Iako je, bez sumnje, zanimljivo pratiti podatke o razvoju turizma u Hrvatskoj s naglaskom na pravi turistički boom u ex državi sredinom i krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, daleko su zanimljiviji podatci o razvoju nautičkog turizma, gradnji marina u gotovo svakom gradu, mjestu, otočnoj uvali na Jadranu, povećanju broja zakupljenih godišnjih vezova ali i povećanju broja plovila uopće. Što se tiče spomenutog booma on je već početkom 90-tih u padu, prvo radi zasićenja tržišta sadržajima koji se godinama ne mijenjanju i ne prate trendove, potom i zbog ratnih godina. A i skupi smo za većinu turista, mora se priznati. Možda se trebalo odvojiti turistička središta po „dubini džepa“ turista, stvaranje i razdvajanje elitnih centara od onih namijenjenih masovnom turizmu, takve stvari. A možda i griješim, nisam ja nikakav stručnjak, samo malo promatram… i to čini mi se, najviše nautičare. Jer, ruku na srce, ti specijalni gosti, nautički turisti odnosno njihova plovila su se razmnožili više nego zečevi u dobrim klimatološkim uvjetima.

S tim u svezi, turistički znalci drže da su nautičari najbolji gosti; uredno plaćaju godišnje vezove (a ne troše more, jel'), dobri su potrošači naročito u marinama pri plaćanju (skupih) ribljih večera, čisti su i uredni, a sezona plovidbe im traje i po 6 mjeseci. Sve je to vjerojatno i točno ali oku promatrača, običnog „našijenca“ kao mojem primjerice, oni se čine kao nova osvajačka horda koja kreće u ljetna osvajanja u sve većem broju sa sve djelotvornijim oružjem. Bah, nije valjda tako strašno ali pokušajmo sagledati istinitost ili možebitno moje preuveličavanje, kroz opis jednog običnog ljetnog dana provedenog na dalmatinskoj plaži sredinom ljeta 2020. godine.

Svoju plažu volim preko 40 godina, a od svega najviše volim kad sam na njoj sama. Ili u svojem društvu, razumijemo se, zar ne? Plaža je dio prekrasne široke uvale koju s dviju strana krase visoke hridi i stijene, a u samom dnu uvale je pješčani dio, sprud, iznad kojega su se nadvili visoki borovi široko položenih grana. Raj za oči i tijelo!

Uvala u Malim Docima (gore)

"Moja" plaža (dolje)

 Taj se pješčani dio potom od obale dalje širi središtem podmorja sve do izlaza iz uvale. Od pješčanog pak srednjeg dijela prema obali, pojas je podmorja s podvodnim stijenama i hridima zaraslim morskom travom, dok je s druge strane izlaz na otvoreno more. Nama koji smo smješteni na svojim ležaljkama i ručnicima na obali, najveće je uživanje doplivati do tog srednjeg pješčanog dijela i plivati gore-dolje, lijevo-desno iznad tirkiznog dna kojeg krase jedino morski krastavci (ili trpovi) zalegli na zamišljene pločice. Da, da, pravi spa i wellness ugođaj ali tako je bilo nekad, prije navale nautičara. Isprva su dolazili manji čamci, potom gliseri i jahtice, a prije nekih 4-5 godina počela je prava navala jedrilica, jahti i većih brodova. U ljeto 2020. u običnom danu (nije ni vikend ni praznik) nakrcalo ih se 26. Slovima i brojkom! Plivači s obale ali i oni s plovila, komotno mogu zamisliti kakav je osjećaj kupanja u nekoj luci između brodova, trajekata i čamaca, u vodi s mirisom ... ha, luke. Ovo je ljeto bilo dodatno specifično radi pandemije covida19 te su se ljudi vrlo često i ako im to dozvoljava kućni proračun, odlučili za ljetovanje ili barem dnevno korištenje plovila na kojem su samo s članovima svoje obitelji ili rođaka, prijatelja… koga već znaju i u koga su sigurni. A veće je društvo i preduvjet da se lakše podnese cijena najma plovila. Podijelite trošak na više dijelova i stvar hoda. Dakako, ima i plovila u privatnom vlasništvu pa i s unajmljenim skiperima koji poznaju nautički posao ali u znatno manjem broju.

I tako otpočinje svoj tijek jedan običan ljetni dan na plaži u uvali jednog srednje dalmatinskog otoka.  Na plažu sam stigla oko 11 sati, a kako me do tamo dopratio pravi kolovoški „zvizdan“ jedva sam čekala trenutak ulaska u morsku vodu. U uvali se, vidim, ljuljuškaju manji gliseri, dva, tri, usidreni oko sredine da ne budu nikome na smetnji. Raspakiram stvari za cjelodnevni provod, namažem se zaštitnom kremom, otvorim novine. Oko mi registrira pokret na moru… pa da, upravo uplovljava manja jedrilica. Tiho, mirno, samo klizi mirnom površinom. Smanjuje gas na minimum, a barba (ili skiper) traži pogodno mjesto za sidrenje. Prvo pravac sredina, potom na stranu prema obali, tamo gdje se sidro može sigurnije smjestiti između kamenja. Trrrrrrr ... s pramca se spušta lanac sa sidrom. Ubrzo turisti s plovila razvezuju užad s raznoraznih plovila koje vuku za sobom i počinju s ljetnim aktivnostima obilaska obale na gumenjaku, jedrenja na dasci, plutanja na luftmadracu, plivanja, ronjenja... Za nekoliko minuta se i dvije novo pristigle jedrilice odlučuju za sidrenje na istome mjestu. Zastave su talijanske, a Talijani iznad svega vole društvo svojih sunarodnjaka tako da se sidre tik jedni uz druge, dijele ih samo bočne bove. Zajedno i oni otpočinju svoje aktivnosti, a jedina razlika u odnosu na prvo plovilo je u broju osoba na pridošlim plovilima. Gledajući mnoštvo ljudi na njihovim palubama i krmama, čovjeku na um padne pitanje je li većina stanovnika njihovog mjesta ili grada odlučila možda emigrirati? U podne počinje najezda manjih plovila, sad ih je već ušlo 6 ili 7, bacaju sidra na krivim mjestima pa ih vjetar i valovi koji se javljaju u to vrijeme odnose prema obali i pličini. Neki čak i odustaju ali većina ostaje. A onda evo, i krasna se velika jahta usmjerava prema nama iako skiper odlučuje spustiti sidro dalje, u samom ulazu u uvalu. Sad je već prisutan popriličan broj plovila iako nije došao kraj uplovljavanju, o, da barem jest! Podne je minulo i vrijeme je ručka. Prva jedrilica odlazi i na njeno mjesto hitro dolazi druga, a za njom, zuk, zuk… još dvije. Ne, nije moguće, tri, čak se tri nove usmjeravaju prema nama. I tad počinje borba za mjesto. I za sigurnost plovila jer popodne more postaje nemirno radi zapadnog vjetra. Sidre se na udaljenosti od nekoliko desetaka metara od obale (čak i manje, čini se da su nam ispred nosa) ali to nije sve jer se s dva plovila „mornari“ upućuju prema obali držeći u rukama uže za vezanje. Potom slijedi prebacivanje užeta preko neke hridi kako bi brod bio dvostruko vezan, zlu ne trebalo. Trenutak je poprilično uzavreo pa se već i obalni gosti dižu s ručnika, prvo samo promatraju, onda otpočinju prosvjedni razgovor sa svojim društvom ili čak i sa susjedima, a najhrabriji formiraju ručni lijevak i počinju „halokati„ nautičarima-agresorima. Halo! Halo! Ovi se oglušuju, u potpunosti. Nije ih nimalo briga što se kupači sad moraju provlačiti ili čak i roniti ispod užadi kako bi otplivali malo dalje od obale. Takvi nautički običaji u uvalama s plažama nisu naime posve jasni? U ovoj uvali lučka kapetanija doduše nije postavila bove, nema tu službenih (plaćenih) vezova ali ima nemogućih situacija, karikirano, neki moreplovci odlučuju vezati svoj mali čamac i za plutajuću bovu koju vuče ronilac kako bi bio uočljiv. Taman ga nešto zainteresira na kamenitom dnu, počne kružiti na tom mjestu, bova se smiruje i hop!, čamac se veže za nju. Možda djeluje smiješno i nemoguće ali ima onih koji ozbiljno prepričavaju i taj događaj. Dakle, nema službeno postavljenih bova, nema označene granice plivanja za kupače s plaža pa se eto, cijelo područje uvale očito može smatrati slobodnim. Neki od razočaranih ili gotovo razjarenih kupača odlaze dalje u potragu za mirnijim mjestom. Tišinu u uvali prekidanu smijehom kupača i stalnim zvukom razdraganih zrikavaca, prekida morski skuter. Bučno uplovljava kao predstraža novome gliseru iza sebe. Mađarskom. Taj Mađar ide sve bliže obali, ne zna se poznaje li uopće klimu ovog podneblja, zna li da su ispod njega podvodne hridi? Jedan od mojih ljetnih susjeda ga mahanjem mami još bliže, u uvalicu koju koristi sa svojom djevojkom. Tek sad barba od glisera, odnosno mađarski kapetan-turist zaključuje da nešto ipak nije u redu, naime i njemu se samom čini da je preblizu obali. Zaustavlja se i vraća prema sredini, gliser se ljulja jer je more nemirno, a njih je na plovilu petoro. Njihova predstraža (skuter) ulazi u manju šljunčanu uvalu i izvlači svoje plovilo van, među kupače, a mađarski se gliser konačno sidri na travi. Vjetar počinje jačati, a Mađar „šetati“. Sunce je pripeklo pa bi mi s obale u vodu ali sad više nitko nije siguran od šećućeg plutajućeg plovila. Situacija se dodatno komplicira i radi mogućnosti ronjenja ispod užadi onih dviju jedrilica, jer bi to mogla postati avantura nalik onoj „Posejdonovoj“ (filmska verzija sa Shelley Winters!). U uvali već gotovo nema mjesta, a Talijani s onih dviju jedrilica skaču non-stop u more. Zalet i skok! Zalet i skok! Drugi dio njihovih mnogoljudnih posada pod maskama i s perajama odabire istraživanje podmorja uz samu obalu. Ženski dio nakon ručka pere tanjure u moru. Gledam s olakšanjem kako velika jahta u daljini odlazi ali ne lezi vraže, na popodnevni dio uživanja i dalje stižu gosti s plovilima pa jedina konstanta ljetnog popodneva postaje zvuk pljuskanja sidara manjih plovila i rezak zvuk odmotavanja lanaca s većih. U tom se prekrasnom ljetnom danu nakrcalo u jednu manju uvalu 26 plovila! Konstatiram da su najvećim dijelom odabrali sidrenje blizu obale, štoviše, neke su se posade odlučile posebnim gumenim čamcima uputiti prema obali na kopneno sunčanje. Brod im se čini sigurno usidren, a kako su valovi sve veći najbolje je da se s djecom ode na obalu pod parolom: „Hvali more drž'se kraja!“

 Gužva!

Srećom po moj komoditet, „moja“ je plaža osim dva mjesta inače neudobna za ležanje, hridi su oštre, a ulaz u more je znan samo manjini. Odlazim mirno gore pod bor na dva tri sata odmora od sunca i nautičke torture. Računam i na to da dolazi predvečer te će plovila otploviti, a ja se pošteno isplivati. Ljudi moraju večerati, a neki čak i ručati valjda jer nisu ranije stigli. I doista, negdje oko 17 sati počinju se vaditi sidra, pri čemu često obalni kupači imaju što gledati! Velikom broju, na brzinu priučenih nautičara, sidra su naime zapela među kamenjem tako da treba znanja, umješnosti ali i sreće da ih se oslobodi. Plovila klize natrag, naprijed, pa malo na stranu ali ne ide, pa ne ide. Neki se čak u nuždi odlučuju na ronjenje i istraživanje problema. Najugroženijima su u pomoć morali prispjeti i skiperi s drugih plovila (u morskim nevoljama svi pomažu svima, to je staro pravilo bez obzira na sve). Nakon puno vike i manevriranja konačno je većina digla sidro i otplovila no, oni najveći, privezani za kopno ostaju vjerojatno u namjeri noćenja. I doista nema većeg uživanja ili gušta nego li se zibati na valovima na sigurnom mjestu, gledati raskoš zalaska sunca, a onda uz zvukove noćnih zrikavaca tonuti u san. I da ne zaboravimo, najjeftinije je ipak prenoćiti u „divljoj“ uvali privezan za obalu, a ne za vez koji se mora platiti.

 Suton

Odlazim na zadnje plivanje tog dana, usmjeravajući se između dva privezana plovila i prateći trag sunca koje zalazi. Prema sredini i pijesku. Vraćajući se, noge i ruke mi se neprestano zapliću o morsku travu koju su podigla sidra današnje flote, a oko sebe vidim, sada bolje jer sam kontra suncu, kako površinom plutaju kore od lubenice, flasteri i plastika, odbačeni otpad s plovila. Živio nautički turizam! I dok izlazim na obalu moje razmišljanje ide u pravcu pitanja zbog čega se sva ta plovila, kad već imaju divnu mogućnost, ne upute prema dijelovima Jadrana koji su im sada dostupni, Kornate, otoke šibenskog ili zadarskog akvatorija i još dalje, na nešto što je moguće obići samo plovilima? Zbog čega u najvećem broju slučajeva unajme skupo plovilo, potom odmah uplove u prvu slobodnu uvalu u kojoj se ukotve par metara od obale i tu provedu cijeli bogovetni dan? Ne mogu ili jednostavno, ne znaju kako iskoristiti svoje skupo plovilo i svoj poklonjeni dan? Ili se barem usidriti na sredini uvale?

Umag, 8. rujna 2020.