Pronađena adventska bajka

Nisam vjernica i nadam se da mi vjernici kršćanskih vjeroispovjesti neće zamjeriti što u ovom blogu neću glorificirati "pravi" smisao i značaj Božića i njegove temeljne vrijednosti koje su izgubljene. Ovo nije priča o tome, iako ću pričati o nečemu što ja osjećam kao da je izgubljeno.

Iako sam odrasla u obitelji u kojoj se i za vrijeme socijalizma kitila božićna jelka i postavljale jaslice moji ukućani u mene nikad nisu uspjeli usaditi vjeru i sve što prakticiranje vjere nosi sa sobom. No Božić sam uvijek voljela. Najljepše uspomene iz djetinjstva su mi vezane uz Božić i mjesec dana radosnog iščekivanja tog dana. Krene sa prvom adventskom svjećicom, pa slijedi iščekivanje Sv. Nikole, pa izrada dekoracija za stan, pa izrada čestitki, pa smišljanje čime ću iznenaditi ispod bora mamu, tatu, baku, dedu, i tko će od njih imati najširi osmijeh nakon što otvori moj poklon. A poklon, heh, uglavnom neka nespretna šarena dječja rukotvorina - no takvi pokloni su naposljetku najslađi, zar ne? Tjednima prije Božića bih pomagala baki u pripremi bezbroj vrsta mirisnih božićnih kolačića. Jer kod nas Božić nije bio Božić bez kolača. Grickali smo ih mi, poklanjali ih obitelji i prijateljima...Uvijek ih je moralo biti puno jer bi se do Nove godine uvijek tražio kolačić više. Mislim da je upravo baka glavni i odgovorni krivac što sam ja danas ovdje s vama na coolinarici jer sam još od predškolske dobi umjesto plastelina po rukama gnječila različita tijesta. Iz bakine čarobne tvornice kolača su tih dana izlazili vanili kiflice, šapice, breskvice, vanilice, pužići s orasima, zvjezdice, londonerice, žute štanglice, sal-kiflice, medenjaci, mađarice, bijele pite...Moj najmiliji kolač su bile vanilice i svaki put kad bi me baka pitala koji kolač bih željela da napravimo kao iz topa bih zaurlala: "Vaniliceeeeeeeeeeee!!!!". Godinama kasnije sam ih krenula peći bez bake, no nikad mi nisu uspjele tako fine meke i prhke kao njene iako sam ih radila po receptu iz njene stare, flekave, požutjele tekice s receptima. Valjda bake prospu po sastojcima neki magični prah poznat samo njima i onda ga umijese u tijesto mumljajući pri tome ispod brka neku samo njima poznatu čaroliju.

A najveća sreća bi tih dana bila ako bi pao snijeg. Sjećam se večernje sniježne tišine i pahulja koje lepršaju kraj prozora, a ja prislanjam vrući nosić na ledeno staklo, živciram se što mi dah magli staklo i zamućuje pogled, jer valjalo je promatrati i prebrojavati ledene zvjezdice u snopu svjetla uličnih lampi - da li će do jutra napadati dovoljno za sanjkanje? A kad bih izašla van iz stana obavezno bi slijedile zabranjene aktivnosti koje po mišljenju mojih ukućana sa sobom nose angine i bronhitise - hvatanje pahulja jezikom i sisanje ledenih siga kao da su lizaljke. A tek onaj osjećaj kad svježi snijeg zaškripi pod nogama...i skakutanje po još netaknutom snijegu i zaranjanje u njega kako bi se materijalizirao sniježni anđeo...Sjećam se trenutaka kako ležim u snijegu a kristalići snijega blistaju pod modrim nebom koje se tijekom noći razvedrilo. I nije uopće hladno jer nekako nikad nije hladno jutro nakon što padne snijeg. A baka mi ne vjeruje na riječ i viče: "Stavi duple rukavice! I četiri para čarapa! I navuci šal preko ustiju i nosa! I ni u ludilu nemoj zijati i disati na usta!" 

I onda dođe i Badnjak i Božić i Štefanje i svi se skupimo i nitko nije loše raspoložen, ma što god se prethodnih dana ili mjeseci ružno događalo. Uređujemo stan, kitimo jelku, slažemo jaslice, pjevamo božićne pjesme. Nakon zadnje šalice vrućeg kompota sa ekstra velikom porcijom vanilin šećera i cimeta, iako još uvijek uzbuđena do granica neizdržljivosti, oči bi mi se sklapale. A ujutro kad bih se probudila svi zajedno smo virkali ispod bora i radovali se prefinom ručku na kojem bi se okupila proširena obitelj. I odzvanja smijeh i pjesma. I komentira se koji su bakini keksići ove godine najfiniji. A na Štefanje obavezno odlazimo kod tatinog prijatelja Štefa i družimo se i smijemo s njegovom obitelji i papamo njegovu domaću zagorsku šunku i špek. Kao djevojčica sam bila užasno mršava, gotovo pothranjena. Ali sam se davila u špeku. Pogotovo finom dimljenom suhom Štefovom špeku. Sjećam se da bi me moji prekorili da nije pristojno toliko proždirati špek kad dođem u goste i da što će ljudi misliti - da me moji doma ne hrane i da sam zato premršava? Kad se vratim unatrag u sjećanju uvijek se fino jelo za Božić, ali nikad se nije pretjerivalo. Da, imali smo puno vrsti kolača, ali bi se oni pojeli i podijelili. Da, bio bi malo svečaniji ručak i svi smo guštali u toj hrani, ali nije se kupovalo iznad mogućnosti ili da bi se bacalo.

Sada svega toga više nema...neki članovi moje obitelji više nisu s nama, neki su se raštrkali, neki su zbog nedaća koje su im se dogodile izgubili bilo kakvu motivaciju za druženje...Ja sam odrasla, živim u drugom gradu. Ne osjećam više tu drhturavu radost i iščekivanje najljepšeg dana u godini jer se negdje kroz izgubljeno vrijeme izgubila i čarolija. Iako se sada Božić, za razliku od osamdesetih kada sam ja odrastala, slavi javno i na svakom kutku čarolija je negdje po putu nestala. Neovisno o mojim osobnim obiteljskim prilikama koje su zasigurno doprinijele nestanku čarolije slušam i moje prijatelje i poznanike kako komentiraju i potvrđuju moja zapažanja da je sve nekako drugačije. Advent je postao doba pod geslom "kupi još još još, jedi još još još, pij još još još". Viđam oko sebe razuzdane fešte tijekom cijelog mjeseca koje kulminiraju na Badnjak, pa dožive reprizu na staru godinu. Ljudi oko mene se smiju, urlaju, raspojasano viču, ali ne primjećujem u njima onu unutarnju radost. Pod svjetlom neba koje već godinama ne prosipa prosinačke sniježne pahulje niču plastični megašatori i štandovi bez šarma prepuni kineske robe, a na adventskim pozornicama postavljenima po gradu u kojem živim trešte polke, nekvalitetni pop i trećerazredni pjevačići i plesne skupine. Kao da je sve oko mene, a i sami ljudi, postalo samo napirlitani bogati kičasti omot božićnog poklona sa nakaradnom mašnom.

I onda mi se ove godine deslila austrijska božićna bajka...igrom sudbine imala sam priliku sa zborom u kojem pjevam gostovati tri dana u Austriji. Posjetila sam Salzburg, Zell am See i Radstadt. I božićna čarolija je opet oživjela! Znala sam da je Salzburg poznat po svojem adventskom duhu no očekivala sam samo more turista i upaljenih lampica u razvikanom gradiću. Da, gradić je razvikan, ali s razlogom. Pitoreskan, leži pod strmom stijenom nad kojom se nadvija veličanstvena srednjovjekovna utvrda.

Prepun starih kuća i zgrada koje izgledaju kao iz starih slikovnica u kojima su crteži još uvijek izgledali bajkovito. Ništa stilski ne odudara. Svaki detalj je na mjestu i postavljen sa visokim smislom za ukus i estetiku.

Ima turista, ali to nisu nepodnošljive rijeke turista koje se slijevaju kroz ulice kao u npr. Firenzi ili Veneciji. I da, na svakom uglu prodaju svoj brand genija W.A.Mozarta, ali ga prodaju sa stilom. Po ulicama voze kočije, pazi se na svaki detalj, pa su tako i kočijaši odjeveni u povijesne odore.

Natpisi na reklamama se diče u svojoj povijesnoj autentičnosti.  

Tržnica je uredna, nekako domaća i primamljiva. Najveći božićni sajam ispred gradske katedrale je prepun kućica u kojima ne stoji kineska roba, serijski plastični božićni ukrasi i ponuda koja nema veze s Božićem, već rukom rađeni i bojani ukrasi, jednostavne domaće božićne slastice i kuhani mirisni napitci.  

Grad miriše na vaniliju, cimet i klinčiće. Kroz stakla izloga se smiješe i zovu pereci, ušećereni oraščići, medenjaci, šarene lizalice.  

Sve je savršeno izbalansiranih aroma - bilo da gucnete njihovo kuhano vino ili marillenpunsch odnosno po naški punč od marelica.  Savršeno skladno složene košarice na štandovima su pune različitih rukotvorina. Nema kineske plastike.  

Gledam svu tu silinu raznovrsnih zaboravljenih i nezamislivo šarmantnih božićnih ukrasa i sjetim se mojih dječjih pokušaja lijepljena pašte kako bih napravila anđela sa krilima od farfalla.  

Sjetim se crtanja pahuljica temperama po malom drvenom tanjuriću kupljenom u stolarskom dućanu u Maksimirskoj.

Gledam kočije i starinska okna na prozorima i sjetim se kako sam gnjavila tatu koji lijepo crta da zajedno (čitajte: da on) nacrtamo gradić iz bajke sa drvenim gredama koje opasuju fasade i toplim svjetlom iz krčmi iz kojih se ori smijeh i pjesma.  

Odjednom sam ponovno u djetinjstvu i proživljavam adventsku bajku. Primjećujem da su na kolege iz zbora bačene istovrsne čini. Naše pjevačko društvance se spontano okuplja i bez prethodnog dogovora na ulici kreće pjevati božićne pjesme. Nekim čudom iako sa sobom nemamo note ih sve izvodimo bez greške. Za neke koje nikad prije nismo izvodili zajedno ili iščitali aranžman spontano stvaramo usklađene harmonije. Nižu se Zajčeva "Ave Marija", Mozartov "Ave Verum Corpus", hrvatske tradicionalne božićne pjesme, talijanska "Notte di Natale", u originalu ukrajinska "Caroll of the Bells"...Oko nas se okupljaju prolaznici, slikaju nas, plješću, zovu na još, potiho pjevuše s nama "Stille Nacht" iako ju mi pjevamo na hrvatskom, nailaze i neki Hrvati koji nas sretni što čuju domaću riječ grle i pridružuju nam se na "Na tom mladom ljetu"...Ljudi sa svih krajeva svijeta postaju jedna velika obitelj koja se smiješi i raduje. Smijeh, zajedništvo, veselje, radost, pjesma. To je duh Božića kojeg se sjećam. 

U Radstadtu se osjećaj pojačava. Gradić okružen sniježnim alpskim vrhuncima u nedjeljno predvečerje živi za svoje mještane i diše punim plućima.  Na sasvim malom gradskom trgu diči se njihov Weihnachtmarkt sa nekoliko štandova na kojima su isključivo rukotvorine.  Na nekoliko mjesta su okomito postavljene izdubljene dugačke klade koje gore izutra i griju ručice prolaznicima. Domaćinsku atmosferu pojačavaju klupice između štandova i u blizini vatrica s postavljenim jastučićima. Oko jednog plamena sjede djeca i na štapovima iznad vatre peku sljezove kolačiće ili grickaju kestene. Kraj njih sjedi jedna bakica i uz svjetlo vatre čita bajku iz slikovnice. Jesam li i ja zalutala u neku bajku? Jedna klupica je postavljena točno preko puta pozornice na kojoj alpski puhaći kvartet ugodno tiho svira božićne pjesmice.

Po gradiću se šeću male grupice ljudi sa petrolejkama u rukama i po naški bi rekli koledaju, odnosno donose čestitke i dobre želje i pjevaju božićne pjesme od kuće do kuće. Da sam dijete kliktala bih od veselja što je božićna bajka postala još bajkovitija, ako je ikako to moguće.  

Vozeći se kroz Alpe natrag prema Hrvatskoj u glavi mi svira Ples šećerne vile iz Orašara dok polako tonem u san kao što je Klara zaspala nakon uzbudljive večeri i upustila se u još uzbudljiviju snenu pustolovinu. Vratila sam se doma napunjenih baterija, vraćene nade i ispunjenih maštarija iz djetinjstva. Osjećam da će jednog dana i u našim krajevima ponovo oživjeti neki drugačiji Božić. Svijet se mijenja od pojedinaca. Od malenih stvari. Npr. jedan Grinch je ponovno zavolio Božić. Piše vam ovo uz šalicu kompota, a njegov mačić je stisnut uz njega, žmirka i prede, a na youtubeu vječni Sinatra pjeva "Have Yourself a Merry Little Christmas" uz treperavu pratnju revijalnog orkestra i zbora... Pa dragi moji slavili ga ili ne i ja vam svima želim da imate veseo Božić ili bilo koji drugi dan koji vam je poseban!          http://www.youtube.com/watch?v=nZ6yQgBvuoI