Moj profil

Moje muke po crkvi...

Ovo je mala pričica iz mog života... kad sam bila mala, nisam smjela na vjeronauk i u crkvu zbog ondašnje politike i posla koji je moj tata radio, iako sam to jako željela.. Iz tog razloga nisam nikad uspjela svladati osnovne norme ponašanja u crkvi i zato mi, drage moje ne zamjerite ovu moju totalnu vjerničku "nepismenost"... Trudim se i učim u hodu... 

Ja i crkva nismo na "ti".

Ja i vjera već jesmo... Vjerujem da postoji "nešto" jače od nas samih, nešto što nas kažnjava za loše i nagrađuje za dobro..

Nisam baš sigurna je li to Bog. I ne bih u te  rasprave ulazila. Svatko zna svoga Boga, pa bio on Alah, Jehova, Buda...tko god.

I ja to poštujem. Poštujem vjeru koja god bila i kako god se zvala.

I nemam s tim nikakvih problema.

Moji problemi počinju sa crkvom. I to mislim doslovce.

Svašta u životu znam. Snalazim se bez problema u mnogim situacijama. Daj mi mobitel i u tri poziva dobit ću predsjednika Josipovića...bez po muke..majke mi..

Ali, nemoj me brate u crkvu tjerat...

Evo zašto: ne znam se u crkvi ponašat. Kad uđem, najprije umočim prste u onu vodu (dugo sam mislila da se moraju obje ruke namočit unutra) pa se onako nespretno prekrižim.. Po prirodi sam ljevak, pa nerijetko sve to obavim lijevom rukom. Uz to križanje ide i onaj mali klecaj..jel'..ono kao kad su na dvorovima plesali menuet..malo klecneš pred oltarom da pokažeš svoju poniznost...

Ufff... ne ide mi to baš.. mislim..to klecanje.

Ali, dobro.. obavim i to, pa se sva sretna zavučem u neku klupicu, po mogućnosti što dalje od oltara i od prodornog pogleda fra Tome (ma, vidi on ko sova sa onog oltara, sijeva očima i "skenira" crkvu)..i fino dignem noge na onu malu poličicu..

Eeee...ovo već da... paše mi položaj nogu, tako malo povišen, a bogme je to i udobno, obloženo tepihom..dođe čovjeku da izuje cipele i da uroni noge u tu mekoću...

Počinje misa.. Propovjed razumijem i djelomično se slažem.. S drugim dijelom se baš i ne slažem, ali nitko me ništa ne pita pa šutim.. Zatvorim oči, prijatno mi je...

Ali, odjednom, šuškanje, muving nekakav... Otvorim oči jer sam se pobojala da ljudi iz crkve bježe.. Ne, ne... oni samo ustaju za molitvu... Kako samo znaju kad moraju ustat? Dobro da se nisam izula..kako bih sad brzo ustala...

A onda pogledam i ne vjerujem svojim očima...ljudi kleknuli u klupama i mole..

Osjećam da mi crvenilo juri u obraze.. Glupača. Ja.

Sad znam čemu služe one tepihom obložene poličice u klupama...

Nakon nekoliko takvih blamiranja, odustala sam...

Eh... ali, evo mog sina osmaša i hoće se dijete krizmati. Nemam ja ništa protiv. Muž nema ništa protiv. Ide dijete redovno na vjeronauk..sve odlično. Ja planiram obiteljski ručak, gosti, kolači, piće, restoran... svemu se veselim..

Ali, eto malog kući neki dan i kaže: "mama, kaže fra Tomo da dođeš u crkvu, nekakav je sastanak"..

"Hoće to bit baš u crkvi ili u Župni dvor?". pitam ja.

"Župni dvor" kaže mali i ja sva sretna odem... eto, super, nemam što zeznuti. Župni dvor = ured, to je moja poznata okolina, u uredima znam funkcionirati...

Dođem ja, čeka fra Tomo...

"Dobro veče" kažem ja..

"Hvaljen Isus" kaže fra Tomo..

...a ja gledam u njega, gledam, gledam...i da me ubiješ ne mogu se sjetit šta ja na to trebam odgovoriti.. gledam..

a onda bubnem...

Smije se fra Tomo... zna on s kim ima posla... i kaže "molim, molim..nema na čemu i drugi put"..

Koji drugi put moj fra Tomo...? 

Skoro sam u zemlju od srama propala..

Sad opet neću u crkvu neko vrijeme...  

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.