Moj profil
Tornica – život i smrt starog ognjišća
Tornica – život i smrt starog ognjišća

Tornica – život i smrt starog ognjišća

3.11.2010.sandrine

Čini mi se da mi to kamenje stare tornice želi nešto reći, ispričati priču koja se davno zaboravila. Jer upravo je taj kutak kuće izvor i svjedok u isto vrijeme, priča o životu, o ljudima, a najviše o hrani nekadašnjih stanovnika moga kraja.

Započet ću ovu priču na dovratku kuće moje mame.
Ne, nije ta kuća naša ostavština, kupljena je prije nekoliko godina. Pri tom je majci za oko zapeo polukružni ugrađeni detalj, koji bi, onako simpatičan i reklo bi se unikatan, mogao poslužiti koječemu. Kuća se tada dograđivala, no taj je detalj, baš zato što ga ni jedna druga kuća u tom kraju nije imala, izborio svoj opstanak - dobio je novu fasadu, novi polukružni krov i sasvim novu namjenu.

Zašto baš samo ta kuća u selu ima taj "nastavak" i čemu služi, tko se uopće sjetio sagraditi ga i zbog čega, pitanja su koja su se sve češće šuljala mojim mislima. Kao nekom magičnom silom privučena, često, kad navratim kod majke, otvorim vrata konobe i uđem u tu građevinu, razgledavajući obrise kamenja naslonjenih na zid kuće, složenih jedan na drugog te spajajući se u vrhu ostavljaju mali otvor.
Kao što sam i rekla, u tu se prostoriju ulazi iz konobe - dovratak je jednostavno naknadno dograđen na kamenu voltu. Vidljivo je da je ta mala polukružna prostorija nekada bila sastavni, ali ipak zidom odvojeni dio te veće prostorije, koja nam danas služi kao konoba i kotlovnica.

Otkriće ognjišta

Jednom sam prilikom na podu ispod spremnika za naftu (da, spremnik je taman lijepo tu našao svoje mjesto) ugledala obrise kamenih rubova pravokutnog platoa, tek par milimetara izdignutog od razine poda koji je očigledno naknadno, u više slojeva betoniran. Uzdignute obrve u stilu "pitam se, pitam" spustila sam se na koljena i koliko god sam mogla više, zagledala se pod spremnik. Bila je to površina kamenog bloka duljine oko 1 m i nešto manje širine, s vidnim malim udubljenjima od nečeg što je tu stajalo, pougljenjenim mrljama, ali lijepo obrubljena manjim isklesanim kamenim pločama.
"Pa to je ognjište!" - oteo mi se tihi, iznenađeni uzvik. Potražila sam tragove na zidu iza spremnika. Ispod bjeline kreča nazirala se mrlja upravo od visine tog platoa prema gore, baš kao da je nekad tu pokraj zida gorjela vatra. Pa i onaj mali otvor u vrhu bio je točno iznad toga. Na staroj metalnoj šipki iznad spremnika, koju sam tek sad primijetila, visio je stari ruzinavi lanac okruglih oka kakvi se već odavno ne rade. Sve što sam tada pronašla, bačeno i zaboravljeno u kutu, potvrdilo je moju misao.
Da, nije to tek tako, iz nečijeg hira da bude različit od ostalih, sagrađen dodatak. On je imao svoju važnu svrhu i namjenu onima koji su postavili temelje ove stare kuće, očito puno starije nego što smo isprva mislili.

Tornica nam priča priču

U zgradi Općine, na zidu predvorja vise fotografije starih kamenih ruševnih halubajskih kuća. Prepoznajem na njima istu polukružnu građevinu kao na maminoj kući. Čitam natuknice u dnu i naziv - tornica. Dakle, tako se to zove! Stručnim rječnikom tornica bi se objasnila kao polukružna prigradnja kući koja je služila kao kuhinja u kojoj je bilo smješteno otvoreno ognjište i često, krušna peć. Podaci o tim prigradnjama na području Liburnije, Kvarnera, Kastavštine i Grobnika sežu daleko u prošlost čak i više od pola tisućljeća, a odnose se isključivo na kuće građene u ruralnim naseljima u zaleđu Kvarnerskog zaljeva - gradske kuće, onako zbijene jedna na drugu nisu imale tornicu jer za nju jednostavno nije bilo mjesta. No to stručno objašnjenje govori mi mnogo više od arhitektonskih stilova gradnje od srednjeg vijeka prema suvremenom dobu.
Čini mi se da mi to kamenje stare tornice želi nešto reći, ispričati priču koja se davno zaboravila. Jer upravo je taj kutak kuće izvor i svjedok u isto vrijeme, priča o životu, o ljudima, o obitelji, o navikama, a najviše o hrani nekadašnjih stanovnika moga kraja, sve od obronaka Učke gore do zelenih poljana Grobnika.

Nekada davno, prije više stotina godina, mojim su zelenim krajem u zaleđu Kvarnerskog zaljeva pasla stada ovaca i koza. Nije tada bilo velikih naselja, svega nekoliko zaselaka od grada Kastva na brijegu dolje do Rijeke, grada na obali mora podno Trsata uz Rječinu. Bogate su bile te šume i livade, pa je blago tu sretno i zadovoljno paslo i raslo. Jedino veće selo na tome putu bilo je Viškov Breg, današnje mjesto Viškovo. Pastiri su uz šumarke i livade sagradili svoje halupke - pastirske kolibe kojih je bilo toliko da je kraj po njima i dobio naziv Halubje. Njihove su obitelji živjele u kamenim kućama u malim zaselcima po tri, četiri kuće. S malo vrta, uz težak rad i prodaju svojih proizvoda u gradu, prehranjivali su svoje obitelji. Žene su za prodaju pekle kruh, proizvodile mliječne proizvode, prerađivale vunu i uzgajale povrće i perad, dok su muškarci u punoj snazi većinom bili paleri (ugljenari - ugljen su proizvodili u šumama Gorskoga kotara, pa ujesen prodavali u Primorju) i japleničari (proizvođači vapna), pa ih gotovo pola godine niti nije bilo doma.
No unatoč teškome radu, zarađivalo se malo, živjelo se siromaški, a tako se i jelo. Mada, ako danas promatramo što se tada jelo, rekli bismo da su bogato jeli.
Jelo se ono što se imalo u kući i oko nje - janjetina, kozletina, perad i tek ponekad svinjetina (svinja ovdje u to vrijeme nije bila uobičajena) bila su glavna mesna jela. Kompir, kapuz, kapula i pomidor rasli su gotovo u svakom vrtu, a bilo je i blitve, broskve, radiča, gljiva i samoniklog bilja koje je siromašnome puku često bilo najbolja hrana. I sva su se jela spremala na ognjišću - u tornici.

Tornice su bile opremljene raznim priborom od kovanog željeza. Glavno je mjesto u tornici zauzimalo ognjišće na kojem se kuhalo i peklo. U kotliću obješenom o veruge (lance) najčešće se kuhala palenta, žuta i kompirica. Na gradelama se pekla riba ili meso, u padelama koje su stajale na trenogima, šufrigalo se "na pomalo". Obavezna je tu bila i čripnja od pečene gline, kasnije od lijevanog željeza (peka), u kojoj se moglo spremati sve, od kruha do jela s povrćem i mesom ili ribom. Neke su tornice pokraj ognjišća imale i krušne peći. Na metalnim šipkama i drvenim gredama unutar krovišta iznad ognjišća, obješeno na kukama sušilo se meso i kobasice. Bile su tu i police na kojima su uz ostalo posuđe bile i bukalete, veće i manje, za vodu i vino, kastavsku Belicu, staru sortu vinove loze koja je rasla u tim krajevima, a koje danas, na žalost, vrlo malo ima.
Polukružno krovište tornice građeno je slaganjem kamenih blokova sve uže prema vrhu tvoreći napu koja je dim s ognjišća usmjeravala prema otvoru - dimnjaku. Tako se dim nije širio ostatkom kuće. Tornica je zapravo bila vrlo praktična prostorija.
Zid u kamari iza tornice bio je topao. Tu se u hladnim zimskim danima okupljala obitelj, a često su tu, na toplome, spavala djeca ili stari bolesni članovi obitelji. Zimi je toplina tornice grijala čitavu kuću, dok je ljeti, upravo njena odvojenost od ostatka kuće sprječavala pretjerano zagrijavanje ostalih prostorija.

Ostatak davne prošlosti

U doba kad je Istokom harao bauk turskih osvajanja, počele su se tu naseljavati obitelji izbjegle iz svojih zavičaja. No nije to bilo jednostavno - gradske su vlasti, odnosno vlastelini koji su posjedovali te gradove i okolna imanja, itekako pazili na brojčano stanje pridošlica, pa su se za naseljavanje trebale dobiti dozvole. Pridošlo se stanovništvo brzo prilagodilo načinu života u novome kraju, pa su se očuvale stare navike poput zvončara i stilovi gradnje kuća. Upravo zato se gradnja tornice zadržala još nekoliko stoljeća. Tek prije nešto više od stotinjak godina, kada su moderni šparheti počeli zamjenjivati stara ognjišća, kuće su se počele graditi bez tornice. Kuće su se nadograđivale i oštećene popravljale nakon ratova, širile i u duljinu i u visinu prema potrebama obitelji koje su u njima živjele, a stare su tornice iščezavale pred novim zidovima oslobađajući mjesto većim prostorijama. Upravo su na taj način nestale gotovo sve tornice iz sela na Kastavštini gdje danas živi moja majka. U cijelom je kraju od Učke do Grobnika danas ostalo svega nekoliko tornica, mogla bih ih na prste nabrojati. Od toga polovica stoji zapuštena kao ruševine obrasle grmljem. Jedna je baš nedavno doslovce poravnata sa zemljom, a na njenom mjestu kopaju se temelji nove stambene zgrade. Ne znam zašto nikoga ne smeta nestajanje tih povijesnih elemenata tipične arhitekture kvarnerskog zaleđa. Ne bi li ih trebalo sačuvati kao povijesnu baštinu? Na ta pitanja, bojim se, neće biti odgovora.

"Moja" je tornica, jedina u selu, uspjela preživjeti sve nedaće. Kuća, nekad prizemnica, danas ima dograđena još dva kata. Prvi je dograđen prije nešto više od 100 godina, a drugi onda kad je moja obitelj postala njenim novim stanarom. Zapisano je da su u tom selu sve kuće osim jedne do temelja izgorjele u drugome svjetskom ratu - samo jedna je ostala upotrebljiva za život, ona ispod seoske šterne, baš ta jedina koja danas ima staru tornicu, ostatak davne prošlosti, pukom srećom sačuvan u ovim modernim vremenima.

Autor fotografija: sandrine

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.