speedy gonzales

Pet kava dnevno: jedna uz doručak, druga poslije ručka u kantini faksa, treća između dvaju predavanja, četvrta nakon predavanja, peta u zadimljenom kafiću kraj Glavnog kolodvora, uz pogled na sat i brojanje minuta, još deset minuta do mog vlaka, još pet, sad stvarno moram ići...trk na vlak, pogled nervozno struji preko masa ljudi koji kao i ja idu kući s dnevne šihte. Većina njih djeluje umorno, mutnih pogleda, iscrpljenih osmijeha, a moja krv, kojom u te poslijepodnevne sate kolaju više zrnca kofeina negoli krvna zrnca, tjera me da okrećem glavu za svakim zvukom i podražajem, gotovo u tempu tika, i kao usput pojavi mi se pred unutarnjim očima slika kokoši na dvorištu. Zob-zob, okretaj glave, zob, okretaj glave....u torbi ni gutljaja čiste vode. Ali ovaj kofeinski delirij je svejedno nekako ugodan, ako se dovoljno potrudim, mogla bih i poletjeti. Malo mi doduše sumnjiv pomahnitali puls i nervozni pokreti, ali za nekoliko sati više neću biti speedy gonzales. I tako svaki dan. Takav ritam bio je kruh svagdašnji nekoliko godina, a trajao je do 2007. godine. Da izbrojim šalice i plastične čaše iz kojih sam popila svu tu smeđu tekućinu, rezultat bi bio svakako vrlo negativna ekološka bilanca: koliko bačene plastike, koliko potrošenih resursa samo zbog moje kofeinske ovisnosti. Ali to je opet neka druga tema.

Danas me muči jedna druga problematika, kojom se bavim sve više, a također ima veze s malim meksičkim mišem, naime brzina koja podsjeća na kofeinsku brzinu i nervozu mojih studentskih dana.      Gotovo da više ni ne prođe dan a da na svom zidnom kalendaru ne provjerim koje obaveze danas imam, što ima za obaviti. I u bijelim poljima uz pojedine dane rijetko stoji: kava XY, izlet i slično, a nikada ne stoji: pauza, knjiga, odmor, meditacija, opuštajuća kupka (iako osobno preferiram tuširanje), čaša vina...a budući da to tamo ne stoji, cijeli je dan podvrgnut navodima poput: računi, doktor, nazvati + akuzativ, kupiti + akuzativ, nabaviti + akuzativ i jedan od najbezveznijih glagola uopće: obaviti. Zapravo jedina dobra i stvarno lijepa stvar u kalendaru su rođendani, koje bilježim samo imenom: Martina, Ivana, Željana, tata, mama, Sara...i tako kalendar najavljuje svaki dan kako dan treba izgledati, osim onda kad slučajno previdim koji dan, i onda speedy gonzales stupa stopostotno i u petoj brzini na scenu, i od adrenalina ne možeš doći do daha. 

Napisala je jedna moja draga poznanica ovako ovih dana: "Možda se možemo diviti ribizlu i borovnicama, visokoj pikavoj travi i soku od bazge s ledom." Možda, ako znamo, nismo zaboravili i ako smo opet naučili. Daj Bože da ne potratimo talent za dokolicu koja nas liječi. A onda i speedyja s vremena na vrijeme možemo pomilovati. I nakon toga zamoliti da se vrati u svoju mišju rupu.