Food stilisti i food fotografi često koriste male, nejestive trikove, kako bi zaustavili prirodni tijek stvari i učinili nam što primaljivijim proizvode koje predstavljaju.
Satima se vučete po kuhinji. Djecu ste poslali na igralište, u kino ili s mužem "bilo gdje". Podigli ste kosu i rukave. Ispred sebe ste poslagali sve sastojke. Pazili ste da bjelanjci budu čvrsti, maslac sobne temperature, vrijeme i način pečenja isproban. Polako ste umiješali kremu. Gotovu ste tortu strpljivo ukrasili čokodanim mrvicama, kandiranim voćem, šlagom. Nakon nekoliko sati truda, umorno ste sjeli za stol ili na kauč. Možda ste si skuhali kavu, pustili glazbu ili podigli noge na susjednu stolicu dok zadovoljno gledate svoj uradak. Torta je ispala savršeno!
Imate još desetak minuta vremena. Prije nego krenete na tuširanje, ne vrate se djeca, ne stignu gosti, morate poslikati to savršenstvo. Uzimate fotoaparat. Jedna, dvije, tri, deset, dvadeset fotografija. S lijeva, s desna, iz ptičje i žablje perspektive, s vilicama i tanjurićima, sa salvetama, stolnjakom, šalicom, čašom. Deset je minuta proletjelo!
Sutradan, od torte nije ostalo ni "T" dok prenosite slike na kompjuter. Otvarate ih bez riječi. Ne raspoznajete raskoš na koju ste jučer potrošili nekoliko sati. I koja je, uz ostalo, bila odličnog ukusa. Na ekranu buljite u neki NJO (neidentificirani jestivi objekt), nešto okruglo i jednodimenzionalno, neraspoznatljivih boja i ukrasa. Nešto što ne biste nikad naručili s nekog jelovnika ili kataloga. Da, upravo tako - to je vaša fantastična torta!
Je li vam je ovo poznato?
S punim ste pravom isfrustrirani. Vi znate kuhati, jedino ne znate slikati. U to su uvjereni svi koji su vašu tortu probali. Ali, kako dokazati i ostalima?
Svi koji se bave fotografijom slažu se kako je hrana jedan od najkompliciranijih objekta za fotografiranje. Zakoni su prirode neumoljivi pa se tako vruća hrana hladi, ona hladna topi, salata vene, meso suši. Food stilisti i food fotografi često koriste male, nejestive trikove, kako bi zaustavili prirodni tijek stvari i učinili nam što primaljivijim proizvode koje predstavljaju. Uostalom, nemojte im previše zamjeriti, oni ne moraju pripremiti hranu koju će netko jesti, već hranu koja će dobro izgledati i koja će se, prvenstveno, dobro prodavati.
Sladolede i sorbete, koje je je vrlo teško uslikati, jer se tope nakon nekoliko minuta, često "ovjekovječuju" na foto-snimanjima organziranim u velikim hladnjačama. Sočne odreske često prekrivaju slojem paste za cipele radi privlačne boje, torte prskaju lakom za kosu, kao i listove salate, kako bi izgledali sjajno, odnosno svježe. Hamburgeri i meso često dobivaju prepečenu boju zahvajujući plameniku. U čarobnoj alkemičarskoj torbi profesionalnih fotografa hrane može se pronaći i motorno ulje, glicerin, vata, deodoranti, lakovi za kosu, šprice, ljepila, kartoni, paste za cipele.
Međutim, treba priznati da i među njima ima iznimaka. Ne smijemo zaboraviti na tzv. puriste iliti "čistunce", koji koriste samo pravu, pripremljenu hranu bez čarobiranja i dodatnog umjetog seksipila. Možda se radi o onima kojima je ostao duboko u sjećanju ubilački bijes Michaela Douglasa u filmu "Dan ludila" (Falling Down, 1993), koji je osim zastoja u prometu, kulminirao upravo kada je kupio hamburger, koji ni približno nije izgledao poput onoga na slici.
Zato, samo hrabro, bez osjećaja manje vrijednosti! Naravno, slika koja privlači i otvara apetit nije mala stvar. No, može li se ona uopće može usporediti s usmenom predajom "s koljena na koljeno", koja se širi obiteljskim stablom, susjedstvom, poslovnim okruženjem, i (zašto ne?!) internetskim stranicama, o vašim legendarnim kiflama, pogačama ili palačinkama?
:(Još nema komentara