Za krške pak rijeke nije čudo da svoje izvore skrivaju u kakvoj usjeklini ili ponoru ili naviru iz kakve pećine teško dostupne ljudskoj nozi. Ali ne, lijepa je Cetina ponudila oku svakog namjernika svoj iskon u ovom, naizgled pitomom jezercetu.
Od velikih rijeka Hrvatske koje pripadaju Jadranskom slivu (osim Neretve, koja na me još čeka), Krku sam upoznala najranije, dakako, jer je najbliža mojoj ljetnoj destinaciji na otoku Murteru. Zrmanja me pak pratila na negdašnjim putovanjima iz Zagreba na spomenuti Murter, starim cestovnim pravcem, a Cetinu sam upoznala tek prije par mjeseci. Niti jednu od njih nisam obišla od izvora do ušća, niti jednom nisam plovila pa čak niti zaplivala njihovim vodama, ali sve su me tri ostavile bez daha svojom ljepotom. Isticanju takve ljepote ne treba šminka jer je ona jednostavna i prirodna. Možda je to rezultat kontrasta boja koji nastaje u prolazu rijeka škrtim krševitim krajem, ili zelenila oskudnog raslinja i oblaka koji se izravno ogledaju u njihovim vodama, a možda se samo radi o dojmu radi čistog zraka i trpkih mirisa bilja koji ih prate dok putuju, tek… čovjek odista ostane osupnut količinom te ljepote. Bez daha, bez riječi, bez usporedbi.
Cetina
U drugoj polovici kolovoza 2019.godine Z. i ja smo se jednog dana spremili i opremili raznim pomagalima i otišli put Zagore, do Knina i potom dalje, do vrela Cetine. Nismo zaljubljenici nikakvih veslačkih vratolomija riječnim vodama (više nas mame robinzonski dani na kakvom zabačenom otoku Kornatskog arhipelaga) pa nam se interes spram dalmatinskih rijeka svodi na istraživanje i razgled njihovih izvora. Onoga što nismo upoznali i što je uvijek, manje-više, nekako tajnovito i skriveno od radoznalih očiju. Toga dana je poslije obilaska kninske tvrđave usljedio put od Knina prema Civljanima i malko dalje, prema mjestu Cetina. Putem do odredišta pratili su nas visoki i suri obrisi Dinare, planine koju duljinom premašuje jednako suri Velebit ali koja zato drži primat najvišega vrha u Hrvatskoj (preko 1800 m).
Okolina Cetine
Podno Dinare, sve dok pogled seže, zbila se krška polja.Vrelina je kolovoški nesnosna, ali u atmosferi sve kipi. Negdje u daljini, uho bilježi zvuk grmljavine. Trenutak prije odvajanja na sporednu cestu do Cetine, pogled nam zaokupi nekakva drevna građevina. Danas je srećom moguće sve doznati, brzo, točno, udobno. Za to otkriće dostaje tek sitnica, mobitel i dobra internetska veza.
Crkva svetoga Spasa
Crkva svetoga Spasa jest svakako građevina, na ulazu u mjesto Cetina, koju se ne smije zanemariti, zaobići i ne pogledati. U tom kraju divljeg izgleda i ona djeluje kao da smo katapultirani u ranije doba, ovdje vlada tišina ako izuzmemo huk vjetra, oko nje mirišu smilje i pelin, a iznad nje se skupljaju tamni oblaci. Grmljavina. Još nije posve stigla ali par kapi kiše poškropi nam golu kožu ruku i odigne prašinu s puta. Otvorimo vrata zahrđale kapije groblja uz crkvu i uđemo. Sada smo sami.
Crkvi se pripisuje mogući nastanak u prijelazu iz IX. u X. stoljeće što se otkrilo iskapanjima i konzervacijom provedenima u 5 navrata, od strane Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (Split), od 1947. sve do 1954. godine.
Iako postoje pisani tragovi o razgledu, a time i postojanju ostataka ove crkve još iz davne 1774. godine (talijanski teolog, redovnik, putopisac Alberto Fortis u djelu: „Viaggio in Dalmazia“), preko Ivana Lovrića, pisca iz Sinja koji je napisao korekciju spomenutog djela A. F., Stjepana (Stipana) Zlatovića (povjesničar i arheolog) sve do Luje Maruna (fra Stjepan Alojzije Marun), ti su opisi bili šturi, nedostatni pa čak i pogrešni. Naime, kako je ovo područje u doba djelovanja spomenutih osoba bilo naseljeno pravoslavnim življem neki su od ovih pionira arheologa želeći istražiti povijest građevine, upravo zbog vjerske netrpeljivosti jedva ostali živi spašavajući se bijegom.
Velika uloga u otkrivanju i demistifikaciji podrijetla crkve svakako pripada Stjepanu Gunjači, poznatom hrvatskom povjesničaru, arheologu, topografu i muzikologu. Do točnih se podataka došlo tek nakon istraživanja i iskapanja ovoga lokaliteta u navedenih 7 godina kada je ustanovljeno doba prvotne izgradnje, kao i kasnije izvršene građevinske preinake iz XIII. i XIV. st. Kao dokaz preuređenja navodi se nalaz kamenog ulomka ukrašenog predromaničkom pleternom plastikom koji je uzidan kao spolija (spolia, lat. spolium – dio starijeg objekta korišten u gradnji novog) na lijevom pilonu (pilon, lat.pila = stup, snažan četverokutni potporanj na kojemu počiva konstrukcija kupole, mosta, svoda ili sl.) ispred uglate apside koji je ranije, od strane mještana, otučen.
Konzervatori su prema građevnom obliku (tlocrt) trolisnog svetišta utvrdili da vrijeme gradnje datira iz prijelaznog tipa centralnog u longitudinalno crkveno graditeljstvo, pa se na temelju toga nametnuo zaključak da je građena poput ostalih građevina starokršćanske arhitekture na području Dalmacije, odnosno jako rano o čemu svjedoče i ostali arhitektonski detalji crkve kao i dijelovi zatečenog crkvenog namještaja. Na pronađenim kamenim gredama (nakon njihovog spajanja) uočeni su natpisi koji otkrivaju ime donatora sredstava za gradnju crkve (župan Gostiha ili Gastika u spomen na majku i sinove) ali i podrijetlu imena crkve (Isus Krist odnosno njegov atribut Salvator ili sveti Spas):
AD ONOREM DOM(ini) N(ostri) IHU(iesu) XPI(christi) EGO GASTICA HUPPANUS D(onavi) - I ET ANIME MEE ET MATRIS MEE NOMINE NEMIRA ET FILIIS MEIS NOMINE.
Interesantno je spomenuti da se ovaj natpis smatra jednim od najcjelovitijih i najbolje očuvanih zavjetnih natpisa pronađenih do sada na teritoriju stare hrvatske države (D. Jelovina). Pisan je semi uncijalnim tipom slova, karakterističnim za razdoblje od V. do IX. st.
Oko crkve je smješteno groblje na čijim se novijim kamenim pločama čitaju imena i prezimena pravoslavnog življa dok zatečeni drevni stećci odnosno monolitne nadgrobne ploče potječu iz vremena kad je ovdje bilo samo starohrvatsko groblje, veličine čak 11 250 m2. Neki od stećaka su doista dojmljivi kako svojom veličinom (najveći ima gotovo 6 m) tako i drevnim izgledom i jednostavnom izvedbom. U blizini (planina Kapnica) su prilikom obrade ovih ostataka otkriveni ostatci kamenoloma u kojem su klesani stećci oko crkve sv. Spasa, što je pak ustanovljeno po nekim od zatečenih nedovršenih stećaka.
Stečci/nadgrobne ploče
Teški kameni stećci bi se potom na nekoj podlozi (vjerojatno drvo) spuštali sve do groblja. Do te se pretpostavke (ili saznanja?) došlo putem toponima „Plazaljke“ kojim se nazivalo visoravan između kamenoloma i groblja kod crkve sv. Spasa. Što se tiče nalaza u istraženim grobovima (ukupno 1162) otkriven je i nakit iz navedenog doba (najvećim dijelom naušnice s tri jagode, prstenje od srebra, bronce ili bakra ovisno o statusu pokojnika), puceta/dugmad, nešto malo ostataka fine tkanine, odnosno srme. Konzervatori su prema specifičnostima motiva i stilu izrade nakita, zaključili da pripadaju dobu ranofeudalne hrvatske države. Usput, na temelju nalaza predmeta uz pokojnike iz kasnijih razdoblja, može se sa sigurnošću tvrditi da se groblje održalo još dugi niz stoljeća, procjena ide do XV. i/ili XVI. st.
Izvor rijeke Cetine
Kiša je prestala iako se tamni i teški oblaci nisu povukli, a mi smo se otputili cestom prema mjestu Cetina.
Kod pravoslavne crkve u selu, pješice se može spustiti nekolicinom stazica do izvora rijeke Cetine.Iako je znakovlje do izvora gusto i točno postavljeno, mi se kao i uvijek, radije odlučujemo stupiti u kontakt s nekim od stanovnika, zamoliti ih za pomoć kako stići do traženog mjesta i razmijeniti par riječi. Razmijeniti svakako i osmijeh. Tako je bilo i ovoga puta kada nas je najtočnije uputila vremešna Cetinjanka, skrećući nas prema podnožju sela i izvoru rijeke.
Spuštajući se oprezno niz strminu moja su osjetila prvo zamijetila dvije pojave. Uho je registriralo zvuk zvrndanja novovjekog drona kojega sam potom zamijetila visoko u zraku, a onda su oči ugledale kružni oblik vode najintenzivnijih mogućih tirkiznih tonova, zapravo preljeve od svijetle nijanse zelene do tamnoplave.
Nisam za vrijeme svoga postojanja bila na puno riječnih izvora ali one koje sam uspjela pohoditi uglavnom su bili smješteni u šipražju šumaraka i oblika omanjih vrutaka koji bi potom formirali potočni tračak. Za krške pak rijeke nije čudo da svoje izvore skrivaju u kakvoj usjeklini ili ponoru ili naviru iz kakve pećine teško dostupne ljudskoj nozi. Ali ne, lijepa je Cetina ponudila oku svakog namjernika svoj iskon u ovom, naizgled pitomom jezercetu. Barem se tako doimlje iz visine. Spustivši se do dna udoline, zamjećujem okoliš tipičan za slatke vode. Obilje, obilje i obilje kupina, krupnih poput višanja. I sočnih, mogu sa sigurnošću potvrditi. Raslinje je tamno zeleno i svježih listova te se ističe uz oštru bjelinu kamenja i stijena. A jezero ili kako ga nazivlju: Milaševo jezero ili Glavaševo vrilo (vrelo/izvor) ili glavni izvor Cetine jest najljepše modro oko ove planete.
Poznata su još dva veća izvora ili „vrila“ i to: Vukovića vrilo i Batica vrilo čije se vode, uz vodu ovog Glavaševog vrila, slijevaju u Perućko jezero odakle počinje jedinstveni tok rijeke Cetine, dugačak 105 km prema Omišu i Jadranskom moru. Ime rijeke Cetine, po kojoj današnje selo nosi naziv, po prvi se puta spominje u spisu cara Konstantina Porfirogeneta: “De administrando imperio“ u X. st. i to na jednom mjestu samo kao županija, a drugi puta kao rijeka Cetina. Etimologiju imena Cetina niti danas ne poznajemo no poznato je da su Hrvati, nakon seobe i naseljavanja krajeva oko rijeke, koja se u staro doba spominje pod imenom Hippus, dali toj rijeci ime Cetina.
Izvori ove rijeke su zaštićeni kao hidrološki spomenik od 1972. godine.
Svi koji smo se tog ranog poslijepodneva sjatili uz vrelo, šećemo stazicom oko jezera zagledavajući se u samu „zjenicu oka“ koja se isprva čini plitkom no u opisu lokaliteta, smještenom na ploči uz izvor, piše da je najveća dubina izvora do koje su stigli ronioci, izmjerena na dubini od 115 metara. Nevjerojatno i impresivno! Nakon što sam to pročitala više nisam imala potrebe naginjati se nad mirnu vodu i zagledati se u tamno plave dubine. Znam i plivati i roniti pa ipak, speleologija me još nije privukla. No, vidimo da je jedna od mladih stranih turistkinja ipak bosa zagazila u vrelo, ali oprezno i posve po strani što znači da im je podatak o dubini itekako poznat. Taj je mali dio vode prohodala bolje rečeno preletjela, te smo svi stekli utisak da je voda hladna poput one u planinskom jezeru ali i da radnja nije posve bezopasna.
Poslije ....
izvora ....
tek ...
potočić
Oblaci su se posve nisko spustili pa smo gotovo otrčali stazom prateći potočić koji započinje svoj vrludavi tok iz vrela prema jezeru Perući, a onda je sveti Ilija započeo svoj koncert. Sijevalo je i grmjelo i treskalo nad glavom, a kiša počela bubnjati po svim dijelovima tijela. Kišobran je ostao u autu gore na parkiralištu, ali mi je prva misao bila zaštititi foto aparat, gurnuvši ga pod majicu. Smijemo se kao ludi dok trčimo uzbrdo jer ljeto i njegovi pljuskovi su oduvijek znali izmamiti veselje. Dok ulijećemo u sigurnost automobila ogledavamo se lijevo i desno odmarajući pogled na lijepim kućama sela Cetina.
Znamo da su škrta ali plodna zemlja i obilje slatke vode privlačili doseljenike od prapovijesti tim više što je bilo i pećina podno planina. U antičko doba ovdje su prebivali pripadnici ilirskog plemena Delmata kojima Dalmacija duguje svoje ime. Mjesto je naseljeno po doseljavanju Hrvata na ove prostore, u srednjem vijeku se upravo na ovome mjestu prostirala jedna od hrvatskih župa, dobivši ime po Cetini, da bi se potom u XI. st. ovdje izdvojila nova župa, Vrhrika (vrh rijeke) ili (kasnije ime) Vrlika kao sjedište Cetinske županije, sudačkog stola i plemićkog roda Ćubranića. Kad su pak Turci provalili s XV. na XVI. st., žitelji Cetine su bježeći pred neprijateljem, na novom i sigurnijem mjestu sagradili svoju naseobinu, promijenivši joj ime (iz dotadašnjeg „Prozor“) u ime stare župe iz koje su pobjegli, Vrlika, koje se onda održalo sve do današnjih dana. Tijekom turskog upravljanja, iseljeno je stanovništvo Cetine zamijenjeno Vlasima iz prostora unutrašnjosti Balkana.
Rijeka Cetina, sa svim pritokama, na svojem dugom putu nosi i osigurava obilje vode Jadranskome moru, a znalci se slažu da je to impozantna brojka od gotovo 3 milijarde m3 slatke vode.
Umag, rujan 2019.
Literatura:
1. Opća i nacionalna enciklopedija, Pro Leksis, d.o.o. 2005:
- o Delmtima, V. sv.,
- o mjestu Cetina i crkvi sv. Spasa IV. sv.
2. Dušan Jelovina, izvorni znanstveni rad „Starohrvatska crkva sv. Spasa na vrelu rijeke Cetine i groblje oko nje u svjetlu arheoloških istraživanja“ (UDK 904 :726.5(497.13 Dalmacija)"08/ 09")
3. Enciklopedija likovnih umjetnosti, JLZ, 1964. sv., 3. i 4. (o manastiru u Krupi i stećcima; o crkvenom graditeljstvu)
:(Još nema komentara