A onda i tihi zvuk vode. Krenuli smo za zvukom i hodali još dosta dugo dok nam se s desne strane nije pojavila Zrmanja. Zrmanja? Eh da! Kao što čovjek ne može vjerovati da će tek rođeno djetešce sitnih udova i malešnog tijela postati odrastao (i možda krupan?) čovjek, tako je i ovdje gotovo nemoguće usporediti ovaj potok s moćnom Zrmanjom koja se svom svojom snagom ukopala duboko u kanjone kojima probija svoj put.
Zrmanja
U svojih 69 kilometara koliko joj je dug put od izvora do ušća u Novigradskom moru, rijeka Zrmanja plijeni svojom ćudljivošću, svojom nepredvidljivošću, svojom divljinom i svojom ljepotom.
Krka jest lijepa, Cetina jest divna ali sam sigurna da će se većina složiti sa mnom da je ova najljepša. Vjerojatno da toj ljepoti pripomažu duboko usječeno korito u krške kanjone, sveprisutna makija i bjelina divljeg kamenoga krša kao kontrast vodi koja, zahvaljujući igri nijansama boja, poprima boju dubokog tirkiza. Tek prije 4 godine, Z. i ja smo krenuli u istraživanje zaleđa dijela Jadrana na kojeg dolazimo niz desetljeća. Jednostavno, imalo se vremena, želje i znatiželje. Uzeli smo kartu u ruke i krenuli, pa kud stigli!? Vrludali smo cestama, širim i užim, asfaltiranim i makadamskim i u najvećem dijelu upoznali strahovitu pustoš. Kamen, tu i tamo pokoja travka, pokoja ovca, pokoji starac pogurenih ramena i oborenih očiju i, ništa. Ako je netko nekada nešto i dijelio prilikom stvaranja ovoga svijeta, u ovom kutku ili je već sve bilo razdijeljeno ili se radilo o pustoj osveti. Vozikali smo se preko Čiste Male do Bribira i Đevrski, potom Kistanja pa se okrenuli put Medviđe, pa opet na Ervenik i tu nam je, na mostu, preko suhog korita rijeke, u oči pala prvi puta rijeka Zrmanja, ne njezin glavni tok već izvor. U još većoj divljini, ispod Velebita. Tog istog ljeta, vraćajući se kući nakon godišnjeg odmora pošli smo natrag nekim posve drugim putem, želeći doći do izvora Zrmanje, ali smo zapravo tada odabrali njezinu desnu pritoku, rijeku Krupu. Uz razgled manastira u Krupi.
Rijeka Krupa – Manastir u Krupi
Cestom, od tog mjesta Medviđa, krenuli smo put Kaštela Žegarskog pa još više, u planinski dio prema mjestu Krupa po kojem i ova najveća i najjača pritoka Zrmanje, nosi ime. Nismo išli sve do vrela Krupe (kod sela Mandić) već smo se zadržali u mjestu Krupa, razgledavajući i rijeku Krupu i manastir.
Rijeka Krupa, pritoka Zrmanje
Inače, rijeka Krupa koja se ulijeva u Zrmanju kod Drametića sa sobom nosi sadreni materijal koji se onda pod utjecajem snage velike rijeke, taloži na prirodnim barijerama i stvara naslage te u konačnici tvori dojmljive slapove ili kaskade, drage rafterima. I rijeka je Krupa na svome putu ka Zrmanji stvorila slapove dojmljive ljepote.
Taman smo negdje prije podneva stigli u mjesto Krupa, iako smo nakon silnog penjanja i skretanja po zavojima već mislili da ćemo tako do Zagreba. Mjesto je Krupa pod upravom grada Obrovca u Zadarskoj županiji. Maleno je ali njime impozantno dominira „srpsko pravoslavni manastir u dalmatinskoj Bukovici Hrvatske. Osnovali su ga, vjerojatno kaluđeri koji su bježali pred Turcima (1642.). Na manastirskim zidinama sačuvani su gotički prozori. Crkva je jednobrodna, građena s okruglim kubetom. U crkvi se ističu bogato rezbarene carske dveri, zbirka ikona iz XVII. i XVIII. st. te srebrni predmeti iz XVIII. st. venecijanskoga podrijetla. Bogata biblioteka stradala je za vrijeme II. svj. rata“. Taj šturi opis potječe iz Enciklopedije likovnih umjetnosti, 3. sv. iz 1964. godine, nakladnika JLZ jer u drugim pisanim izvorima meni dostupnim, nisam pronašla drugi opis.
Manastir u Krupi
Druge namjernike ili turiste tog prijepodneva nismo zamijetili, dapače, bili smo jedini posjetitelji Manastira oboružani fotoaparatom i znatiželjom uz ponešto informacija. No, sav okolni prostor bio je ispunjen mnoštvom ljudi koji su, kako smo saznali kasnije, bili gostima Manastira. Svrha nam je ostala nepoznata jer za istu nismo pitali, a nije nam niti priopćena. Čak je, moram to priznati, okrenutost tim gostima rezultirala žurbom u organizaciji i vođenju razgleda kojega smo oboje platili i očekivali malo pomniji pristup. Naime, nenajavljeni i/ili neorganizirani ulazak u Manastir nije dozvoljen, što je očekivano i opravdano, obzirom na vrijednosti koje čuva ali na kraju posjete i razgleda koji je trajao niti 10 minuta bila sam razočarana i to pripomenula voditeljici. Srećom pa smo dobili (za istu cijenu) i brošuru iz koje možemo vidjeti određene eksponate malo dulje od navedenog vremena! Doduše iz brošure se može saznati da vrijeme izgradnje ovoga sakralnog objekta datira iz ranijeg vremena, točnije iz 1317., a da je prva obnova usljedila već 1345. za vrijeme cara Dušana. Nadalje, spominju se stradanja iz vremena mletačko-turskih ratova ali i kasnije, tijekom prošloga stoljeća, stradanja od strane pripadnika ustaša (1941.), potom i od strane hrvatskih građana (?) 1995. godine. Ne bavim se profesionalno poviješću pa se neću zaustavljati na prijeporima oko doba izgradnje Manastira, a također niti na postojanju dokumentacije zabilježenih uništavanja ili vandalskih ispada. U brošuri se spominje, s posebnim ponosom, da se usprkos stradanjima Manastir obnavljao, a velika obnova krajem XIX. st. omogućena je uz pomoć država Rusije, Srbije i Austrije. Potonja da jest uvjetovala obnovu postavljanjem gotičkih prozora čije bi postojanje, da nije objašnjenja u brošuri zaista bilo zagonetno obzirom na podrijetlo objekta.
Pročelje manastira u Krupi
Iako je vrijeme razgleda bilo kratko, uspjeli smo razgledati dobar dio izložaka u vitrinama kao i bogato opremljen prostor crkve u Manastiru Uznesenja Bogorodice.
Prije povratka, obišli smo cijeli vanjski dio Manastira ali i njegove atrije i dvorišta koja su pomno i s puno ljubavi uređena.
Za kraj posjete ostavili smo razgled rijeke Krupe kao i obližnjeg mlina koji, mislimo, više nije u funkciji.
Mlin i dotok vode do ustave
Vraćajući se uskom i zavojitom cestom prošli smo i kroz Kaštel Žegarski, a na mostu prelijepih lukova na čas zastali i promatrali Zrmanju na njenom putu ka moru.
Kaštel Žegarski - rijeka Zrmanja
Izvor rijeke Zrmanje
Iako smo ovo planirali ranije, konačno, krajem kolovoza 2018. godine na povratku iz Dalmacije u Umag, odlučili smo skrenuti s glavnih cesta i potražiti mjesto izvora rijeke Zrmanje. Ako budemo i koliko budemo imali vremena. I opet smo krenuli put zaleđa ovog dijela zadarske županije, preko Kistanja do mjesta Zrmanja odnosno još dalje, do mjesta Zrmanja Vrelo u općini Gračac. Ono što je putem evidentno, jest, kao i svih naših istraživačkih pohoda u nekoliko godina unatrag, da se ovdje nimalo ne osjeti da smo turistička zemlja jer gotovo da nema automobila, a drugo, iako su glavne ceste dobro obilježene odnosno ne manjka im putokaza, dočim se skrene u kakvo omanje mjesto ili još manje, u neki zaselak, putnik je ostavljen sam sebi i svojoj intuiciji. Mještana naime bude uvijek nekako premalo, kao da su skriveni negdje i čovjek, ako nema puno vremena na raspolaganju, vrlo brzo može odustati od svoje namjere.
Pogled na zaselak Palanka
U Zrmanja Vrelu smo i na malome raskršću. Lijevo ili desno? Prisjetim se uzrečice jednog od likova iz knjižnog serijala koji pratim i koji na tu nedoumicu uvijek odabire lijevu stranu pa smo i mi tako krenuli i tu naišli na mještane u poslu oko kuće. Dok je moj suputnik malo ćakulao sa susretljivim neznancima ja sam razgledala mjestašce i zaključila da ima vrlo interesantnih građevina od kojih sam neke, fotografski obilježila.
Zrmanja Vrelo
Krenuli smo potom prema označenom putu i došli do zaseoka Bogunovići koje nije brojalo ni desetak kuća.
Okolica zaselaka
Tu smo pošli pješice prema putokazima, manje-više rukom ispisanih, prema izvoru. Uz puteljak, na lijevoj je strani groblje, dosta zapušteno, odnosno u gustišu i visokoj travi iako su datumi prestanka života relativno svježi. Put je prohodan i pristojne širine tako da je možda moguće savladavanje istog uz pomoć vozila no, nismo se željeli vraćati. Uz krajeve puta, podivljali kupinjaci i početak šumarka.
A onda i tihi zvuk vode. Krenuli smo za zvukom i hodali još dosta dugo dok nam se s desne strane nije pojavila Zrmanja. Zrmanja? Eh da! Kao što čovjek ne može vjerovati da će tek rođeno djetešce sitnih udova i malešnog tijela postati odrastao (i možda krupan?) čovjek, tako je i ovdje gotovo nemoguće usporediti ovaj potok s moćnom Zrmanjom koja se svom svojom snagom ukopala duboko u kanjone kojima probija svoj put. Izvor Zrmanje predstavlja zapravo branu (Prezid) ispred koje se sastaju više podvelebitskih potočića e, da bi iza brane potekli kao jedna rijeka imenom, Zrmanja.
Vraćajući se puteljkom nazad obratili smo pozornost na daljnji okoliš i uvidjeli da smo na dnu ogromne kotline oštrih rubova te se ta kotlina doimlje poput kakve obrnute piramide ili još točnije, lijevka.
Po okolnim obroncima raštrkane su skupine kuća koje vrlo vjerojatno tvore niz zaseoka. Kad mine zima i proljeće otopi velebitske snjegove i led, posve je jasno kako ti izvorišni potočići pred branom ojačaju u bujice i zaklokoću dalje Zrmanjom.
Na svom putu prema moru ova je rijeka sve učinila da njen dolazak bude atraktivan što i jest, budući da je estuarij rijeke kod Novigradskog mora dugačak čak 35 km. Prolazak je također dojmljiv jer je rijeka na svome putu od izvora ispod brane Prezid, u tom teškom krševitom kraju, izdubila šest kanjona, ponegdje joj se gubi trag radi presušivanja tijekom ljeta (Mokro polje, istočno od mjesta Ervenik) ali ga „misteriozno“ nastavlja od idućeg vrela Crni Bunar. Iznad njezinih se obala nalaze ostatci brojnih drevnih utvrda čiji su gospodari odavno napustili ovaj svijet: preostala kula utvrde Zvonigrad (ulaz Mokro polje), gradina Keglevića, kula Kaštela Žegarskog, kula Klisina, Gornji i Donji Obrovac i na kraju, utvrda Pržunac.
Postojanje nabrojanih kula i utvrda vezano je uz rijeku, odnosno vodu, a što je voda značila i znači u uvjetima krša, zna se. Na tom se putu rijeka pitomo pojavljuje ili misteriozno nestaje, hrani i napaja okolna polja, dubi kanjone i slaže sedrene prepreke, mirno teče ili se ruši u milijardama kapljica preko svojih veličanstvenih bukova. Ona je ta koja je omogućavala krajevima i ljudima život i opstanak, zato što i sama predstavlja život.
Umag, rujan 2019.
Literatura:
1. Opća i nacionalna enciklopedija, Pro Leksis, d.o.o. 2005:
- o Delmtima, V. sv.,
- o mjestu Cetina i crkvi sv. Spasa IV. sv.
2. Dušan Jelovina, izvorni znanstveni rad „Starohrvatska crkva sv. Spasa na vrelu rijeke Cetine i groblje oko nje u svjetlu arheoloških istraživanja“ (UDK 904 :726.5(497.13 Dalmacija)"08/ 09")
3. Enciklopedija likovnih umjetnosti, JLZ, 1964. sv., 3. i 4. (o manastiru u Krupi i stećcima; o crkvenom graditeljstvu)
:(Još nema komentara