Između vinograda i maslinika

Sveti Lovreč Pazenatički

„Svemogući vječni Bože, usliši moje molitve i daj da se gospodar ove kuće, moj muž, sretno vrati s puta te ga očuvaj od svake pogibelji i nesreće.

Neka ga na putu prate anđeli da mirno i sigurno dospije kamo je išao i da se radosno vrati svome domu“ molila je žena kapetana i podestata Giovannija Contarinija.

U Svetome Lovreču (kod Poreča), kraj je ljeta 1343. godine. Doba, kad je moguće na putu svakome pa i kapetanu pazenatika zaraziti se malarijom ili kugom koje su harale ovim podnebljem, kad je moguće da ga putem prepadnu razbojnici i ubiju kao poljskog zeca. Gospa Contarini nije toliko uživala u blagodatima bračnoga života koliko je uživala u financijskoj sigurnosti i položaju svoga muža. Stoga se molila i bogu i anđelima da se vrati živ i zdrav natrag.

Njen muž i gospodar kuće, Giovanni Contarini bio je jedan u nizu mletačkih kapetana postavljen na čelo pazenatika, odnosno mletačkog izvangradskog područja (od mletačke riječi: pais, paiz= zemlja, kraj, predjel) koji funkcionira od 1304. sve do djelomičnog premještanja pazenatika u Rašpor (kod Buzeta)  1394. godine. Potom će godine 1511. Rašpor postati jedinim centrom pazenatika sve do pada Venecije 1797.

U to je vrijeme Sveti Lovreč bio pod upravom Venecije kojoj se samoinicijativno utekao pod krilo još 1271. godine, nakon što su to prethodno učinili i veći, Poreč, Umag i Novigrad. Naime ovi su se gradići odlučili za vlast Venecije u strahu da ne potpadnu pod vlast akvilejskog patrijarha koji je imao velike posjede u Istri i koji je konstantno bio u  sukobu s porečkim biskupom, a sve zbog borbe za posjede. Želeći izbjeći vlast i jednih i drugih Sveti se Lovreč odlučio za trećeg gospodara.

Venecija je skrbila o svojim posjedima u Istri, kao i o kaštelima odnosno utvrđenim gradićima poput Svetoga Lovreča. Prema propisu, ovim će gradićem upravljati od mletačkog dužda imenovani podestat ili podeštat (od latinske riječi potestas: moć, vlast) s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom, a nakon 2 godine je imao plaću od 300 lira i plaćeni stan. Kako to nije bilo malo područje o kojem  je Venecija trebala skrbiti, domislila se povezati cijelo područje Istre kojem je bila na čelu i u vojnom smislu i tako stvara pazenatik, a na čelo postavlja kapetana s mandatom od godinu dana. U to je vrijeme podeštat još u zavisnosti od kapetana i mora se podvrgavati njegovim naredbama u vojnom smislu. Venecija je osiguravala plaću i kapetanu (kao i podeštatu), također i troškove uzdržavanja 7 konja (od kojih je njegov bio prvoklasni), 5 vojnika i 1 trubača. Venecija je uzdržavala, a gradovi su bili dobavljači  i to shodno svojoj veličini, pa dok je Sveti Lovreč svojem kapetanu morao osigurati tih 7 konja,  Poreč je morao dati 12, a Pula kao najveća, čak 20.

U prvo je vrijeme funkcija podeštata bila odijeljena od one kapetana pazenatika ali je uvijek štedljiva Venecija početkom XIV. st. te dvije funkcije spojila u jednu. Tako je jedna osoba bila najviši vojni i politički  ali i pravosudni organ jer je naime kapetan pazenatika nastupao u parnicama kao redovni sudac.

I gospa je Contarini, iako posredno, kao žena uvaženoga kapetana uživala poseban status u gradu.

Voljela je to svuda isticati  pa iako joj se nije mogla zamjeriti lijenost, oholost jest. Tog ju je sparnog i još uvijek vrućeg dana čekalo puno posla. Morala je nadgledavati rad svojih služavki kao i kuharice koja je u kuhinji pripremala voće za sušenje. Morala je također sama podučavati svoja dva sina u talijanskom jeziku i povijesti. Nasmiješila se puna ljubavi, prisjetivši se tih dvaju momčića. Bili su poslušni iako ne uvijek pažljivi na poduci, a jedan se i nije osobito trudio. Više su ga privlačili konji u konjušnici.

Obrisala je znojno čelo i ušla u odaju gdje su je čekali sinovi. Talijanski im je bio jednako mrzak kao i povijest ali majka je znala zanimljivo pričati pa su danas radije odabrali slušati povijest. I pamtiti, rekla je majka.

„Slušajte me jer ću vam danas govoriti o našem gradu, o Svetome Lovreču. Nekad je davno ovdje bila histarska gradina, a to sam vam pokazala i na bedemima oko našega grada, dolje na dnu se dobro vidi taj sloj kamenja, sjećate se sigurno. U vrijeme i tijekom antike Rim je u ovome dijelu osnovao 3 municipije (u ustrojstvu rimske države, posebna vrsta gradova koji su zajedno sa svojim građanima uživali povlašteni položaj), potom je uslijedilo mirno razdoblje sve do VI. st.  i Justinijanovih osvajanja kad će Istra priznati vlast Bizanta. A onda su barbari Slaveni, prije 6 ili čak 7 stoljeća, provalili ovdje kao divlja horda i porušili ga kao i sve ostale gradove koji su im se našli na putu. Takvi su oni bili: bez vjere, bez obzira, bez poštovanja. Divlja horda, kažem vam. Istina, kasnije su prešli na kršćanstvo, izmiješali se s lokalnim stanovništvom i zapravo, kultivirali.  Priča se da su na mjestu negdašnjeg gradića sagradili novo utvrđeno naselje koje je ime dobilo po svome zaštitniku, svetome Lovri. Po prvi se puta to ime spominje davne, jako davne 1030. godine  kao „castrum Sancti  Laurenti“ kad je  bio središte feuda porečkog biskupa koji je pak jednog od porečkih samostana i još neke posjede u okolici, darovao pulskom  samostanu sv. Mihovila. Tako se to i nekad radilo, znate, darovalo se zemlju i posjede. Radi novaca ili časti ili zbog odrješenja grijeha. Važno vam je naučiti da se naš grad, Sveti Lovreč, prvi puta spominje u pisanom dokumentu 1186. godine  u kojem se spominje borba susjednog Poreča i našega, Svetoga Lovreča za kaštel Kalisedo. Poslije većih gradova,  Trsta, Kopra i Pule naš je grad  postao četvrta komuna u Istri. To jednostavno morate naučiti, morate znati.

Pa iako je povijest našega grada bogata i duga morate znati i to da će i vaš otac, potom i ja, vaša majka ali i žena vašega oca, biti zaslužni za daljnji napredak ovoga grada. Vaš je otac otišao zbog važnoga posla na put u Mletke. Tamo će mu pokazati nacrte i dobit će upute u svezi gradnje jakih obrambenih zidina oko Lovreča. Bit će to moćne zidine koje će čak ići do naše velike bazilike sv. Martina.

Znate kako je velika naša crkva? Naša bazilika? Najveća je u cijeloj Istri, jeste li i to možda saznali na nauku vjere? A možda je i najstarija bazilika? Saznala sam da je građena davno prije našeg dolaska još prije 400 godina, možda čak i ranije,  a kao dokaz služi pisani dokument iz 1177. godine. I oslikana je prekrasno, zar ne?“

 Bazilika sv. Martina

U taj trenutak se ispred kuće začuo štropot i vika, te su se momčići hitro natisli o prozor kako bi vidjeli što se događa, a potom povikali iz sveg glasa: “Otac se vratio, otac se vratio!!! Majko, dođite!“

Zaustavila ih je rukom: „No, dobro, za danas je dosta, možda čak i previše za vas. Sve što sam vam rekla valjda ste i upamtili? Sutra ćete mi to sve sami prepričati. Jedan o crkvi, drugi o naseljavanju. Hajde sada!“

Gospodar kuće se sretno vratio s puta, zdrav i živ, toliko smo saznali. Saznali smo i to da je svojoj uvaženoj supruzi donio iz Mletaka prekrasan baršun tamno zelene boje od kojega će joj švelje sašiti haljinu. Mislio je donijeti i čipku za ovratnik ali je potom odustao jer je znao da ona ne voli preveliku raskoš. Dugmad će biti dovoljna.

Sutradan, iako su se djeca veselila povratku oca kao i darovima koje im je donio, a supružnici i dalje uzbuđeno raspravljali o naredbi gradnje novih bedema oko grada, majka i učiteljica nije zaboravila na sat povijesti. Prethodno su vježbali talijanski što im je bilo itekako dosadno, a potom je uslijedio taj nastavak povijesti.

„O nastanku gradnje te naše bazilike postoje dvojbe. Je li možda sagrađena davno ranije, za vrijeme ranokršćanstva, kada i porečka bazilika? U VI. st.? Toj tvrdnji ide u prilog jednostavna izgradnja zidova, a još više, povišenje začelja, kako su to gradili majstori iz Ravenne. To je naime bilo vrijeme gradnje bazilika ali su neki znalci tvrdili da je gradnja uslijedila ipak kasnije, u vrijeme romanike. U X. ili XI stoljeću.  Prvi znalci se ne slažu jer smatraju da bi bazilika, da je stvarno građena u vrijeme romanike bila u centru grada, a ne na njegovom rubu. No, mi nismo stručni pa ćemo to ostaviti nekim drugima. Druga važna crkva za naš grad jest crkva svetoga Lovre iz VIII. stoljeća koja je na groblju, a po kojoj je Lovreč dobio svoje ime. Sada nam se ta crkva čini malom ali mnogi vjeruju da je ona nekad bila župna crkva i u središtu grada.“

Potom su sinovi ponovili majci ono što su jučer naučili i tek onda istrčali van. Gospodarica kuće je potom žurno krenula u drugi dio kuće još jednom pogladiti darovani baršun. „Treba naći dobre švelje. Šteta što Giovanni nije donio čipku iz Mletaka. Oni imaju krasnih paučinastih čipki koje bi mi mogle krasiti vrat…."

Tako su tekli dani kasnoga ljeta, a potom je, prije početaka jeseni, započela gradnja bedema. Kako je tekao daljnji život ove obitelji nismo saznali ali smo saznali iz drugih priča još neke važne podatke o kasnijem razvoju ovog gradića.

Ostaci gradskih bedema iz XIV. s.

U tom istom stoljeću, kao što kazuje gospa Conatrini, došlo je do gradnje jakih bedema oko cijeloga gradića pa se i bazilika sv. Martina našla unutar njih kao i njezin samostojeći romanički zvonik. Taj je zvonik  nastao preuređenjem ranije kule (utvrde) koja je imala i funkciju drugih gradskih vrata. Kasnije su ta vrata bila zazidana, a ostao je tek kasnogotički portal.

U istom stoljeću ni Sveti Lovreč nije bio pošteđen zala toga doba. Uz neprestane granične sporove sa susjednim gradićima za posjede na koje su jednako svi polagali prava (uglavnom radi ispaše stoke) na gradić su se obrušavale boleštine, naročito kuga i kolera koje su primjerice uništile Dvigrad ali nisu i Lovreč iako im je stanovništvo bilo desetkovano.

U svrhu oživljavanja opustošenih prostora, Venecija vrši planska naseljavanja , kao i u drugim dijelovima Istre, izbjeglicama pred Turcima s područja Dalmacije koji su se asimilirali i stopili sa starosjediocima, bez većih trvenja. Dapače, doseljenici stvaraju nova naselja kao Badernu, Seline, Katun, Kloštar i niz manjih zaseoka. Zanimljivo, sredinom XVII. stoljeća je na područje Istre doselilo  gotovo 5000 osoba, a od tog broja njih 60-tak je doselilo na Lovreštinu. Grad se razvija na sličan način kao i ostali na ovome području: unutar bedema je upravno i vojno središte s fontikom (skladište) za žito  i konjušnicama, a s vanjske strane, uokolo zidina, grade se nastambe, trgovi, crkve….  U XVIII. st. uz podeštata i suca, u Svetome Lovreču postoji i voditelj fontika, javni trubač (danas bi se reklo – komunikacija), mjernik za ispravnost mjernih uređaja (vage i utega), sve do odvjetnika, kirurga (ranarnika), kancelara, poljara, kovača…

Gradske vizure

Poslije pada Venecije, 1797. godine,  Istra će potpasti kratko pod Austriju, potom Francusku, pa opet Austriju. Pazenatik je pod tom upravom ukinut, a time i Sveti Lovreč gubi svoj značaj dočim napreduje obližnji, iako manji, Vrsar, koji će zbog svog razvedenog akvatorija biti zanimljiv gusarima radi švercanja, a onda i Sveti Lovreč potpada pod Vrsar. Propada i prijeti mu sudbina potpunog iščeznuća poput još nekih u Istri. Od te se propasti spasio ranih godina XX. st. zbog nalazišta i eksploatacije boksita  koji se izvaža preko Limskog kanala, a otvaranjem raških rudnika posao nalaze i Sutlovrečani. Stagnira, a potom se oporavlja ali više nikad kao tih davnih opisanih stoljeća.

XX.  je stoljeće zanimljivo i zbog otvaranja škole 1912. godine Bila je to prva hrvatska škola  na području zapadne Istre koju je službeno otvorila država, s prvim učiteljem Milanom Zecom iz Vrbnika (Krk). Po okončanju I. sv. rata škola je zatvorena, a hrvatski jezik zabranjen.

Danas je Sveti Lovreč Pazenatički središte istoimene općine, a nalazi se na raskrižju putova za Poreč, Vrsar, Barat i Kringu, okružen sa svih strana maslinicima i vinogradima. Prolazeći kroz gradić treba ga pomno razgledati s naglaskom na baziliku svetoga Martina u koju je davno, 1365. godine prenesen sarkofag s relikvijama sv. Korone (Stephanije) i sv. Vikora mučenika iz dvigradske bazilike sv. Sofije. Uz baziliku je s njene južne strane smještena lođa sa stupovima u kojoj je vrijedna zbirka rimskih natpisa.

Lođa - rimski natpisi

Posjetitelj treba zastati na drevnome trgu Placa, zaustaviti na trenutak svoje misli, dodirnuti prstima stup srama,

razgledati strogu i jednostavnu gotičku ljepotu portala na južnim ulaznim vratima,

razgledati okolne zgrade na trgu.

Osjetiti duh starih vremena, a za vrijeme božićnih blagdana vidjeti možda i žive jaslice. 

Umag, lipanj 2019.

Literatura:  „Građevinar“ 64 (2012.) 9, str. 772-774