Naranča iz ove priče dolazi iz prošlosti, kad je tata bio mlad i putovao vlakom iz Zagreba kući. Tati se ova naranča zauvijek urezala u sjećanje, a mene podsjetila na dobrotu sitnica i čuda malih stvari.
Iako je tek oprao kosu i na navrat-nanos je osušio, krenuo je tata kroz zimsko ledeno jutro na vlak. (Bio je tada one dobi koja nam ne ostavlja vremena misliti što je bolje za zdravlje). Našao je svoje mjesto, udobno se smjestio nasuprot ženi s djetetom i već mislima bio negdje na cilju, kod sljedećih obaveza i zadataka.
I dok je tako plovio svojim danom i mislio na mnoštvo stvari, počela ga je odjednom strašno boljeti glava. Bol je potisnula sve ostale misli, tjerala mu mučninu u želudac, i on se u svojoj muci primio rukama za glavu. Postojao je samo sadašnji trenutak, i on se sav skupio oko grčevitog bubnjanja iza očiju.
Njegova suputnica je upravo jela s djecom naranču, ali očito je shvatila da mladom čovjeku nije dobro, pa mu se obratila:
"Dečko, jel ti zlo?"
"Strašno me boli glava."
Na taj tatin odgovor je nožićem odrezala krišku naranče i pružila mu je. Nakon toga je iz svoje torbe izvadila tabletu protiv glavobolje i također mu je dala. I tako je prošla tatina glavobolja i vožnja vlakom.
Tata je puno puta ispričao ovu kratku pouku ljubavi prema bližnjemu, i u sjećanju mu je uvijek ta naranča kao simbol dobrote. I uvijek doda da bi volio znati gdje je ta žena i je li još uvijek živa, jer bi joj se rado zahvalio na njezinom dobrom djelu.
Pitam se sjeća li se i ona te male kriške naranče. Sigurna sam da ne zna kako je velik trag ona ostavila. Trag koji se ocrtava godinama i prenosi dalje.
-posvećujem ovu priču svojoj prijateljici Ž., koja mi je dosad pružila već tone i tone naranči-
:(Još nema komentara