Komadić ljeta za ove tmurne zimske dane.....
Sokolarski centar – Dubrava kraj Šibenika
Godinama smo moj životni suputnik i ja provodili ljeta odvojeno. On bi ostajao u Umagu jer mu je posao počinjao s prvim danom predsezone i trajao do polovine 10. mj., a ja bih morala koristiti godišnji odmor baš ljeti pa bih putovala u Murter na samotnjački odmor. Zanimljivo kako čovjek elementarne emocije, kao primjerice ljubav ili pažnju, zapostavlja u korist navike. Zanimljivost je tim veća što počesto nismo ni svjesni o čemu se zapravo radi, nisu li možda navike preuzele ulogu emocija? Navikneš se primjerice popiti prvu kavu ujutro u 8, te nastane prava mala drama kod uvođenja ljetnog ili zimskog računanja vremena, a kako neće kad na godišnji moramo sami? No, čovjek se navikne na sve i svašta (uostalom i na navike se navikavamo, zar ne?) pa i na ljetovanje u pola para. A vrijeme može biti itekako kvalitetno provedeno ako mu se čovjek istinski posveti i osmisli mu sadržaje. Ipak, za neke je stvari nedvojbeno ljepše biti u paru.
Recimo, od kad sam saznala da se u okolici Vodica (greška, ne baš u njihovoj blizini) nalazi nekakav centar za sokole kao i vidjela reklamu srednjovjekovnog samostanskog vrta u Šibeniku nije me napuštala namjera da to sve vidim. No, nisam išla sama u obilazak. Mislim, može se obilaziti vrt u društvu fotoaparata ali ne mogu se podijeliti dojmovi. Uglavnom, ovoga sam ljeta konačno dočekala društvo svog partnera, friškoga penzića. Iako sam se prethodno plašila da će mi trebati tjedni za prilagodbu ponovnog ljetnog suživota, trebalo je puno manje. Na sreću.
I tako smo započeli zajedničko ljeto koje je ubrzo stvorilo svoje navike. Jutrom bih otišla sama na plažu, on bi ostajao na terasi raditi na laptopu, popodne bi mi se pridružio na kupanju, večer bi pripala kakvom razgovoru, šetnji, odlasku u lokalne crkve na koncerte ili samo do kafića, takvim stvarima.
Onda je jednog dana pala kiša. Neplanirano i neuobičajeno za naš otok, ružni se dan rastegnuo na još jedan. Brzo smo se sporazumjeli da taj idući dan, iako je najavljeno sunčano ali i burno vrijeme, namijenimo izletu. Prvo, Sokolarski centar. Danima sam prije tog izleta na internetu „prekopavala“ informacije i saznala da je taj centar smješten kraj Šibenika, a ne Vodica, no to je ionako sve u istoj županji, zapravo blizu. I iako mi je mobitel, androidni dakako, datirao s kraja 2014. nikada nisam ni uključila, a kamo li koristila GPS. S druge strane, Z. jedva uspije natipkati mobitelsku poruku, tako da nisam imala s kime razmijeniti iskustvo pa sam prčkajući postavila nešto što je nalikovalo na polaznu i dolaznu točku. Odlazna - Murter, Put Slanice, dolazna - Dubrava kraj Šibenika, sokolarski centar. Ujutro, prije izleta napunila sam bateriju do 100%. Na glavu stavila šiltericu. Uzela manju naprtnjaču s potrebnim stvarima, a nisam zaboravila niti košulju dugih rukava. I on također. No, zaboravili smo ponijeti strpljenje. A trebalo nam je, itekako. Jer taj su dan doslovno SVI namijenili istom onome čemu i nas dvoje. Izletu. Ej, gospe draga u prvu smo kolonu upali, a da se nismo makli s otoka. Na odvojku od Jezera prema Tisnome, prva kolona. Prva je pomisao bila da netko negdje presporo skreće, ali osim skretanja s pameti teško da bi postojao tako velik odvojak. Pogled s ceste prema Tisnome u taj burni dan izvanzemaljski je lijep,
azurna boja Jadrana, zelenilo borova, bjelina stijenja i kuća, mirisi i zvukovi plijene ali nama se baš prižurilo. Mobitelski je GPS pružio pogled na blisku topografiju, raširio se u žabljoj perspektivi, a na displeju su se počela pojavljivati čak i imena tišnjanskih ulica. Do pokretnog smo mosta milili brzinom puža sa slomljenim stopalom. Pomalo smo prestali razgovarati, posvetili se slušanju radija, posebno vijestima za turiste. Kolone, kolone, kolone…. znoj me počeo peckati prvo na leđima. Onaj od krive procjene. Onaj od nervoze. Kad smo domilili do izlaska iz Tisnoga predložila sam mu prečicu preko Tribunja do Vodica i dalje prema Šibeniku no dreknuo je da ćemo tek tamo izgubiti vrijeme. Izgubiti? Pa nije to novac ili prtljaga?! No, dobro, on vozi, poznaje teren, zna čovjek valjda što će i kako će? Tad je i GPS najednom oživio. Progovorio. Isuseee! Vidi nas! Veliki brat "ĐI-PI-ES". Auto? Nas? Mobitel! Slušajući GPS upute, kod Kapele smo skopčali da nas Big brother navlači prema autocesti (preko Stankovaca). Očito voli naplatne kućice, ali nećeš! Ne damo da nas oderu samo zato što nas mogu vidjeti s neba! Uglavnom, zanemarimo GPS- ov put prema autocesti pa skrenemo na magistralu prema Šibeniku. Staru poznatu Jadransku magistralu. Z. ničim izazvan uđe u Vodice iako nije trebao. Dugo nije bio u tom mjestu pa ga smantale nove ulice, nove kuće, narasle Vodice. Gotovo da nas je pogubio u Vodicama, ha, ha…. Tu nas je dočekao pravi tsunami od kolone. Nikad kraja ponovnom izlasku na magistralu. Počelo je i posipavanje pepelom s obje strane. Jedno je zdvajalo nad vremenom odlaska, drugo nad lošim odabirom ceste, a GPS bi svako toliko zapijukao: „Još 200 metara do prvog skretanja“. „Šuti!“, udarimo u isti glas. Zašutio je tek kad sam isključila sustav praćenja vidjevši da sam potrošila pola punjenja baterije. Sat i pol vremena nam je trebalo za izlazak iz Vodica, dulje nego da smo to obavili pješice. Kako mi je bilo dosadno, opet sam se počela zabavljati mobitelom i GPS-om, uključila ga, stavila u torbu, torbu ispod nogu, noge na odmor.
Vrijeme je prolazilo, sati su prolazili, mi smo puzili. Da smo imali gdje, okrenuli bismo se i vratili. A onda smo prije šibenskog mosta zamijetili prečicu i fiju…. Opustili se, a ja opet izvadila mobitel na sunce. GPS se probudio čim je namirisao putokaze (vrag ga odnio, zar i on?) i počeo nas nagovarati: „Skrenite desno nakon 300 metara“, pa još kilometar do prvog skretanja, lijevo pa onda desno, još malo, još malo i: „Na odredištu ste"! Je, samo što je to bio Vrtni, a ne Sokolarski centar. Smijeh nam se razlio i ispao iz auta na cestu. Trebao nam je nakon muka po kolonama. Uglavnom, uz pomoć putokaza i slučajnih prolaznika za desetak minuta smo došli u šumicu pred zelena drvena vrata i eto ga, piše Sokolarski centar. Iako je sunce toga dana bilo baš daleko parkirali smo u hladu (još jedna navika) i vidjevši skupinu ljudi u polukrugu oko nekog čovjeka narančaste kose, pridružili joj se.
Predavanje je već bilo u tijeku ali nas je vodič živopisne boje kose pristojno upitao kojoj jezičnoj skupini pripadamo. Na odgovor da je to hrvatska, osmjehnuo se, pozvao nas u krug između ostalih osmoro i nastavio priču na čistom, standardnom, engleskom jeziku. Dvoje odraslih uz dvoje oveće djece klimalo je glavama s razumijevanjem, a onda se javio netko s naše lijeve strane upozoravajući vodiča da govori barem dvojezično radi njihove djece kojima je materinji očito hrvatski. Vodič se opet nasmiješio, odobrio, izgovorio 3 rečenice na hrvatskom, a onda su opet prigovorili oni s desna da bi engleski i tako….. tko je razumio, razumio je. Predavanje kao i cijeli ambijent činili su se zapravo vrlo interesantni.
Predznanje nam je lociralo ovaj centar u Dubravu kraj Šibenika i upoznalo nas s njegovim statusom najpoznatijeg i najopremljenijeg na ovom dijelu Balkana. Također se moglo saznati da se radi o centru koji se bavi zbrinjavanjem ptica grabljivica, a da posebno mjesto pripada stacionaru za ranjene, bolesne ili iznemogle ptice kojima je potrebna pomoć kako bi opstale u prirodi. Na licu mjesta smo mogli pak potvrditi ranije stečeno predznanje i upoznati se s podatkom da ovaj centar i njegov stacionar za ranjene i bolesne ptice grabljivice raspolaže bankom pera i forenzičnim labosom. Osnovna mu je namjena upravo zbrinjavanje i liječenje ptica grabljivica ali i educiranje djece i mladih, ponajprije učenika osnovnih škola o vrstama i životnim navikama tih posebnih stvorenja. Upoznali smo se također s pojmom sokolarenja, od kad se spominje i ima li budućnosti za taj sport u današnjim uvjetima. Nekada se naime nije mogao zamisliti lov bez pomoći sokola ali na njega su ipak ekskluzivno pravo polagali samo neki, odnosno, najbogatiji i najcjenjeniji, prinčevi i princeze, kraljevi i kraljice, elita… Negdje sam pročitala podatak da se prva saznanja o lovnoj vezi čovjeka i sokola vežu uz daleku prošlost prije Krista kao i uz daleke dijelove svijeta, istok i Kinu, uz prostore gdje su se rađale civilizacije. No sve to ostavljam onima koji se bave tim područjem jer su mene već dovoljno fascinirala ogromna tijela sova i kraljevsko držanja sokola. Pogledavajući svako toliko ptice koje su mirno i čak pitomo stajale na orukavičenoj podlaktici vodiča, slušali smo zanimljivosti o specifičnim lovnim navikama sova i sokola ili pak lukavostima kojima se služe kako bi se lakše dokopali plijena. Primjerice, ovaj primjerak sove koja nas je promatrala s visoka, hvata veliki plijen, recimo zeca i to ne iz razloga što bi ga sama komadala i jela već da bi ga „ponudila na pladnju“ manjim životinjama osiguravši si tako svojevrsni švedski stol. Lukavo, nego što. Osebujni voditelj Centra, Emilio Menđušić, koji se kontinuirano ovim radom u centru bavi preko 25 godina na prvu je pridobio prisutnu djecu da pokušaju hraniti njihove grabljivice. Iz torbe partizanskog izgleda izvukao je prave pačiće u polusmrznutom stanju ali nije bilo mjesta nekakvim osjećajima žaljenja jer je priroda gruba, nesmiljena i podređena uspješnijima.
Ipak, okrenula sam glavu jer je nepristojno gledati druge …. kako jedu. Jedan pačić, dva pačića, tri…. ptica je dobro iskoristila dan. Potom smo napravili jedan krug na užem šumskom području, pogledali demonstraciju motrenja i lova sokola, neki su se fotografirali uz sokole i sove, neki uz vodiča, neki uz drvene skulpture sova… svatko sukladno svojim odabirima.
Z. i ja smo razgledali nastambe s pticama koje mi nisu izgledale najsretnije u skučenom prostoru no znajući da su ovdje kratko vrijeme do povratka u prirodu, bilo je lakše zagledati im u oči.
Školski je sat završio pa smo mogli dalje.
A dalje nas je čekao Šibenik i odabrani razgled srednjovjekovnog samostanskog mediteranskog vrta Sv. Lovre.
________________________________________________________
Mediteranski vrt i mrvica Šibenika
Iako srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt ima čak i vlastitu skraćenicu – SSMV, trebao je čekati skoro 100 godina kako bi bio temeljito obnovljen, a onda i otvoren za široku javnost krajem 2007. godine. Do vrta smo došli relativno lako jer smo znali da pripada samostanu svetoga Lovre i da je u pješačkoj zoni strogoga centra grada Šibenika. Trebalo je samo „uhvatit“ stube sa obale, pa u Grad. Turista doista nije manjkalo i bilo mi je baš drago da je tako, da se uspavani princ Šibenik probudio i otvoreno ponudio svoje čari. Mi smo pak tražili ulicu pod nazivom Strme stube. Stube ili ulica? Nakon žustrog uspinjanja našli smo se pred uklesanim imenom ulice. Strme su stube pred nama, a lijevo je tabla s nazivom Vrta.
Sram me priznati ali prva nam je namjera bila da nakon pentranja po vrućini popijemo nešto hladno i osvježavajuće, pa smo se u prvom kafiću doslovno izvalili na sjedišta. Dok smo hladili grlo schweppsom pogled se počeo fokusirati i shvatili smo da je omanji uređeni predio ispred nas upravo vrt kojem smo se otputili. Ohhhhh… nekako sam očekivala veću površinu od one koja je bila pred nama iako, ako bolje razmislim i nije moglo biti drugačije. Samostan je smješten u centru grada, unutar tvrđava te se doista moglo raditi samo o vrtu, a ne i perivoju, a to mu i sam naziv govori. Z. je odmah odustao od razgleda uz pripomenu da je ideja ionako bilo moja te da ga raslinje i ne zanima previše. Pa sam prošetala. Sredina poslijepodneva je postala izrazito vruća, a da je danima tako moglo se vidjeti i na samim biljkama od kojih su neke doista bile sparušene dok su mediteranske trajnice odolijevale.
Da se radi o vrtu iz vremena srednjega vijeka prepoznatljivo je po njegovoj shemi: sredina je namijenjena križnoj stazi u čijem se središtu nalazi mala fontana.
Sa strane je omeđen višim trajnicama šimšira i ruža čije glavice proviruju između plodova nara, a šupljine okolnih zidova ispunjene su kaparima.
Vrt je podijeljen na 4 simetrična polja koja su zasađena ljekovitim i začinskim biljem, a posjetitelji kojima nisu znane vrste ili nazivi mogu se poslužiti istaknutim natpisima.
I dok je očito kasno proljeće namijenjeno cvjetanju ruža i njihovom opojnom mirisu ljeti caruju karakteristični trpki mirisni tonovi majčine dušice, čubra, lavande, ružmarina.
Načas sam se našla na sjedalu klupe koje su gusto postavljene uz stazu, zatvorila oči i mirisala, mirisala……
U povratku do obale, vraćali smo se dužim putem, prolazeći uskim kalama, stubama i prolazima u kojima se ćutio miris buzare od školjki. A onda sam se na Poljani prisjetila davnih šibenskih dana i višestrukih posjeta jednoj medicinskoj sestri koja je sudjelovala u liječenju moje sestre, kad je ova zaradila zaraznu žuticu. Njezin bi nam suprug u danima posjeta osigurao mušku pratnju svojih nećaka pa bismo krstarili po cijele dane ovim prekrasnim gradom.
Nešto se promijenilo, a nešto je ostalo isto, nešto se izgubilo iz sjećanja, a nešto je obilježilo naše živote.
Šibenik, kolovoz 2016.
:(Još nema komentara