Ne mogu o nekoj velikoj ljubavi između mene i sarme pisati u dalekoj prošlosti jer ona naime tada nije ni postojala, ali kada sam upoznala mog supruga, njegova ljubav prema sarmi bila je tolika da ju je sa vremenom prenio i na mene, Bogu fala.
Kao što sam u uvodu napisala kao klikna, dakle davnih dana 🙂 nisam obožavala sarmu, pojela sam što sam morala ali na tome je ostalo, nekih dubljih osjećaja između nas tada nije bilo.
Ali kako to puno puta biva, dogode se u životu stvari, momenti koji nas zauvijek promjene i opet ponavljam Bogu hvala da je tako.
Ja sam Međimurka, moj suprug je Podravac i sjećam se dana kada sam prvi put ušla u njihovu skromnu kuću koja je bila obuzeta, meni tada jako neugodnim mirisom, mirisom kiselog zelja. I dan danas se smijemo kada se toga prisjećamo.
Njegova stara majka, nakon upoznavanja, ponudila me sarmom, a meni onako mladoj i sramežljivoj bilo neugodno odbiti i tiho izustim :"Može, ali malo"! Taj tanjur, iz kojeg se gotovo izlazila sarma nikada neću zaboraviti.
Pomislila sam u sebi, Bože, pa kako ću ja to pojesti? Kada? Pa ne mogu tu ostati tjedan dana 🙂
Pogledala sam mog Ljubu onim zaprepaštenim pogledom koji je samo on znao prepoznati i odmah mi je pritekao u pomoć.
Priznajem, ali samo Vama, tako dobru sarmu nisam nikada prije jela (nadam se ovo neće moja mama pročitati) 🙂
Kada smo se nakon nekoliko godina Ljubo i ja uzeli, živjeli smo kod mojih i naravno da nisam znala baš nešto pretjerano kuhati, ali prema njegovoj želji, a on ponukan nostalgijom za domom i kuhinjom svoje majke, jednog Badnjaka predloži on da nas dvoje zajedno napravimo sarmu. Moja mama samo se nasmijala i rekla: "Zašto ne"! Znala je ona mene bolje nego ja sebe samu i njezin osmjeh bio je opravdan.
O pripremi neću na dugo, iako bilo bi i tu materijala, ali naša prva sarma bila je ukusna, ne kao ona njegove majke, što on nikada nebi izgovorio, ali mogla je proći. Zaklela sam se tada da ću naučiti spremati sarmu koju će svi obožavati i vjerujte, tako i bi.
Dugo sam čekala taj dan, ali kako se ono kaže, tko čeka, taj i dočeka. Prošle godine, ne sjećam se dana, jer bio je sasvim običan dan, ni praznik, ni blagdan, baš onako sasvim običan dan, ja sam spremila svoju najbolju sarmu do tada. 🙂 Savršenu sarmu kojoj je jedini tajni sastojak ljubav, ljubav prema suprugu. Kako to znam? Pa dovoljan je bio samo jedan poljubac i riječi koje znače više od ičega: "Ovaj put nadmašila si i moju majku" Zar treba nešto više reči?
:(Još nema komentara