Tek sam nedavno po prvi puta naišla na izraz - culinary tourism. Prvo sam pomislila da se radi o onima koji putuju od restorana do konobe u potrazi za još neotkrivenim gastro iskustvom.
Kad govorimo o sebi kao osviještenom putniku, svi volimo naglasiti da daleko od kuće jedemo samo lokalne proizvode i specijalitete, da nam ne pada na pamet da tražimo buzaru na skijanju ili meksičke burritose u Grčkoj. Upoznavanje nove zemlje, između ostalog i putem njezine kuhinje, postalo je jednim od osnovnih pravila modernih putnika.
Međutim, kako se Zemljina kugla smanjuje, u smislu da je sve teže pronaći mjesta za koja nismo čuli, vidjeli, gdje nekoga nemamo i čiju kuhinju već ne poznajemo, lokalna kuhinja nije više dovoljno kako bi se zadovoljila znatiželja i pokazalo poštovanje prema novoj zemlji, pokrajini ili gradu.
Moderni putnici žele sa sigurnošću znati da li određeni restoran ili gostionica stvarno nude "original" ili tek "turističku kopiju". A sve češće ni to ne nudi dovoljno jamstvo, pa se traži iskustvo "iz prve ruke", gosti žele jesti po kućama, viriti u obiteljske lonce, stati iza domaćina i eventualno mu pomoći. Jer sve više ljudi smatra da kad vas netko uči kuhati, on vam zapravo prenosi svoju životnu filozofiju.
Tek sam nedavno po prvi puta naišla na izraz - culinary tourism. Najprije sam pomislila da se radi o onima koji putuju od restorana do konobe, kao što se nekad putovalo od katedrale do muzeja, u potrazi za još neotkrivenim gastro iskustvom. Ili možda zato jer se jedino za stolom stvarno opuštaju. Nakon toga sam pomislila ne radi li se o onima koji putuju u potrazi za novom i neisprobanom kuharskom tehnikom, gastro novinom, tajnom namirnicom, nečim što će ih zadiviti i u njihovu kuhinju zauvijek uvesti nova imena, jela i namirnice. Nešto što će odnijeti kući s putovanja, a što će im ostati zauvijek, kao nekad dijapozitivi, pepeljara, drveni suveniri.
E, pa, culinary tourism je sve to. I više od toga. Osim putovanja s isključivim ili glavnim motivom isprobavanja novih jela, restorana, chefova, ta vrsta turizma obuhvaća i učenje, kuharske tečajeve i predavanja, ali i kupovinu u određenim dućanima s kulinarskim potrepštinama, instrumentima, tehnikom, igračkama. Pa dalje, razne izlete na plantaže, vinograde i podrume, specijalizirane dućane. I izgleda da je jedina zajednička točka svom tom gladnom svijetu koji svakog ljeta krene na put sa žlicom u ruksaku - autentičnost i zabava.
Škole kuhanja postoje već odavno, ali danas su se prilagodile svakoj potrebi, džepu. Razlikuju se prema osobama koje ih pohađaju, od škola kuhanja za djecu, gdje se uz igru prenose prva znanja o kuhanju, do onih za odrasle početnike ili poluprofesionalce. Razlikuju se prema dužini trajanja, od sat, dva tijekom pauze za ručak do tjedna, mjeseca, nekad i više dana. Razlikuju se također i po mjestu održavanja, od specijaliziranih škola, do hotela, seljačkih turizama, pa i običnih, obiteljskih kuhinja, kao i prema temi, od onih koje se bave samo jednom vrstom jela, poput kolača ili tjestenine ili kruha, do onih zemljopisno određenih, sicilijanska, kreolska.
I u Sjedinjenim Državama su škole kuhanja polako radile tu i tamo, ukratko, svugdje pomalo. Od tečajeva kuhanja u prekrasnim vilama na selu u državi Vermont i trodnevnog kuhanja s Deborah Krasner, autoricom brojnih kuharica, gdje se uz ostalo beru biološki proizvodi uzgojeni u vrtu. A osim aktivnosti kuhanja, posjećuju se lokalni proizvođači sireva i domaćeg kruha.
Škole kuhanja su jedinstveni način da se upoznate s kuhinjom određene zemlje ili grada, ali i da upoznate njegove ljude i tradiciju.
Ovog ljeta i dalje odlično idu Francuska, Italija i Španjolska. 'Ajmo, Coolinaričarke i Coolinaričari, što čekate, kad će prva kućna škola kuhanja i kod nas?
:(Još nema komentara