Nakon kiše

Zaboravi ovo proljeće. Čim prije. Da pričam o ljetu? Ljetu,  koje je milovalo toplinom vrela kamena,  naša tijela na terasi.  Zapletena tako , da nas ni danas ne mogu razmrsiti. Zadnjih tjedana,  kiša kao da se zaklela na vječnost. Zelena i mokra, jutra u izmaglici, vlažna i zelena, naježena ispred tvojih očiju,  boje proljeća. Jel ovo istina, ili nastran test.  Alo, jesam li u nekom  poricanju? Prošli tjedan se svaki dan iznova, ponovio u detalj. Jedna na drugu kišu. A dani postaju duži! Čula sam opet, nepotvrđene glasine, da će proljeće doći, ali okasniti. Noć se vratila ledu,  a ja čekam da se vidimo badić i ja. Japanke i  ja. Da uzmemo mjere kasnom proljeću. Sjedimo u marini, slušamo kako valovi njišu pramce brodova, odmah nam se prispava... Žudim za njime, za onim proljećem iz mladosti... Sjećaš li se, kada nas je  proljetni pljusak uhvatio u slastičarnici, trčali smo bosi i nasmijani, topla kiša pada po nama i sami smo  na svijetu. Sjećaš li se i onog izleta na Krapinu, počela je kiša,  kada nas je blato gotovo odnijelo u rijeku. Gurala sam auto, a kotači su me prskali blatom. Rekao si, da te sada prvi put vidim, opet bih se zaljubio. Sjećam se kako smo bježali od obale Odre, pred kišom, koja nas je nosila u rijeku, skupa sa šatorom. Sjećam se i vožnje iz Umaga, na motoru po kiši, kada sam plakala od bola i hladnoće.  Kako si bio zabrinut za mene. Toliko da si skoro sam plakao.   Zato i ne mislim o kiši koja sada pada, meni je svaka nova kiša, dijete onih naših starih kiša... Nema veze, imam toliko ideja i planova za tebe i mene ovo ljeto. Želim biti u majici i japankama. Moja kosa će biti zapetljana i puna soli. Koža na tijelu će mi biti ispucana , žedna, vidim sebe, kao usporen film,  kako ti bježim i bacam pogled na more, skačem naglavce u tirkiznu vodu.. U sumrak plivamo u toplom moru sami i goli. Sve to čeka na nas, samo da nas ovo proljeće na razne načine ne vara....