Moj profil
Mirisi bakine kuhinje
Mirisi bakine kuhinje

Mirisi bakine kuhinje

14.3.2010.notsoevil

Cool prijatelj potaknuo me na prelistavanje starih albuma. Promatram crno-bijele fotografije s ozbiljnim licima - važnim, pa ipak je riječ o fotografiranju! - i na njima dobro poznatu siluetu koja je svih ovih godina ostala živa u inače ne baš pouzdanim sjećanjima: moju baku.


Bilo je to bezbrižno vrijeme za nas djecu. Radničke sedamdesete, u kojima je svaki odlazak u Trst bio praznik, 'fićo' je bio auto iz snova, a mi, klinci, cijelo smo ljeto provodili u čoporu, od strane roditelja bezbrižno prepušteni skrbi onih malo starijih partnera u igri. Predgrađe u kojem smo odrastali tada je, uz kokice i pajceke, bilo sličnije selu nego ambijentu 'očajnih kućanica.' 🙂

Baka, mamina mama, živjela je s nama. Gledano unatrag, čini mi se da je bratu i meni predstavljala oba roditelja, dok su nam mama i tata bili nešto poput starije sestre i brata. Baka je kuhala, brinula o nama kad bismo se razboljeli... u vrtić nismo išli, a odlazak u školu bio je nezamisliv bez toplog obroka - bilo doručka ili ručka.


Dječja naivnost i želja za drugačijim pokazivali su se u smiješnim sitnicama: dok su neki naši prijatelji bili 'osuđeni' na komad kruha s paštetom, bratu i meni, odraslima na finoj domaćoj hrani, sporadična pašteta je bila izvor neizmjernog veselja. 🙂 Tek tijekom godina shvatila sam koliko je truda (i ljubavi!) baka uložila za svaki obrok koji nam je pripremila. Uštipci i toplo mlijeko za ranojutarnji doručak prije škole, 'najprije ručak pa sve ostalo' nakon škole... miris pečene bundeve ili krumpirovih pola u hladnim večerima kad bismo ušli u toplu kuhinju... sigurnost, u kojoj smo odrastali, bila je podcrtana finom bakinom hranom na koju nikad nismo morali čekati.

Uz baku sam, kroz igru, naučila kuhati. I danas pamtim svoj prvi pokušaj razdvajanja bjelanjka od žutanjka: i bjelanjak i žutanjak su završili na podu! 🙂 Ali baka je znala utješiti, drugo jaje već je bilo uspješno 'odrađeno' (ono malo žutog u bjelanjcima - zanemarite!)... i tog dana sam, s najobičnijim biskvitom s komadićima jabuka bila najponosnija desetogodišnjakinja na svijetu. 🙂


Listam bakinu kuharicu... prisjećam se šapakoje smo pažljivo vadile iz kalupića. Ooo, slatke li su bile, bogato uvaljane u šećer u prahu - i masne (doslovce, rađene sa svinjskom mašću)! 😁 - ali tako fine! I finih bakinih napolitanki, sa slasnom kremom od nekuhanih jaja. Danas se ne bih usudila raditi takvo što... 🙂
Opet, najživlja sjećanja nisu pohranjena u kuharici: neodoljiva domaća juha iz koje sam još prije ručka dobila svoj poriluk... ljetni umak za meso s puno domaćeg povrća (gle čuda, i tad mi je bio draži umak od mesa?!)... domaći grašak s mrkvicom i puuuno obožavanog kopra... prefina 'kuruza'...

Rijetko se vratim bakinim receptima. Jednostavno, tijekom godina svatko razvije svoj ukus; tako su se i moji kulinarski ukusi i sklonosti tijekom godina mijenjali. Zahvaljujući roditeljima, i danas uživam u blagodatima domaćih jaja, povrća bez pesticida, ali kao da sve to ima drugačiji miris i okus (ako takvo promišljanje nije znak starosti ...?!). No ipak, uz puno slatkih kulinarskih tajni koje mi je baka poklonila, neka jela ostaju na mom meniju - bez obzira na masnoće, kolesterole i slične 'bauke' kojima nas svakodnevno plaše - jer bakina kuhinja je najbolja! 🙂

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.