Gastrofinancije ili kako naribati kredit?

Plan je bio razrađen u detalje. Bila je savršena zimska noć, mračna i pusta u ravnicama oko Parme. Kad su stigli na dogovoreno mjesto, jedan od sedmorice je vješto isključio alarmni sustav. Prvi kamion se svom brzinom zaletio u ogradu i raznio je u prvom pokušaju. Za njim je u dvorište ušao i drugi. Iznenađenog noćnog čuvara zgrabile su dvije snažne ruke i u nekoliko sekundi zavezale za stolicu. Dva manja automobila stajala su kod ulaza, svaki sa svoje strane, kontrolirajući eventualni dolazak zalutalog psa, biciklista ili, u najgorem slučaju, policije. Petorica su ušla u skladište i za samo pola sata obavila posao. Ukradenu robu su ugurali u dva kamiona. Kad su sa sporedne ceste krenuli prema autocesti, čestitali su si međusobno sigurni da su i ovog puta izvukli deblji kraj. Ali, na ulazu autoceste dočekalo ih je iznenađenje u obliku desetak policijskih vozila i naoružanih agenata. "Operacija ribež" odrađena je besprijekorno. Sad su policajci zaslužili međusobne čestitke. Sedmorica iz dva kamiona i dva automobila su uhićena, a ukradena roba vraćena vlasnicima. Radilo se ni manje, ni više, nego o parmezanu!! 460 kolutova parmezana u vrijednosti od 250 tisuća eura!

Krađa parmezana nije novost. Od one sitne, ponekad uzrokovane pravom neimaštinom, kad se trokut parmezana uvijen u celofan spusti u džep ili torbu, do pravih arsenlupinovskih invencija s rupama u zidu i tunelima. Kod ovih posljednjih parmezan se ne krade kako bi se napunio trbuh, već prodao po paprenoj cijeni, tiskanoj u novinama kao da se radi o zlatnim polugama ili dionicama.

Na početku je bilo zlato, mali žuti kamenčići koji su ostajali u situ nakon dugotrajnog ispiranja riječnih voda ili oni iskopani slijedeći tajanstvene putanje zlatnih žila u zemljinim geološkim slojevima. Divlja povijesna razdoblja obilježena "zlatnom groznicom". U drugim zemljopisnim širinama zlato su zamijenili tvrdi, svjetlucavi kamenčići ili dijamanti. Oduvijek je kao vrijednost za razmjenu služila zemlja, kasnije nekretnine, u nekim zemljama stoka.

Međutim i neke namirnice, rijetke i skupocjene, u određenim razdobljima i podnebljima služile su čovjeku pri razmjeni. Kavijar i šafran poput zlatnog praha.
Danas nam se čini da je to bilo davno, prije investicijskih banaka, eura, dionica, kreativnih financija, raznih Madoffa i subprime kredita. Međutim, kad su prije nekoliko godina, ti, uglavnom apstraktni pojmovi, počeli puštati vodu na sve strane, čak su se i banke odlučile vratiti starim vrijednostima, koje se mogu vidjeti, izmjeriti metrom, pa čak i - pojesti!

Talijanske banke su počele s izdavanjem kredita na temelju sira Parmigiana reggiana. Tako banka Credem iz grada Reggija odobrava kredite do 80% vrijednosti jamstva, u ovom slučaju parmezana. Budući da uglavnom posluje na području u kojem se parmezan proizvodi, izgradila je između gradova Modene i Reggio dva ogromna blindirana skladišta, neku vrstu Ford Knoxa, gdje se umjesto dijamantnih ogrlica, umjetničkih djela i novčanica, čuvaju kolutovi slavnog ribanca. U njima 440 tisuća kolutova provodi posljednje dvije godine sušenja. Njihova se vrijednost procjenjuje na 132.000.000 eura. Točno tako, 132 milijuna eura! Svaki kolut vrijedi oko 300 eura i ima utisnuti broj, poput novčanica.

Današnje prihvaćanje materijalnih "jestivih" dobara kao kreditnih jamstva, što su uostalom radili još stari Rimljani, naziva se gastrofinancijama. Osim parmezana, kao polog bankama savršeno odgovaraju skupe namirnice koje očekuje dugo vrijeme dozrijevanja. Na primjer, crna vina, kad se za bocu Barola ili Bordeauxa koja će biti pretočena iz bačvi tek za koju godinu, pišu čekovi prepuni nula. Slično je i s whiskeyjem. Određeni broj škotskih destilerija koje su se našle u financijskom škripcu, odlučio je izdati dionice na vrijednost whiskeyja koji je tek stavljen u bačve na dozrijevanje. Postoje i tzv. "balzamički krediti", u kojima se za jamstvo uzima skupi balzamički ocat podvrgnut dugogodišnjem procesu nastanka.