uglačana meditacija

smijeh je obavezna i nužna reakcija na moju lakomislenu izjavu da volim peglanje i svoju peglu. a volim i svoju suđericu i svoju vešmašinu i svoju pećnicu (iako je potonja izmišljena daaavno daaavno, pa  čovječanstvo shvaća njenu egzistenciju pomalo olako), i sve ih volim i onda pomalo mislim i na nikolu teslu pa i na onog bezobraznog edisona, neka mu, i obuzme me zahvalnost. naime,  svaka od ovih spravica (a nemam najskuplje marke) mi stvara harmoniju u životu. a harmonija je prekrasna, najljepša imovina svakog srca i tijela. i kad mi se podrugljivo smiju, ja se samo stoički i u stilu buddhe smješkam i zaključujem kako me više ne opterećuje i ne nervira ona hrpa opranog suhog veša koji me strpljivo, da ne kažem ponizno, čeka u kakvom kutu. jer kad tražim kakvu utičnicu produžnog kabela, da svoje zeleno-bijelo glačalo (lijepa, u mojem slučaju djevičanska riječ) priključim na mrežu izmjenične struje, pa odem po destiliranu vodu i dasku za peglanje izvučem i razvučem na pravo mjesto, pred televizorom, onda počinje trenutak meditacije. a ako je meditativna slika sada možda umrljana simbolom televizora, onda u svoju obranu moram reći kako u trenucima uravnavanja veša gledam samo dokumentarce i emisije koje me unutarnje izgrađuju, nikako sapunice, reality show-ove i slično. 

do uvida u blagodat peglanja došla sam sasvim neočekivano, nakon višednevnog užarenog parnog maratona. prve košulje i majice bile su još mučene mojom nervoznom rukom uz manjak koncentracije, a zadnji komad u nizu pratio bi niz sretnih misli, filozofski stav i opušteni mišići lica. i  ogromna količina sretnih sjećanja. i tako svaki dan. dok brijeg od opranog veša nije prešao u hrpice u pisma i pisamca složenih komada odjeće, veličine 50, 38 i 104, svih boja, iako pomnim analizama ustanovljeno prevladavaju plava i bijela. 

dakle, zaboravi pranje suđa od kojeg ti se nokti mekšaju do stanja gume, zaboravi usisavanje iliti sauganje od kojeg ti se vrti u glavi dok tražiš potencijalnog prašnjavog neprijatelja u svakom milimetru kvadratnom, zaboravi pranje prozora. iako, kod ovog posljednjeg još moram reći da je po djelovanju najbliže umirujućem čarobnom štapiću glačala. ali ako si od onih koji se obilato uzrujavaju jer je netom nakon pranja i poliranja prozora pala kiša, a ti si uspio na brzinu spustiti usred bijela dana tek polovicu svih roleta na kući, dok je na drugu polovicu drsko pala kišurina, zaboravi i to. moje srce pripada parnom strojčeku, i to je to. pristranost nije popularna, ali protiv istine se ne može.

a u slučaju da imaš sušilicu veša, tu dobru susjedu vešmašine i snahu pegle, onda zaboravi cijeli tekst. nema smisla. čekaj, iako, dok slažeš tople i meke komade odjeće koje vadiš iz sušilice i sortiraš po hrpicama i obuzima te (možda) božanstveni osjećaj doma, čistoće i sigurnosti, ili možda samo olakšanje što danas možeš obući svoje omiljene hlače, ti se smješkaš i shvaćaš da ti je baš, ali baš dobro.