..... bedemi. Unutar njih, samo nekoliko obitelji iz nekolicine kuća, jedna romanička ili ipak renesansna crkva, u kojoj su nastanjeni i kasna gotika i barok, nekoliko kamenjem popločanih uličica i trostruka gradska vrata.
Mutvoran, Istra
Tijelo je bilo oslabjelo i krila već jedva zamahivala, no sjećanje pohranjeno ispod svoda lubanje, vodilo ju je precizno i davalo snage da izdrži naporan let. Oštrim okom zamijetila je vrhove brežuljaka i litica u mladom, tek izraslom zelenilu ispod sebe, a gotovo na svakome od njih, bijelile se zidine kakvoga gradića. Do onih poznatih još mora letjeti, ima još izdržati. Odjednom je sjećanje poput kompasa potakne da se spusti nisko pa još niže, gotovo do samoga zvonika crkve. Sleti na zvonik i pričeka da joj se još neke iz jata pridruže. Stigle su! Stigle su nakon dugog puta. Mali odmor, a potom valja potražiti staro gnijezdo iz lanjske godine. Njezino sretno gnijezdo. Zacvrkuće! Pozove druge, a naročito one mlađe koje još nemaju sjećanja na ranija gnijezda, da se spuste još niže, sve do prostora ispred onih vrata kroz koja ljudi ulaze u grad. U gradsku lođu. Eto je nisko dolje, otvorenih prozora koji mame povratnice. Obruše se u gotovo jedinstvenom letu do lođe. Unutra su, a gnijezda su još po kutovima i uz stropne grede.
Zvonik crkve sv. Marije Magdalene, Mutvoran, Istra
Lastavice su se i ove godine vratile iako je još hladno. Ili mu se tako čini? Pomisli kako su u zadnje vrijeme proljeća postala sve hladnija, ranije, kad je bio mlađi, kao da je i proljeće ranije otpočinjalo. Ili ne?
Korakom teškim i polaganim skrene iza crkve prema sjeveru, pa iza zadnje kuće, u polje. Oko mu obuhvati blijedo zelenilo okolnih šumaraka. Gotovo je sve žuto od praha lijeske. Mrmlja ispod glasa da ga čeka posao na njivi, a leđa su ga ove zime dobrano namučila. Boljela ga je svaka kost i svaki živac iako se vatra u peći gotovo nije ni gasila. Cijele su se zime čuli fijuci bure i jaukanja juga, a unutra, kroz kamen, prodirala je vlažna hladnoća. Zato ga i bole kosti. No, ne isplati se više ulagati u popravke, neće on dati ni najmanji sitniš za to, a i nema, ako ćemo istinu. Sin ni ove godine još niti jednom nije došao u posjetu ako ne računamo ono malo oko Božića, par dana, a i onda su se porječkali. Sinu je dobro, ima obitelj i posao, svi su tamo „preko“ to ga ne brine ali ga ljuti ta nezasitnost mladih. Evo, i tada kad je zadnji puta bio ovdje, pitao ga je može li gornji dio kuće urediti i iznajmiti ga turistima? To bi unuka uzela preko sebe, bavi se reklamom, a ovo bi joj bila dodatna zarada. Uz kuću ima dosta prostora, pa ako dobro krene mogao bi se čak i bazen urediti. Za te turiste. Nitko danas neće platiti apartman ako nema i bazen. Do mora nije daleko ali ljepše je u bazenu uz kuću. To svi rade tamo „preko“, a i ovdje se počelo. Ispitao je dolje u općini.
Grč jada mu zavrti želudac i sveže ga u čvor. Neće on dati nikome ništa. Turisti? Bazen?! Uz crkvu?! Da ga još i gospodín pozove na razgovor! Da mu se onih nekoliko susjeda smiju? A i turista im je svima dosta. Dođu ljeti napola goli i svaki sa slušalicama u ušima, slikaju sami sebe mobitelima. Ulaze u dvorišta, zovu, pitaju smiju li ovo, smiju li ono? Ništa ne smiju! On im i ne odgovara. Pravi se gluh. A i ne razumije strani jezik. Zar nije dosta da cijelo ljeto sluša njihovo dovikivanje još bi mu i kućom hodali. Kupali se u bazenu. Bazen? Kakav bazen! Vraća se istim putem prema kući, a onda pođe nizbrdo prema izlazu iz grada. Lijevo mu je lođa u kojoj sve cvrči od lastavica. Zakratko, briga i jad ustupe mjestu radosti. Vratile su se lastavice! Proljeće je.
Najstarija među njima ima najdublje sjećanje. Odmah je pronašla prošlogodišnje gnijezdo gore na stropu uz lampu, a u kutu je i gnijezdo iz proljeća prije onog zadnjeg. Neka u njega položi jaja njezina kći, ima na to pravo te ne mora ni oblijetati oko njega i provjeravati ga. Njezino je.
Ispred lođe zamijeti čovjeka kako se smiješi gledajući ih. Ona zna da će i ove godine zajednički dijeliti ovaj grad na brežuljku. Ljudi dolje, a jato gore. Danju će sve oriti od ljudskih i lastavičjih glasova, a noću će se čuti samo popci. Dok svi budu tonuli u san. U ovome gradu na brdu, u Mutvoranu, voranu, anu, nu, u….
Potom sam i ja stigla ovdje. Nit' sam barba, niti lasta, već samo posjetiteljica. Početak je ljeta, a vrućina je već polegla uz tlo svaku granu, travku, cvijet. Pred drevnim sam gradićem na uzvisini i dok se spremam ući u njega kroz gradska vrata, pozornost mi zaokupi cvrkut ptica s desne strane. Vidi, lastavice! Kroz prozore lođe odzvanja cvrkut i čuje se lepet krila. Imaju mlade u gnijezdima, sigurno, ali kasnije ću navratiti u lođu da ih sada ne ometam u roditeljskom poslu. Iako znam da lastavicama ne smeta društvo čovjeka, štoviše, gnijezde se uz kućne strehe, na balkonima ili stajama, ne vole da im se zagledava u gnijezda. Bit će da ovdje nema puno turista? Ulazim pomalo lijenim korakom u grad, zagledajući se iza gradskih vrata jer ne vidim samo jedna, troja su čak.
Trostruka gradska vrata, ulazi s obje strane, Mutvoran, Istra
Jedna do drugih, a iznad, među lukovima, izraslo grmlje i poljsko cvijeće kao da se planet okrenuo.
Okrenem lijevo, kamenitim putem prema centru gradića i već sam na glavnom prostoru, pred crkvom. Njen mi je izgled atipičan u odnosu na gradić jer je svakako prevelika u odnosu na broj kuća i vjerojatno, na broj stanovnika. Desno, u vrtu pred kućom do crkve, stoji barba. Pozdravim ga i pitam je li crkva otvorena. Na žalost nije, kaže mi, otvorena je u vrijeme mise ali se možda ključ može dobiti kod župnika u Krníci?! Kad je prva misa, pitam, a on mi kaže, u nedjelju dopodne. Hja, morat ću obilazak crkve ostaviti za jesen. Prevruće je, a u nedjelju me neće biti kod kuće jer odlazimo put Dalmacije. Pitam barbu kako to da je misa samo nedjeljom pa mi kaže da i nije svake nedjelje već svake druge, a to je dovoljno za njih 15-tak. Zar ih je samo 15, čudim se, a on mi potvrđuje da su preostale još 4 obitelji. Nasmiješi mi se usnama i očima što ih mreškaju bore, a okolo nogu mu polegle od ljetne žege, zlatnosmeđe kadifice. Pozdravim ga i sjednem na stube pred zatvorenom crkvom. Zatvorim oči pa u mislima zaokružim viđeno u prelijepom Mutvoranu.
Znam ponešto o gradiću, o povijesti, o njegovim vedrijim danima.
Poput mnogobrojnih istarskih kaštela i Mutvoran je imao ulogu motrenja putova. Cesta koju se motrilo s ovoga mjesta spajala je nekada Pulu s Albonom (Labin) i dalje, s Liburnijom. No, ta je uloga Mutvoranu dodijeljena puno kasnije, dok njegova povijest započinje pradavnih dana brončanog i željeznog doba kad na ovoj uzvisini prvi ljudi podižu svoj zaklon, svoju gradinu, koju su opasali zidinama čiji se ostatci još i danas naziru. Život se nastavljao i dalje, a u srednjem vijeku su ga opasali zaštitnim bedemima koji su sačuvani sve do današnjih dana, gotovo u cijelome opsegu. Potrebno je samo bolje promotriti zidove novijih kuća, koji se uglavnom vežu na rezistentan bedemski kamen. Kada je početkom XIV. st. vlast preuzela Venecija, Mutvoran biva u potpunosti obnovljen u dva navrata, 1363. i 1417. godine i to stoga, što mu je dodijeljena uloga kapetanata. No, kada ga uskočki ratovi i kuga u XVII. st. ne mimoilaze, stanovništvo se nije samo prepolovilo već je spalo na polovicu polovice, te su njegova važnost i uloga splasnule pa dalje vene poput drugih istarskih gradića. Početkom XXI. st. obnovljen je dio gradskog bedema s gradskim vratima i gradskom lođom iz XVII. st. koja je smještena uz njih. Uz trostruka gradska vrata, s obje su strane uklesana kamena sjedala s glagoljskim natpisima/imenima njihovih vlasnika što je neporeciv dokaz naseljenosti gradića hrvatskim življem.
Nisam naišla na trag i ne znam etimologiju imena gradića. Odakle Mutvoran? Tijekom uzavrele i turbulentne prošlosti, ovdje su se često smjenjivali narodi, od starosjedilaca Ilira, preko Kelta i Romana do Slavena, kojima potom istarski gradovi, mjesta, kašteli ili zaseoci duguju svoja imena. Histri su Mutvoran nazivali Faverija no kada mu se u antičko rimsko doba mijenja ime u današnje, ono opstaje uglavnom nepromijenjeno. Dobro je znati da su Romani nadijevali imena prema vlasnicima posjeda koji su u Istri obično bili isluženi veterani rimskih legija, pa je tako i ovaj gradić dobio ime. Mutvoran ili talijanski Momorano/Momarano. Mutvoran se prvi puta spominje u pisanim dokumentima već u XII. st. tada zakratko kao Mons Marianus, a u Istarskom razvodu kao Montmoran što je najbliže sadašnjem nazivu.
Gradić je ovalnog tlocrta s urbanističkom okosnicom koju čini glavna ulica koja se pruža smjerom sjever-jug, a iz nje poprečno izviru manje ulice koje se protežu do prvih polja i šumaraka. Urbanističku strukturu čine kuće, uglavnom iz XVIII. i XIX. st,. a neke od njih sežu do ranijeg, renesansnoga doba što se zamjećuje po njihovim pročeljima ili pak detaljima.
Gradske vizure Mutvorana: i nastanjeno i napušteno
Kazaljka sata je tu ali je vrijeme možda pobjeglo
U središtu gradića, tamo gdje se glavna ulica širi, nalazi se velika župna crkva. Mutvoran je nekada imao 4 crkve no, najvažnije mjesto svakako zauzima ova, svete Marije Magdalene pokajnice, svetice koju stanovništvo štuje kao svoju zaštitnicu.
Oveće crkveno zdanje plijeni mnogočime, a svakako su najzanimljiviji prijepori oko vremena njezine izgradnje ali i vrlo vrijedna liturgijska oprema.
Pročelje crkve sv. M. Magdalene; kapiteli i luneta
Kao i u mnogim mjestima u Istri koja potječu iz pradavnih vremena i koja su se kroz vjekove uspjela održati, a većim dijelom ili bar donekle, sačuvati i u Mutvoranu su vrlo vjerojatno u blizini ili upravo na mjestu današnje župne crkve sv. Marije Magdalene, postojali raniji sakralni objekti građeni u antičkom, romaničkom ili gotičkom stilu. Crkva sv. Marije Magdalene na čijim stubama sada odmaram, jednobrodna je građevina orijentirana tradicionalno, u smjeru istok-zapad. Građena je vrlo vjerojatno u renesansi kako to tvrde i dokazuju moderniji istražitelji iako je dugo vremena prevladavalo mišljenje istraživača koji tvrde da vrijeme izgradnje seže u kasnu romaniku, a da je na mjestu ranije crkve u renesansi izgrađena druga. Da je crkva u potpunosti izgrađena kasnije, između XV. i XVI. st. tvrde stručnjaci koji pak svoje tvrdnju baziraju na natpisima s portala sjeverne sakristije, potom na reljefu i natpisu na vanjskom južnom zidu, čiji je prijepis tek nedavno sačinjen.Smatraju da su u tom periodu izgrađeni perimetarski (obujmni ili opsežni) zidovi crkve i veći dio zvonika koji je uklopljen u sjeverno-zapadni ugao crkvenog broda. Tada su, smatra se nadalje, bili popločani ciglom podovi broda i sakristije. Za izgradnju cijele crkve ili njezinog najvećeg dijela zaslužan je papinski legat Altobelo Averoldi koji je bio i pulskim biskupom u periodu od 1497. do 1531. godine.
Grb i natpisna ploča naručitelja: ALTO(bellus)-AVER(oldus)-EPO(episcopus)-POL(ensis) ....
Porečki biskup Altobellus Averoldus
Obzirom na veličinu crkve koja svojim dimenzijama nadilazi značaj i gradsko određenje Mutvorana, smatra se da je crkva imala kolegijalnu ulogu (ako je naime kaptol odnosno zbor duhovnika/kanonika bio smješten u kojem drugom mjestu biskupije, taj se kaptol naziva kolegijalnim ili zbornim kaptolom). Stručnjaci koji zagovaraju podrijetlo ove crkve iz vremena renesanse, svojim tvrdnjama pridodaju i analize tehnika izgradnje istarskih crkava uopće, također i stilske analize portala i prozora, tipologiju tlocrta i u konačnosti, analizu opreme crkve. Ovdje prvenstveno treba istaknuti vrijednost i primat glavnog oltara koji je izrađen renesansnim drvorezbarstvom i koji kao takav predstavlja jedan od najvećih i svakako najvrjednijih primjera ovoga stila u Hrvatskoj.
Glavni oltar
Snimila S. Lovrić 2013. Retabl iznad oltarne menze (restaurira se od 2016.)
U crkvi se čuvaju osim navedenog i ostali vrijedni renesansni, a potom i gotički te barokni predmeti. U najstarije sačuvane spada oltarna menza (stol, odnosno gornja ploha oltara na kojemu se služi misa) za koju se tvrdi da je zapravo naopako okrenut rimski nadgrobni spomenik, iako se tek ispod oltara, u polumraku nazire stipes (noga) plohe oltara koji itekako nalikuje na rimsku stelu.
Stipes ispod menze glavnog oltara
Također su vrijedni dijelovi liturgijske opreme: tabernakul (svetohranište) i drveni retabl (rad venecijanskog drvorezbara i kipara Paola Campse iz 1533.g.) koji je najveći i jedan od najbogatije opremljenih u cijeloj Istri (trenutno je retabl u Konzervatorskom odjelu u Puli na restauraciji).
Oltar Ivana Krstitelja Stipes ispod oltara
Oltar presvetog Sakramenta sa starom kustodijom (mjestom čuvanja hostije) - centar oltara
Oltar sv. Šimuna
Propovjedaonice (gore renesansne, dolje stara drvena)
U katoličkim crkvama retabl je vertikalni dio oltara smješten iznad menze, odnosno glavne ploče, arhitektonski raščlanjen i ukrašen slikama, kipovima i reljefima, a kako se javlja u IX. st. taj su podatak koristili istraživači zagovaratelji kasnoromaničkog podrijetla crkve. U prvo vrijeme nastanka retabl je služio kao pomoćni dio za odlaganje liturgijskih predmeta no, u gotici dobiva monumentalne razmjere. Zagovaratelji pak kasnije datacije, smatraju da retabl potječe iz neke od crkava koje su postojale u Mutvoranu. Uz navedeno se ne smije izostaviti barokna ispovjedaonica.
Cesta uz sjeverni zid crkve vodi me do polja, a ispod urbanog dijela i njiva vidljivi su bedemi koji su nekad davno štitili prije svega njihovo blago ili stoku, a potom dobrim dijelom poslužili za uporišta novijih zidova, kuća ili samo ograda.
Dijelovi bedema korišteni za novije ograde (gore) i ostatci bedema uz glavna vrata (dolje)
Ljetna žega titra zrak ispunjen mirisima polja. Svako toliko mi nad glavom zacvrkuće neka lastavica, a brzi pogled na njezin rašljast rep, presijeca nebo na dva komada. Gradić odmara u rano poslije podne, a onih petnaestero stanovnika kao da su iščezli. Nigdje znaka života: pošte, škole, trgovine, caffea, konobe ili barem kioska s novinama. Hodam po drevnom kamenju kojim su popločane ulice na koje se neprestance ruše zidovi napuštenih kuća. Sklanjam se od vrućine u gradsku lođu s moje lijeve strane, kroz čije nisko postavljene prozore neprestance izlijeću i ulijeću jedini vidljivi stvorovi ovog gradića, lastavice.
Unutar obnovljene lođe koja je ovdje već puna 3 stoljeća ako ne i više, nema nikoga iako zapravo vrvi životom. Ovdje su naime lastavice svile svoja gnijezda u svakom dostupnom kutu ili pak oko stropnih svjetiljki, neometane u svom roditeljskom poslu. Nažalost, nitko se nije pobrinuo da ljudima učini ugodnijim ovaj prostor koji jest također dio mutvoranske baštine jer ptice nitko ne kontrolira niti čisti za njima.
Taman sam mislila izaći van, na kakav-takav zrak, kad mi pozornost zaokupe zidovi s reljefnim pločama. Na svakoj kamenoj ploči nježne boje breskve, otkrivam likove životinja. Prekidajući njihov popodnevni drijemež, pokušavam otkriti, prikazi kojih su to životinja i još više, kakva im je poruka? Zanimljivo jest da su na svakoj ploči po dvije životinje i dok jednoj iz usta (gubice) visi list ili travka, drugi dio para, kesi zube. Saznat ću kasnije da se ovdje radi o replikama tzv. Mutvoranskog bestiarija (od bestia, životinja) kojem se nastanak određuje davno, krajem XI. st., a otkriveni su u jednoj od urušenih mutvoranskih crkvica. Originali su dio stalnog postava lapidarija Arheološkog muzeja Istre u Puli dok je manji dio ukomponiran u zid mrtvačnice mutvoranskog groblja. Na svakoj se reljefnoj ploči nalaze po dvije životinje, jedna pitoma, a jedna divlja. Na pitomost ukazuju dijelovi prirode kao: list, trava ili grančice, a divljinu označavaju iskeženi zubi. Svaki je par životinja zapravo personifikacija priče o dobru i zlu jer dok su jedan par janje i vuk, drugi su tele i lav, treći kozlić i ris i td. Smatra se da su reljefne ploče bile dio crkvenog inventara jednog od ranijih sakralnih objekata ovoga gradića, a uloga im je bila kao i ona na motivima zidnog slikarstva, ukazati narodu na potrebu iskazivanja i življenja dobrote jer će jednom (makar u Nebeskom carstvu) zavladati neko drugo vrijeme u kojem će vladati sloga i mir, a dobro i zlo se pomiriti. Neki od tumača idu u pravcu umjetničkog prikaza dijela knjige proroka Izaije (Stari zavjet) obzirom da je redoslijed prikaza životinjskih parova identičan. Kao dokaz ove usporedbe izvrsno može poslužiti reljef na kojem je prikazan lav kako stoji iznad predmeta u obliku polumjeseca na stalku, što se može protumačiti da lav stoji nad jaslama iz kojih pitomo jede slamu, baš kao i tele.
Još malo šetnje puteljkom uz groblje, odmor u hladovini ogromne lipe i odlazak. Kao i uvijek, pokušavajući srediti dojmove o viđenome, slike i zvukovi vrte se u istome krugu zgušnjavajući se potom u jednu jedinu asocijaciju ovog mjesta: mutvoranski bedemi. Unutar njih, samo nekoliko obitelji iz nekolicine kuća, jedna romanička ili ipak renesansna crkva, u kojoj su nastanjeni i kasna gotika i barok, nekoliko kamenjem popločanih uličica i trostruka gradska vrata. Časkom povjerujem da to sve, poput kakve morske školjke, stane na dlan moje ruke. Prislonim li je na uho neću čuti more al' ću slušati huk vremena od pradavnine do danas. I još u jedno vjerujem! Prislonim li tu mutvoransku školjku dovoljno blizu uha, zasigurno ću ponekad čuti i cvrkut. U proljeće, kad se vrate lastavice.
Umag, lipanj 2019.
Zahvala župniku župe Sv. Marije Magdalene pokornice (Krnica-Mutvoran), Gracijanu Živoliću na usluzi odvođenja u razgled mutvoranske crkve sv. Marije Magdalene pokornice dana 09.lipnja 2020.
Literatura:
- Likovna enciklopedija 3. svezak (retabl, tabernakul)
- Branimir Crljenko: „Slavensko i poslavenjeno u toponimiji Istre ( "Čakavska rič", polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, Vol. XIII. No.1,1985.
- FF, Zagreb, rad s natječaja za dodjelu Rektorove nagrade u ak. 2012./13. god.,S. Lovrić i V. Trojak: „Crkva sv. Marije Magdalene u Mutvoranu, problem stilskog određenja i datiranja izgradnje“
- Časopis „Građevinar“ br. 2/2013. Iz povijesti graditeljstva, str. 162-163
- Glas Istre o radionici na restauriranju retabla
:(Još nema komentara