Mama , vidi anđela!

Mama , vidi anđela!

Kad god ugledam sitna plavušana nebeskih očiju i sunčeva smiješka u glavi mi zazvoni tisuću zvončića i pomislim

" Još jedan anđeo dobio krila".

Dobivaju li doista anđeli krila za svoja djela?Valjda , da, iako sam ja poznavala anđelka koji je još za života imao prekrasna krilca.

Zračio je ljepotom i dobrotom, a kad bi stao suncu pred lice,krilca bi treperila ili se samo meni tako činilo?!

Rado vjerujem da se i drugima isto činilo, jer kad je ulazio on,ulazila je blagost i blagoslov.

Kad  se smijao on, smijalo se nebo i oblaci.

Kad se igrao on,igrala se duša s dušama drugih sličnim njemu.

Nikada nije plakao , jer anđeli ne plaču.

Nikada se nije tukao , jer anđeli se tuku smijehom,mjesečevom prašinom i sunčevom pjenom.

Raznježim se kad se sjetim povijenih obrvica koje je podizao u razgaljujućem smijehu dok smo se igrali lovice ili školice .

Svejedno što se igralo , on je uvijek bio središte igre , svijeta , svemira.

Znao je nataknuti na glavu sniježno-bijele gaćice , širio ruke kao anđeli krila i vrteći se ukrug poput zvrka pjevušio

" Mama , vidi anđela!"

Ona je istog trena ostavljala sve što bi radila , kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu i u njezinu životu , razvlačila usne u najljepši osmijeh koji je sunce vidjelo i dodavala

" Rodila ga mama , pravi si anđelak".

Tada još nije znala da zapravo govori istinu , a ako je itko bio pobornik istine, onda je to moja mama.

Čudno je kako neka sjećanja , duboko potisnuta  nahrupe naglo, kao ljetni pljusak u sparnu danu.

Pokušaš li se obraniti od njih , ona podivljaju i provale sve ograde koje si godinama gradio oko sebe i razruše sve zidove koje si podizao.

Tako i sada.

Valjaju se slanci niz moje obraze i slijevaju u moju dušu, a ona opet prazna i čezne za punoćom , za smiješkom anđelka.

Zvone li to opet zvončići?!

Dobi li to još jedan anđeo krila ?!

Nadam se .

Doista se nadam , jer i meni i nama trebaju anđeli.

Cin ...cin...cin...cin...cin...