Danas sam tužna.
Sjedim u sobi, sama. Gledam u gitaru prislonjenu na zid u jednom kutu. Soba je u neredu, oko mene razbacane stvari, na krevetu, po podu, na policama prebrane knjige, među njima crni se praznina i podsjeća na bolnu ranu, nakon izvađenog zuba. Sve ladice su otvorene, u njima puno sitnica."treba ih se riješiti,samo stvaraju nered."
To je bila soba mojih sinova. Iako je već prošlo izvjesno vrijeme otkako su otišli svojim putevima, ovo je ostala njihova soba. Netaknuta. Tu sam dolazila kad mi je bilo teško. I sad mi je teško.
Te velike sitnice moram spremiti u neku kutiju i "konzervirati",jer "ovdje samo skupljaju prašinu".Vjerujem da će je netko, jednog "davnog" dana u budućnosti, otvoriti i....možda se nasmješiti djetinjim osmjehom.
"Mama, kako ćeš si urediti svoju novu sobu?" __ Eto, tako su mi dali na znanje, da nešto nisam shvatila.
I počela sam planirati, sve će ostati isto, samo ću ispred prozora staviti mašinu za šivanje,možda ću je i koristiti, ni dasku za peglanje neću morati baš svakiput spremati, a tu je i radni stol za kompjuter.
Tako je.
Bit će to moja soba za odmor i dušu.
I tako "prebirajući"po stvarima, naviru sijećanja, uglavnom lijepa, djetinjstvo, pubertet, rana mladost, rođendani, škola, odlazak na fakultet - prvo odvajanje, ima tu raznih papirića s porukama, crteža....
A onda sam u jednoj knjizi "Atlas svjetske povijesti",naišla na ove fotografije.
Zbog njih sam danas tužna.
Na fotografijama su moj ujak, drži za ruku moju mamu, a na drugoj, njihov bratić. Fotografije su iz četrdesetih godina, prošlog stoljeća, pa čak i milenija.
Tada je bio onaj strašni rat - Drugi svjetski.
Odnio je ove mlade dječačke živote.
Ja nisam imala ujaka,strica,tetu...nemam bratića ni sestričnu. Za sve je kriv taj prokleti rat.
Mrzim ratove!
Zbog njih ne volim gledati, ni čitati vijesti.....i znam da je rečenica "Borba za mir" u duhu našeg jezika, ali meni u uhu zvoni "rat za mir".
I razmišljam "boriti se",pa treba, da, i to svim sredstvima, protiv bolesti, gladi,siromaštva......
Za mir? Pa za mir treba samo prestati s borbama.
Dobro je,što ovu fotografiju nisam pronašla dva mjeseca ranije.Znam da bi niz mamine obraze potekli slapovi, a ni slutili nismo,da će joj brat uskoro pružiti ruku....sada su opet radosni.
Danas sam jako tužna....znam što hoću.
Da prestanu svi ratovi i da nikad ne počnu novi.
:(Još nema komentara