" Ni krajem , ni sredinom , već...'nako" :Cija

Spomenuh ja već na početku Ciju , tatinu strinu , koja obrani Slavku od degenjeka .

Doživjela ona duboku starost , bar se meni činilo tako , zapamtila dva rata , cara Vranju i Mariju Tereziju , a ostala sve do smrti , brze i iznenadne , razborita i visprena.

U našoj kući bila je ona svagdanji gost. Bez nje se kava nije pila , krme klalo , bez nje se nisu kuruzi komali , vršilo žito , pjevalo ili plakalo , samo što nije kod nas spavala , sve ostalo vrijeme je bila tu.

I umrla je , a ja joj nisam ni ime znala , jer ju je cijelo selo zvalo Cija , pa tako i ja . Prije nekog vremena kroz priču sa sestrom Maricom , a kojoj je pravo ime Marija , što ja do skora nisam znala , saznah ja ,da se zvala Janja , što mi je izgledalo nevjerojatno , jer nimalo nije nalikovala janjetu , prije bih rekla : vuku.

Ime Cija dade joj moj otac , jer kad je bio mali nije znao izgovoriti strina , nego cija , pa je tako zazva cijelo selo , i Babići , i Tomičići , i Iviši , i Brekale i svi zaboraviše njezino kršćeno ime.

Poslije onoga rata , drugog svjetskog , sve žene iz sela skinuše dimije , anterije i ječerme i obukoše crne , do ispod koljena , suknje  i svitere , samo se Cija nije dala . I dalje je nosila što i do tada , dimije , ječermu, kratku dolamu i dugačku anteriju , a na glavi  crnu kapicu i preko nje veliki crni rubac sa sitnim ćenarom i resama. Znala je reći :

„Nije mi ovo Tito kupio , pa da  skidam , već moj čojek Ilija . Dosta je što su se „one“ morale otkriti „ , misleći na mjesne Muslimanke kojima je zakonom zabranjeno nošenje zarova i feredža.

Jednoć kroz selo , a valjda namjerno , prolazio Slavko partizan , trubač , pa obišao Ciju , koja mu je u ratu , dok su partizani boravili u Lučicama , davala kuruze i varenike . Nemalo se iznenadio zatekavši je čilu i veselu , pa će onako s vrata :

„ Boga ti , Cija , ti još živa !“

Odmjerivši ga ispod frculeta spušenog preko oka , ona odvrati :

„ U kršćanskoj kući se prvo nazove Hvaljen Bog  , a ne bogara se. Ma nebere ni to nije najgore , jer mlogo je više mladih kožica na pazaru , nego starih !“ i priprijeti Slavki kulenikom , koju nije ispuštala iz ruke , ha ustane.

Tu ti se oni prepoznaše , ispitaše jedno drugo o svemu i svačemu i u suton se Slavko uputi u čaršiju da obiđe još neke ratne drugove.

Isprati ga Cija do ispod Trešnjica i vrati se u kuću razgledati što joj to Slavko donese , jer nije se smjelo zavirivati u poklone , a ne kao danas , dok gosti ne odu.

Ostavio Slavko Ciji kesu sa kavom , kockom vaganom , drukčije i nije bilo , lokumom i duhanom za Iliju , kojom se  onda ona nadugačko i naširoko selom hvališe.

Mi , djeca , je očima nismo mogli gledati , jer od nje nismo mogli sakriti nikakav zijan koji učinimo , niti smo se mogli igrati , kao sva djeca, školice ili klisa.

„ To je za gospodsku djecu . Vama je čuvati goveda i ovce „ , rekla bi ona i tu se završavala sva priča o zabavi i igri za nas .

Kao da se čuvajući goveda i ovce nije moglo i poigrati. Vidi li goveda u zijanu , ona ti brže- bolje tuži , a onda zna ti se – brezovac.

Moju je majku voljela i cijenila , te je tati znala reći:

„ E moj Jozo , da ti nije Mile , djeca ti škole ne bi završila „.

I mama je nju voljela i poštovala , ugađala joj  i samo sa njom pila jutarnju kavu. Sve žene iz sela pile su divku , ali moja mama ne.

Ona je gospođa i ona će kavu.

Kava se kupovala kod Hašima u dućanu po pet , deset deka za Božić i Uskrs , ali i još ponekada ,da ima kad tko od gospode dođe, a moja mama je kupovala po dvadeset deka kad god tata plaću dobije. Plaću je , zna se , odmah davao mami da ona raspoređuje za sve što jednoj obitelji treba.

Cija je zbog pijenja kave sa mamom bila meta seoskih tračibaba , ali se ona nije obazirala , čak  se osjećala važnije zbog toga.

Sve to nimalo nije smetalo amidži Iliji , njezinu čojeku , koji je većma u rukama nešto djeljao , jal' vile , jal' grablje , jal' za djecu seosku ili unučad, kakvu frulu ili dvojnice.

Sva su ga djeca iz sela , onako sitnuljava  i dobrostiva , sa crnim fesom omotanim tkanicom, voljela i čudom se čudila kako može živjeti sa starom rospijom Cijom. Čudila se i ja , jer nisam razumjela , ali se nisam odveć ni trudila razumjeti , jer me nije bilo briga za staro čangrizalo.

Moj otac je cijenio Ciju , ali sa njezinim sinom Mijom se nije odveć slagao. A i kako bi kad su obojica voljeli dublje zaviriti u šišu , a tada bi potegnuli pitanje tko je u čiju njivu pomaknuo mejnik , čiji su volovi bolji , kome će se u proljeće prvo uzorati njive ili u ranu jesen požeti žito i tko zna što još.

Obojica su se bojali Cije , jer njoj nije bilo ništa prekrstiti i jednog i drugog po leđima štapom , pa su izbjegavali rasprave pred njom.

Tako je to bilo do ranih šezdesetih kad Cija ode na onaj svijet , a otamo se još nitko vratio nije, tako kažu , a i ona bi rekla.

I bolje je , jer tko zna što bi bilo , kad bi bilo…

degenjek- batine

anterija- dugački haljetak koji se nosio preko odjeće

ječerma- kratki , ženski prsluk dosezao do polovine grudi

dolama - kratki kaputić

ćenar- obrub od sitnih ruža na marami

zar i feredža- pokrivala za lice i glavi

varenika - slatko mlijeko

frcule- marama

kulenika - drveni štapić na koji se namotavala ispredena vuna

nebere- nego

zijan- šteta

brezovac- batina načinjena od brezove grane

mejnik- graničnik između imanja