Danas skupi restorani bez pokrića tj. dobre kuhinje, prvi su zatvorili vrata. Razna "logo" mjesta, poput Buddakana i Buddha Bara, koji su osim hrane nudili životni stil, svoje ime, dizajnirane lampe i stolice, da ne govorimo o muzici i tanjurima, velikim su dijelom bili središtem "mjehura".
Nije više lako biti kuhar. Kuhanje je izbrisano s popisa poželjnih i unosnih poslova. Prema podacima Ureda za zapošljavanje grada New Yorka, između listopada 2008. i siječnja 2009. čak preko 10.000 osoba zaposlenih u ugostiteljstvu ostalo je bez posla. Sada je svima jasno da je u Sjedinjenim Državama, a djelomično i u Europi, osim gospodarskog mjehura, onog na tržištu nekretnina, postajao i tzv. "restoranski mjehur", zapravo godine i godine života iznad vlastitih mogućnosti.
Razlog današnje krize u restoranskoj industriji svakako je šira gospodarska kriza, ali i razdoblje neutemeljenog luksuza, koji je ponekad graničio s arogantnošću.
Danas, kad je kao kroz sito podijeljeno žito od kukolja, skupi restorani bez pokrića tj. dobre kuhinje, prvi su zatvorili vrata. Razna "logo" mjesta, poput Buddakana i Buddha Bara, koji su osim hrane nudili životni stil, svoje ime, dizajnirane lampe i stolice, da ne govorimo o muzici i tanjurima, velikim su djelom bili središtem "mjehura". Da se razumijemo, tzv. fusion kuhinja (mješavina kubanske, japanske, meksičke i drugih) koju su nudili nije bila ni loša, ni nemaštovita, već prije svega preskupa.
Od "Sex and The Citya" ostalo je samo ovo prvo i to uglavnom u obliku antidepresiva. Preko 50.000 ljudi zaposlenih u Cityju, bankama, investicijskim fondovima, burzi, ostalo je bez posla. A na svako radno mjesto u Cityju izgubljena su još tri dodatna. Naime, svojim visokim prihodima bankari i brokeri zapošljavali su desetine tisuća spremačica, vozača, portira, baby sitterica. Također su bili glavnim izvorom prihoda čitavom jednom dijelu grada, cvjećarnicama, turističkim agencijama, teretanama, garažama i - restoranima. Naročito steakhousevima i sushi barovima.
Kriza je donijela nove klijente jedino i nažalost, lancima fast fooda. Nedavno je objavljeno da jedino Wal-Mart (veliki lanac samoposluživanja) i McDonalds traže nove radnike.
Nedavno je maleni restoran u blizini Sveučilišta Columbia tražio pomoćnog kuhara. Vlasnik je večer prije stavio oglas na Craiglist (objavljuje oglase za posao na internetu) nudeći 25.000 godišnje plaće bez socijalnog i mirovinskog osiguranja (jad i bijeda za život u gradu poput New Yorka). Ujutro se našao s oko 300 ljudi pred vratima, među kojima su neki donedavno radili u najboljim restoranima u gradu.
Koliko su se vremena promijenila pokazuju i članci u mojem omiljenom "Dining" dodatku NY Timesa (dok mi i njega ne ukinu?!). Prije nekoliko tjedana umjesto recenzija novih restorana, glavni kritičar Frank Bruni, uputio se na večeru kod svojih dviju kolegica s posla. Svaka je imala zadatak da pripremi večeru za šest osoba koja se sastojala od predjela, glavnog jela i deserta. Na raspolaganju su imale samo 50 dolara. Prva je za inspiraciju izabrala Meksiko, spremila domaće tortille punjene paprikom, kukuruzom i piletinom te završila s bread pudingom (pudingom od kruha). Druga je spas potražila u talijanskoj varijanti s tjesteninom i pilećim krilcima zapečenim u pećnici i panna cottom.
Odmah sam se bacila u meditaciju i smišljanje menija za šest osoba i 50 dolara. Moje omiljene igre. Lazanje s radićem i tikvicama, bruschette s maslinama i metvicom, riža s račićima i povrćem zapečena u pećnici, pa dalje puding od riže, čupavci, kolač s keksima, jagode s jogurtom...
Izvor fotografije: The New York Times
:(Još nema komentara