Moje iskustvo
Koračam polako ostrim rubom strme litice.Gledam lijevo,gledam desno-ponor.Koračam naprijed,kraj,jer je ponor i ispred mene.Moram se vratiti, tesko mi, polako koračam ali osjetim da sam sigurnija,da me netko čuva za dlaku na glavi.Stizem na mali komadic zemlje, čvrsto tlo.Ispred mene plavetnilo,bazen,ispred bazena zelenilo,predivna zelena livada.Na njoj vidim nasmijana lica meni dragih osoba koje su davno otisle u bolji svijet.Želim do njih, ali moram preplivati bazen.Znam plivati u moru ,ali u bazenu ne, voda je meka, bojim se.Netko me hrabri držeci me i dalje za dlaku na glavi.
Pokusavam plivati, trudim se , mučim se, ali uspojevam preplivati bazen i stati na zelenu livadu.Ali, u tom trenutku se raspukne moj balon od sapunice.
Budim se.Umorna sam od sna.Razmisljam o danu koji je ispred mene.Ruzna slika,operacioni stol, takvu scenu sam samo u filmovima vidjela.Doktor me pita,jeste li uzimali apaurin ili neke druge sedativeKazem, ne doktore nije mi bilo potrebno.Stavljaju mi masku na nos.Udisem zrak mrtvila,ali krajičom svjesnosti osjećam da me netko drzi za dlaku na glavi.
Ne bojim ,se jer znam da ce konačni rezultat biti negativan, sto je dobro, jer znam da me netko drži za dlaku na glavi, kao lutku na koncu i da necu pasti.
:(Još nema komentara