štrigama koju je jednom davno rekla moja nona. Moja se istraživačka znatiželja probudila. Raspitivala sam se, listala stare knjige o ljekovitom bilju, istraživala po internetu i iskopala sve što se iskopati dalo ne bih li saznala nešto više o toj biljci koju viđam u gotovo svakome vrtu u mome kraju. I pronašla sam lijepih zanimljivosti koje nisu svima poznate.

Priče iz davnih vremena

Riječ "lavanda" naziv je za ovu biljku nešto manje od 2000 godina iako je biljka poznata puno dulje od toga. Rimljani su joj nadjenuli to ime najvjerojatnije prema njima najvažnijoj vrsti upotrebe - pranju i ispiranju rana radi njenih širokih ljekovitih protuupalnih i antiseptičkih svojstava. Iako joj je prastara postojbina u Aziji, lavanda kakvu mi poznajemo nastala je prilagodbom novim podnebljima i uvjetima rasta kako se kroz davnu povijest širio njen teritorij prema i oko Sredozemnog mora.
Još prije Rimljana, stari su Grci poznavali lavandu pod imenom nard - oni su tako nazvali aromatičnu biljku koju su pronašli na svojim trgovačkim putovanjima, kod grada Naarde (pretpostavlja se da je to grčki naziv za trgovački grad Nehardea) na Eufratu, jednom od tadašnjih trgovačkih središta Seleukidskog carstva, čiji je centar vlasti bio u drevnoj Siriji. Tamošnji stari narodi itekako su poznavali sve čari biljke koje je već tada postojalo nekoliko vrsta - od nježno ružičastih s indijskih i nepalskih obronaka Himalaja koje se i danas nazivaju nard (i pripadaju porodici valerijana), pa sve do plavkastih cvjetića u obliku klasa koje su se proširile europskim kontinentom i koje danas poznajemo pod nazivom lavanda.
Stari Egipćani, Sirijci, Babilonci, Arapi, Indijci koristili su nard pri mumificiranju, u medicini i kozmetici, ali i kao skupocjeni začin, no većinom su u tome bili privilegirani vladari i njihove obitelji. Nard je uz sve te dobrobiti ljekovitih svojstava pratio i glas biljke srećonoše, pa su se buketići vješali u dovratke kako bi spriječili ulaz uroka i zlih sila u domove (evo odakle potječe rečenica "štrige ne gredu va kamaru"!). A kad su se u priču upleli i Rimljani, biljka koju mi znamo kao lavanda stigla je i na sjeverne obale Mediterana, čak i dalje, sve do sjevera Europe, zahvaljujući trgovačkim rutama.

Grci i Rimljani vrlo su brzo od Egipćana naučili kako koristiti lavandu. Jedino je grčki filozof Diogen pomislio da bi trebalo nešto promijeniti - naime, običaj je bio uljem lavande mazati tjeme i čelo kako bi potakli "pametna razmišljanja" i uklonili razne tegobe tih važnih mudrih glava, no on je u svojim razmišljanjima došao do zaključka kako od takvog načina mazanja "miris će odletjeti u zrak i samo će ptice imati koristi od njega! A ako ga umjesto na glavu utrljam na donje udove (noge) miris će obavijati cijelo moje tijelo i popeti se do mog vrlo zahvalnog nosa." Tako je i napravio i očigledno je da se mnogima svidjelo jer se i taj način razvio u uobičajeno korištenje lavandinog ulja.
Rimljani su osim za liječenje i dezinfekciju, lavandu koristili i za tjeranje insekata koji nisu oduševljeni njenim mirisom, poput komaraca. Kako se Rimljanima, za razliku od insekata, dopao miris lavande, tj. još uvijek narda, poželjeli su da im osim tijela i odjeća tako miriši. Tako su vodu s nardom koristili i za pranje odjeće, što je za vojnike nakon silnih krvavih bitki bio zaista dobar potez.
Žene su pak otkrile zavodljiva djelovanja mirisne biljke, pa je tako Kleopatra svoje čari u osvajanju Marka Antonija "začinila" mirisom koji je, kako priče kažu, imao odličan učinak. Judita je pak, uz predivan miris kojim je zavela Holoferna i svojim hrabrim činom spasila Jeruzalem, ušla u povijest kao velika junakinja. Ostale smrtnice tih davnih vremena nekoliko su grančica imale pokraj postelja kako bi mirisom potakle strasti.
I u Bibliji se spominje nard - Salomon u svojoj Pjesmi nad pjesmama uspoređuje ljepote i čari svoje zaručnice upravo mirisima narda i ostalih mirisnih biljaka, osobito cijenjenih u to vrijeme.
A legende govore kako je malenome Isusu majka Marija netom opranu odjeću sušila rastegnutu na grmu narda. Kako je već tada postojalo nekoliko vrsta, ne može se sa sigurnošću ustvrditi o kojoj je točno vrsti narda riječ.
Zbog tolikog mnoštva blagotvornih učinaka i svestrane koristi za ljude, vrlo je brzo dobila lijep nadimak koji odiše ljubavlju i zahvalnošću - majka biljka.

Lavanda na stotine načina

Priče dalje govore o mirisima i okusima s tanjura, bolje rečeno pladnjeva bogatih Rimljana i Grka. Grci, ljubitelji janjetine, imali su poseban način začinjanja svog omiljenog objeda - slali su janjce na brežuljke uz more na kojima raste lavanda i pustili ih da pasu... a onda, par dana kasnije mirišljava janjetina posluživana je na stolovima pred važnim uzvanicima. Lavandom se, u kombinaciji s ostalim tada znanim začinima, začinjavalo meso i goveda i peradi, riba, njeni su se cvjetići namakali u vinu, octu, medu. Zbog svog slatkastog okusa s notom mentola koristila se i kao sastojak za kolačiće.
A onda, negdje u ono tamno doba srednjega vijeka, svi zapisi i sva znanja o korištenju i uzgoju lavande bili su kao strogo čuvana tajna redovnika unutar debelih i tmurnih zidova samostana. I malo se o njoj zna iz tog doba. Redovnici i časne sestre uglavnom su koristili lavandu u medicinske svrhe.

Omiljena među kraljevima i kraljicama, pronalazila je nove načine upotrebe, svi su željeli imati njen miris, opuštati se, zavoditi ili slatko spavati uz lavandu. Kraljica Elizabeta obožavala je parfem od lavande. U njeno vrijeme prvi se puta pokušalo lavandu uzgojiti na tlu Engleske. Djevojke su na blagdan Svetog Luke u jastuke stavljale lavandu ne bi li im se u snu ukazala prava ljubav. Francuski kralj Charles VI. nije nigdje putovao bez svojih omiljenih jastuka punjenih lavandom - ne zbog ljubavi, već kažu da je samo tako mogao lako zaspati. Zbog engleske kraljice Viktorije koja je željela uživati u lavandi svakoga dana u godini, njeni su vrtlari imali pune ruke posla kako bi stvorili vrstu otpornu na poznatu englesku klimu. Tek vjenčanim parovima se pokraj kreveta stavljao buketić lavande ne bi li prva bračna noć bila... hm, uzbudljiva! Dame diljem Engleske i Francuske mirisale su se parfemskim vodicama lavande, stavljale buketiće u ladice s donjim rubljem i posteljinom, umakale su rukavice u lavandinu vodicu kako bi imale čime liječiti iznenadne vrtoglavice i hinjene nesvjestice. Upravo takve rukavice spasile su mnoge sretnike od sigurne smrti u vrijeme dok je kuga harala Europom. Čini se kao da je do početka 20. stoljeća čitav kontinent mirisao na lavandu!
A onda je krenulo ludo doba 20. stoljeća. Dva velika rata i pobuna u glavama mladih koji su željeli promijeniti svijet. Možda je upravo zbog pretjerane upotrebe lavanda tako iznenada nestala s pozornice. Njen miris počeo se povezivati s dosadnim "nemodernim" staricama. A nitko se više nije sjećao niti starih recepata s okusom lavande. Malo pomalo, ljudi su zaboravili na "majku biljaka", prirodni lijek za mnoge probleme, začin i miris, a svjetla pozornice okrenula su se novim eksperimentima iz kemijskih laboratorija.

Autor fotografije: sandrine

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.