U današnjem instant vremenu rijetko se može osjetiti miris spravljanja zimnice hodajući seoskim, a još manje gradskim ulicama. Ipak, čuvari tradicijske kulture življenja pokušavaju to popraviti. Tako se u nekim slavonskim selima organiziraju pekmezijade na kojima se demonstrira starinski način pečenja pekmeza u kotlu, uz, naravno, degustaciju.
Mi smo odlučili napraviti pekmezijadu u svom dvorištu.
Šljive nisu baš nešto jako rodne, ali imamo više stabala, pa će se valjda dovoljno nakupiti.
Prodrmaš stablo i već su šljive na zemlji. Procjenjujemo da li će nam biti dovoljno.
Sada to sve treba pokupiti i razvrstati. Zreli i zdravi plodovi za pekmez, a oštećeni i natruli za rakiju.
Šljive treba dobro oprati jer su ih danima opsjedale muhe, ose, pčele... A i peteljke treba odstraniti. Za tu svrhu najbolje su ovakve velike vangle.
Zatim ćemo šljive raskoliti i izvaditi koštice. Pritom se nađe još i pokoja crvljiva jer šljive nisu prskane, pa će iste također završiti u rakiji.
Nekad smo šljive mljeli na "flajšmašini", a sada smo pribjegli lakšoj i bržoj varijanti - multipraktiku.
Dok se šljive melju, valja naložiti vatru. To je moj omiljeni posao, pa mu s radošću pristupam.
Samljevene šljive su već u kotlu, sada trebaju snažne ruke koje će miješati i miješati. Ovako to izgleda na početku pečenja:
a ovako nakon otprilike 3 sata:
Provjera da li je pekmez gotov: kuhača se podigne iz kotla, i ako s nje otpadaju "krpe" pekmeza, pečenje je završeno.
To što je pečenje završeno, ne znači da je pekmez gotov. Sad ga treba usipati u teglice, a to s obzirom na količinu nije nimalo lako.
I sad meni najdraži dio priče o pekmezu: uzmem krišku kruha i njome "oblizujem" kotao. Ah, koje zadovoljstvo!!!
I još priči nije kraj. Napunjene teglice stavljaju se u pećnicu da se uhvati korica.
Ohlađene teglice s pekmezom zatvoriti i sad je stvarno gotovo!
:(Još nema komentara