Kada si u centru metropole svakodnevno - vidiš i čuješ svašta. Nešto te okrzne, nešto nasmije ili ipak rastuži, navede na razmišljanje. Navede na akciju. Ma - navede te da to zapišeš.
Jurim kao bez glave - pauza je na poslu i moram obaviti i banku i trgovinu, pogledati da li je još akcija "1 za 2" u onom centru, mislim koliko novaca uzeti s računa kad opazim - ide prema meni starica.
Baš starica , sigurno debelo preko osamdeset. ali onako, vidiš da je to jedna dama ”od nekada”. Kostimić od sirove svile, pravi ljetni, ispod bluzica, šeširić, sunčane naočale, lagano narumenjeni obraščići. Sva je spasirana i sva je svježa i slatka čak i na ovom užarenom asfaltu. Jedino neobično na njoj je štap za nordijsko hodanje kojim si pomaže u hodu. Ali dobro - mislim ja, sigurno je lakši od klasičnog štapa.
Nisam bila uopće svjesna da je i ona mene ”skenirala”.
U mimoilaženju čujem da pita:
Imate li Vi špigl? Shvatila sam da pita mene.
Ne gospođo, nemam kod sebe. -I već gledam okolo, pa tu je frizer, sigurno imaju tamo neko ručno ogledalo. Ja sam naime, uvijek spremna pomoći i uskočiti.
Gospođo, možda imaju tu u salonu... počnem ja.
Ne terba meni špigl, već treba Vama! kaže ona odrešito, čak ljuto.
Pa pogledajte kak izgledate? Suknja Vam je preuska! Sad ona već viče skoro na mene.
A ja? Ja prasnem u smijeh i smijem se, smijem i kažem joj:
- Nije suknja uska- Ja volim jesti gospođo moja i brzo prerastem stvari. Ili je to od hormona? Ili je to od menopauze koja se bliži?
Ove zadnje dvije rečenice nije čula jer je odzujala brzo i nestrpljivo. Smijuckala sam se čitav dan kad bih se sjetila te scene, baš me raspoložila ta žena.
Ne bi o tome uopće pisala da se danas opet nije dogodilo nešto slično....a i različito.
U mojoj ulici živi obitelj našeg svjetski poznatog sportaša. On više tu ne živi.
Ja ga znam iz viđenja kao vrlo brižnog oca. Šetao je s kolicima, nosio djecu na rukama, vodio ih u vrtić. Vodio u školu. Učio voziti bicikl. Njihao u parku.
Virtualno sam ga viđala kako se bori na terenu, lupa aseve, pada na koljena, ljubi trofej...
Nju još uvijek viđam na ulasku ili izlasku iz auta ili ista radnja ulaska/izlaska na ulaznim vratima zgrade u kojoj živi.
Virtualno sam ju viđala kako se provodi s prijateljima, posjećuje događanja, udaje se za onog čovjeka s početka priče. Virtualno sam ju zatim počela viđati s nekim drugim čovjekom-studentom, pa njezin trbuh koji je rastao i rastao pa postao glavna vijest u časopisima.
A ona nasmijana, gura taj rastući trbuh svima pod nos, u oči. Namjerno nosi topiće, bikinije, super joj je došla ljetna sezona pa da ne bi netko pomislio da možda ne čeka novo čedo...ona je preplanula prekrasna dugokosa trudnica i ne bježi od fotografa, dapače - pozira s puno volje.
Zatim sam počela viđati čovjeka- studenta s bebom. Ali on to otaljava - nije kao onaj s početka priče. Ovaj nosi bebu kao modni dodatak. Ne pridržava glavicu. On gleda da li njega netko gleda. On ne gleda bebicu. On ne šeće od svoje volje, čini mi se tako, čini mi se da - jednostavno mora.
Zatim počinjem viđati dadilje koje nose bebu ili guraju kolica. Student je i dalje tu. Ali sad ima slobodne ruke i tipka na mobitelu - uglavnom. Korak - dva - tri iza bebe i dadilje.
Zašto to sve pišem?
Jer danas - suknja je u ormaru i neka tamo ostane, u laganoj sam haljini, cvjetnog uzorka (moderno ove sezone) komotan kroj je i ne stišće, ništa se ne ocrtava, bojim se svog podivljalog tijela koje buja kao kvasac u čaši kad ju staviš na radijator. Dakle - sigurna sam od kritike starice ako bih baš nju ponovo srela srela. Jurim opet - pauza je!
Meni u susret ide onaj student iz sredine priče. (beba i dadilja su već prošle pokraj mene). Tipka na mobitel i lijeno se njiše u hodu.
Golog torza - mišići definirani na rukama, na trbuhu isklesane pločice, zlate se dlačice po prsima, također prekrasno oblikovano! Halo??? Ne mogu vjerovati... ni svojim očima!! Crne bermuda hlačice potegnute skroz na kukove... Ma, moram se okrenuti! Da! Bila sam u pravu. Svjetloplave (boy plava) gaćice se straga vide jedno 5-6 centimetara... Hmmmm lukavo, naprijed izgleda kao da ih uopće nema!
I onda mi došlo da poviknem:
-Mladi gospodine, zar Vi nemate špigl? ili -Pa niste na plaži ili -Sram Vas bilo!! ili -Pa ne možete po gradu hodati polugoli!
Naravno - nisam napravila ništa od toga. Čim sam došla doma išla sam sve to zapisati, da nešto ne zaboravim....
I da zaključim. Ljeto nosi modu, ljeto nosi nas, naša razmišljanja o drugima i tuđa razmišljanja o nama. I sve je to dobro jer nismo nevidljivi. Meni očito treba još četrdesetak godina proživjeti u ovom gradu da se odvažim ljudima u lice prokomentirati na primjer -njihovu odjeću.Jer neki puta ona govori umjesto nas - o nama.
:(Još nema komentara