Epilog je našeg jučerašnjeg gljivarenja.
Sve je počelo baš lijepo - ostavili smo Rijeku suncem okupanu, na +21°C, u goransku smo šumu ušli na ne baš toplih +7°. Udisali smo prilično oštar zrak koji nam je "prodrmao" nosnice, a magličasti "huk" izlazio iz naših usta dok smo razgovarali. Jutro je bilo prohladno, ali naše su duše bile zagrijane onim što nas čeka u šumi - neizvjesnost i ljepota prirode, predivni mirisi koje nemogu nikako vizualizirati. A ono što mogu, to i jesam - naoružala se fotićem i krenula na putovanje.
Mislila sam da ništa ne može narušiti gljivarsku idilu. Da, da, to su bila samo moja htjenja i maštarije.
Sve je počelo bezazleno - slikala sam zrake sunca kako se probijaju kroz gustu crnogoričnu šumu
suncem obasjan šumski put koji se pruža ispred nas kao neki procjep
rosa na tankim vlatima trave koja stoji kao sitno utkani dragulj na tkanini.
Moje društvo (suprug, sin i njegova djevojka) i ja lagano koračamo prema toliko poznatim nam terenima za gljive.Svako malo zastanem. Misli mi na dobro poznatoj stranici - " to moram uslikati i saviti na coolku", a prst na aparatu i odrađuje svoje. Moji odmiču, ali sam ih uspjela slikati, još pospani, svatko u svojim mislima, nisu niti zamijetili da zaostajem.
Tek što smo ušli na dobro znane staze, ugledah daždevnjaka. Crna, mala spodoba tankog tijela i dugoljastog repa sa žutim šarama, stala je ljuljati tijelo lijevo i desno, ne bi li pobjegao što prije od mene. Uspjela sam ga uslikati u djeliću sekunde kad se smirio, a već slijedećeg trena je odgmizao dalje.
Na starom mjesu stoji već godinama hranilište za životinje, trošno, ali svrsishodno za divljač, pogotovo zimi. Nešto sijena, kukuruza ili starog kruha, pravo je izobilje kada snijeg prekrije šumu, a ostale hrane nema.
Ništa od vrganja. Jako puno ludara, tih crveno-žuto-smađih gljiva koje ovu jesen uzele primat u šumi. Iako ima zastrašujuće ime, u literaturi stoji da nije smrtno otrovna, ali je jedina gljiva iz porodice Boletacea za koju se sa sigurnošću može reći da je teška otrovnice (R. Božac - 600 gljiva naših krajeva).
Uspinjemo se sve više u brdo, glava sagnutih, a očiju "naciljanih" samo na jestive primjerke gljiva. A onda nečiji glas ispusti povik "evo ga" misleći time na vrganj. "Čeekajjjj, nemoj ga ubrati", odjeknuo je moj glas po šumi kao vapaj za pomoć. Ubrzala sam da ga što prije i bolje uslikam. Taj ljepotan se sakrio u travu kao da se igra skrivača, a sloj smeđeg otpalog lišća dao mu je dodatnu sigurnost. Vrlo lijep primjerak, zdrav, prekrasnog opojnog mirisa specifičnog samo za vrganje, pravi jesenski primjerak bez poznatih malih, gmizavih požderuha.
Malo po malo, vrganji se slažu u košarice mojeg društva, a ja samo slikam. Moja košarica je služila samo za jabuke, energetske pločice i vodu. Gljiva u njoj nije bilo, a već podosta kilometara pod nogama. Nisam si mogla pomoći - sve, baš sve sa ove šetnje sam htjela uslikati i prenijeti na vaše ekrane - vrlo neobična rupa u starome panju,
iskopane rupe u zemlji iz koje je stara lija pokupila osinje poslastice...Još mnogo, mnogo prekrasnih slika jučer sam pospremila u svoj fotoaparat. I prije sam slikala svaki odlazak u šumu, ali ovaj jučer je bio sa spacijalnim zadatkom i sa posebnom željom.
U jednom trenutku i fotić je doslovce zakuhao, počeo je "pištati" kao ekspress-lonac. Istrošile se baterije, a to je bio sjajan trenutak za moga sina da mi aparat oduzme. " Bilo je i vrijeme, dosta slikanja!".
A u košari samo voda, hranu smo pojeli, vrganj nisam niti jedan ubrala od drugih obaveza. Spoznaja da smo u prirodi proveli puna tri sata, a da sam jedino ja "statirala" u branju, malo me posramila. Trebalo je to biti zajedničko druženje, a sama sam se ovog puta odvojila od svojih suberača. Ma šta suberača - njihberača. Druženje i branje, branje i druženje, slikanje...ha, ha, ha. Ponajviše ovo posljednje, pa uz malo truda i velikog "dozivanje vrganja" ipak sam se upisala u listu jučerašnjih berača.
Bez obzira na ubrane gljive, dan je prelijepo prošao. Zvuk crkvenih zvona iz daljine odavno su označila podne, a mi nevoljko napustili šumu. A rezime petsatnog hodanja po šumi i prijeđenih više od 8 kilometara glasi:
- 5 kg vrganja
- 10 komada lisičarka
- 1 malena rujnica
- 1 (jedan)- brojkom i slovima - lješnjak
- 4 osobe s laganim bolovima u nogama, ali sa željom za što skorije ponavljanje gradiva.
I za kraj, fotić je vraćen, punih baterija uslikana je naša vjerna pratiteljica, četveronožna ljubimica Megi, a svoju je vjernost pokazala čuvajući košare dok smo mi kod brata u kući ručali.
:(Još nema komentara