Moj profil

PUTOVANJE U DOBA POST-KORONE/ NESVRSTANI-2. dio /

"Ostanite doma", "Ostanimo odgovorni " su preporuke s kojima smo živjeli prvi dio našeg života nazvanog " Vrijeme Covid-19 ". Dođe i taj dan da smo maske bacili, otvorili granicu, izašli van i družili se bez distance. Odgovornost nam ode u drugi plan.... kao u onoj priči lijepo kratko trajaše i opet nam kuca na vrata onaj zlotvor korona ...prvo se čulo  " stoj gdje jesi , koronu ne prenesi ", a onda" masku nosi , distancu drži i ruke peri " ... naš "Gen za skitanje " stručno nazvan "DRD4--7R u nama se javlja, a koliko vidim od putovanja vani ove godine nema ništa.... pa krenimo na put naših sjećanja...nakon Havane, Rabata i Kaira, krenimo dalje do  Amana i sa Sašom do Bagdada  

                      Po onom mom, prvo da se malo upoznamo sa poviješću Jordana.

                    Obzirom da smo toga puno vidjeli, bila sam uvjerena da Jordan kao država ima dugu povijest, a to nije točno. Pripremajući se za pisanje ovog članka ponovo sam provjeravale neke činjenice u svezi njegove povijesti. Vjerujem da sam okolnost Kristova kršenja u rijeci Jordan, pa čak i ranije viđenim zapisima na stijenama pustinje Wadi Rumu, neke stvari pobrkala i donijela pogrešan zaključak. Malo po malo stvari mi sjedaju na svoje mjesto.

                Ovo što danas čini područje Jordana, ranije Jordanije, bilo je pod vlašću i to :

               -raznih plemena, a među njima najznačajnija su plemena Amonićana, Moabljana i Edomita koji su živjeli na tom području i sve je to bilo rascjepkano.

                -u kasnijim stoljećima Novog vijeka ovo područje pripadalo je Izraelcima, Antičkim državama, Perzijancima, Aleksandru Makedonskom, nakon kojih dolaze Nabatejci. Njih smo spominjali kada smo govorili o Petri.

             -Prvi put kao država spominje se ovo područje i to kao "Jordanija " i to za vrijeme Križarskih ratova u XII. st. kada se kaže da je to "zemlja s one strane Jordana "

              -nakon toga ovaj teritorij pripada Osmanskom carstvu i to sve do 1918. kada je najveći dio Jordanije pripao Kraljevstvu Velike Sirije.

                 - Na konferenciji sila Antante održanoj u travnju 1920. u San Remu odlučeno je da se Velika Sirija rasformira, a Jordanija je postala dio britanskoga mandatnoga područja Palestine i glavno uporište britanske politike na Bliskom istoku. Britanija je ondje osnovala autonomni emirat Transjordan na čelu s emirom Abdulahom ibn Huseinom, ali stvarnu vlast u zemlji zadržao je britanski visoki povjerenik mandatnoga područja Palestine sa sjedištem u Jeruzalemu.

                    - God. 1922. Liga naroda potvrdila je britanski mandat nad područjem Transjordana. Tada su Britanci ustrojili arapske dobrovoljačke jedinice pod zapovjedništvom britanskih časnika, koje su se poslije razvile u tzv. Arapsku ligu.

                       -God. 1923. Transjordan je odvojen od Palestine.

                     - Izlaz na more dobio je 1925., kada mu je Saudijska Arabija ustupila luku Al-Aqabu.

                   -Za II. Svjetskog rata svu vlast u zemlji preuzela je Arapska liga.

                -Londonskim ugovorom 22. III. 1946. s Velikom Britanijom Transjordan dobio je neovisnost, a Emir Abdulah 25. V. 1946. proglašen je kraljem, Transjordan je preimenovan u Hašemitsku Kraljevinu Jordan.

               U godinama od 1953. do 1999. na čelu Jordana je kralj Husein II. Vjerujem da ga mi stariji pamtimo po markantnosti, da se 4 puta ženio, a druga žena mu je bila Engleskinja, koja je postala kraljica Nur i koja je rodila sadašnjeg kralja Abdulaha II koji je postao kraljem 1999.

U godinama vladanja Huseina II bio je aktivan u Pokretu nesvrstanosti. Osim toga period njegove vladavine karakteriziraju razni ratovi, primirja sa susjedima Egiptom, Sirijom, Izraelom i dr. pa i stvaranje paktova sa Irakom i dr.

                   Za napomenuti je rat s Izraelom 1967. koji je Jordan izgubio i zbog gubitka Zapadne obale došlo je do velikog priliva Palestinaca u Jordan. Ti Palestinci su bili veoma ratoborni, borili su se sa Izraelom, pa čak i protiv jordanskih vlasti /1970 . Crni rujan / Njihov čelnik Jaser Arafat sklapa primirje sa Huseinom II, nakon čega 1974. Jordan priznaje PLO.

                  Vjerujem da se neki sjećaju 1978. kada su u Camp Davidupod patronatom Jimmy Carteramirovni sporazum potpisali Egipat i Izrael /Anwar el Sadad + Menahem Begin /gdje Jordan podupire PLO u političkim nastojanjima za stvaranjem palestinske države. Mirovni sporazum s Izraelom Jordan je potpisao 1994 godine.

                 Nakon smrti Huseina II , dolazi Abdulah II koji dosta dobro manevrira u odnosima sa susjednim zemljama, a unutar zemlje uvodi postupno mnoge reforme. Njega znamo i po ženi Raniji koja je jedna od najljepših kraljica svijeta.

                   Cijeli svijet upoznao je Jordan preko 1. Petre i preko 2. kralja Huseina II, koji je za Jordan bio nešto kao i Tito za bivšu Jugoslaviju. Aktualni kralj Abdulah II nastavio je politiku svog oca Huseina II. Grad Aqabu i zonu oko nje koja se nalazi na obalama Crvenog mora proglasio je slobodnom zonom sve u cilju trgovinskog prosperiteta. Kralj njeguje miroljubivu koegzistenciju sa svim zemljama svijeta . U svojoj zemlji pomaže siromašnima, za koje gradi stanove. Pored toga, učestvuje i na Svjetskoj trgovinskoj konferenciji u Davosu u Švicarskoj, te je tamo rekao „Zašto se uvijek trgovinske konferencije održavaju na najvišim točkama svijeta, zašto se konferencija ne bi održala na najnižoj točci na svijetu.” Tako je odlučeno da se krajem svibnja 2008.godine konferencija održi na Mrtvom moru.

Većina ministara u Vladi Jordana su mladi ljudi. Inače u zemlji ima 65% ljudi starosti od 20-35 godina. Po državnom uređenju, Jordan je parlamentarna monarhija sa 110 članova parlamenta. Polovinu, odnosno 55 senatora, predlaže kralj.

                    Jordan ima preko 9,5 milijuna stanovnika sa preko 1,7 milijun palestinskih izbjeglica.Islam je najzastupljenija religija. Govore arapski jezik. Jordanski dinar je valuta.

                 Jordan nema izvore nafte. Dosta je jak utjecaj kapitala iz SAD, Njemačke i Saudijske Arabije. Veliku ulogu u razvoju zemlje ima industrija. Treća je zemlja na svijetu, iza Amerike i Maroka, po proizvodnji fosfata. U rudna bogatstva spadaju još i sol, željezna ruda i mangan. Iza industrije razvija se i poljoprivreda. Oko 15% zemljišta je obradivo, dosta zemlje se umjetno navodnjava. Od poljoprivrednih se kultura proizvodi pšenica, ječam, masline, limun, paradajz, banane, smokve i duhan.

              Jordan ima pustinjsku i suptropsku klimu.

               Jordan smo uzduž i poprijeko proputovali, od juga do sjevera obišli smo Aqabu, Wadi Rum, pa preko Petre, Al Karaka, Mrtvog mora, Madabe, došli smo do Amanna i otišli još sjevernije do Jarash..... a sada nešto o glavnom gradu Ammanu.

                                   AMMAN

              Letom Turkish Airlines Zagreb-Instambul - Amman sletjeli smo u glavni grad Jordana . Amman je glavni grad sa oko 4 milijuna stanovnika. Nalazi se u visini Jeruzalema, a od Tel Aviva udaljen je negdje oko 110 km. Za Amman kažu da je najliberalniji i najviše zapadnjački arapski grad .

               Kažu da njegova povijest datira iz 7250. godina p.n.e. i po tome Amman je najstariji kontinuirano naseljeni grad na svijetu. Prva naselja su iz neolita. U željezno doba naziva se "Rabath- Ammon". Ovaj naziv potječe od naroda koji ga je naseljavao tj. po Ammonovcima " Djeci Boga Amona ". To je stari semitski narod. Dalje u Rimskom periodu grad se naziva Filadelfija. Kao i Rim prostire se na sedam brežuljaka. Danas se prostire na 19 brežuljaka. Istočni dio je dio sa starinama, a zapadni dio je novi dio .


              Na prvi pogled može se zaključiti da su zgrade u Ammanu izgrađene od bijeloga kamena i zbog toga on se zove "Bijeli grad ". To je urađeno smisleno jer fasade ne treba bojati,a kamena ima dosta, a kamen štiti od velikih ljetnih vrućina . Ljeti temperature su i preko +40C. Ovo je zakonski regulirano tako da se mora tako graditi.

                       Ono što turist traži da pogleda to je Stari dio, a u njemu Citadelu. Već sam u više članaka pisala o pojmu "Citadela"/ članak 4B- poznata Citadela u Budimpešti/. Citadela dominira Ammanom.


Na području Citadele nalaze se ostaci Umajadove palače, bizantske bazilike i Herkulovog hrama. Navedeni kompleks opasan je zidinama dugim 1700 m.

                  -Umajadska palača vjeruje se da je djelo Umajadskih Arapa iz 720. god. pr. Krista, među kojim je najbolje sačuvana sala za prijeme, nadsvođena kupolom s tlocrtom križa.

U sklopu palače nalazi se Ulica kolonada, te Umajadska cisterna, koja je nekada palaču i okolno područje opskrbljivala vodom.

             -Herkulov hram, koji je izgrađen za vrijeme vladavine Marka Aurelija (160-168 god. pr. Kr.), od hrama su ostali podijum i stupovi.

                      -B petog stoljeća. Od nje su ostali nekoliko korintskih stupova.

               Na Citadeli u Amanskom kaštelu nalazi se Arheološki muzej. Izgrađen je 1951.godine . U njemu su sakupljeni svi artefakti iz Jordana. Isti datiraju od prapovijesti do XV stoljeća. Eksponati su kronološki raspoređeni. Najvrijedniji eksponati su svitci sa Mrtvog mora / Kumranski svitci/, uključujući i jedan bakreni svitak. Tu se nalazi i kip Ain Ghazal, koji spada u jedan od najstarijih kipova koje je ljudska civilizacija napravila.

                 U Donjem gradu nalazi se Rimsko kazalište, najveće od svih kazališta u Jordanu, koje može primiti 6.000 posjetitelja. Kazalište je podijeljeno na 3 dijela. Prvih 14 redova bilo je namijenjeno vladajućoj klasi, srednji dio od 16 redova bio je namijenjen vojsci, dok je nekoliko redova – najdalje od pozornice, bilo namijenjeno puku. Ono je doslovno uklesano u stijenu. Datira iz drugog stoljeća naše ere.

                S Citadele se vidi Abu Darviš džamija. Interesantno je da su je izgradili Palestinci sa Zapadne obale naizmjeničnim slaganjem crnih i bijelih blokova kamena . Nalazi se na Jebel al-Ashrafiyeh brežuljku.

Posjetili smo najmlađu i najmoderniju Džamiju kralja Abdulaha, osnivača Hašemitskog kraljevstva Jordana sagrađenu između 1982. do 1989. Kupolu krase složeni natpisi iz Kurana, a može da primi tisuće vjernika. U sklopu džamije se nalaze knjižnice, konferencijska dvorana, islamski muzej, kuće za učenje Kurana, administrativni uredi i sl. Džamija je pokrivena kupolom od plavog mozaika . Plava boja predstavlja nebo, a zlatne crte predstavljaju zrake sunca.

Kao u svakom gradu , posjetili smo stari bazar.

Nema čega nema. Mirisa, začina, zelenila, voća, povrća, mesa, ribe, svih mirisa ugodnih i manje ugodnih /riba/. Obzirom da sam se susretala sa raznim bazarima ovaj mi je prosječan, ništa posebno. Ali i tada kupila sam jednu haljinu koju sam nosila po Jordanu.

Kao i u svim drugim arapskim gradovima promet opet je ono što ih spaja. Otvoriti treba četiri para očiju prilikom prelaska ulice. Promet u Ammanu je kaotičan, bez pravila, pješačkih prijelaza i semafora. Često ćeš morati pretrčavati cestu, najbolje je stati iza lokalca i trčati kad i on krene.

Amman je lijep grad, po čistoći je između Rabata i Kaira. Za turiste je veoma ugodan, siguran grad. Ono što svakom turistu ostane u sjećanju je raznolika kuhinja, a za one koje vole kao ja zalivene, sočne kolače on je raj na zemlji.



Nema čega nema.


                                                 BAGDAD

A što nam o Bagdadu ima reći Saša:

                               Davne 1986. godine radio sam kao dipl. inženjer strojarstva u splitskom građevinskom poduzeću «Lavčević» na održavanju građevinskih strojeva. To je bilo u doba nesvrstanih, i zahvaljujući takvoj politici naši građevinari su dobijali unosne poslove u zemljama trećeg svijeta. Tako je i «Lavčević» imao dva velika posla u Iraku, oba su bili vojni objekti.

                       Početkom 1986. godine upućen sam na rad u Irak, na gradilište goleme baze za nekoliko stotina tenkova, zvan Projekt 1101, u pustinji u blizini malog mjesta Al Kassek, oko osamdesetak kilometara od grada Mosula prema Turskoj.

                     Avionom «JAT»-a sletjeli smo jedne siječanjske večeri u Bagdad, u međunarodnu zračnu luku, koja je nosila ime Saddam Airport, po predsjedniku-diktatoru Saddamu Huseinu, prijatelju pokojnog predsjednika Tita.

Kontrola putovnica bila nam je ugodno iznenađenje. Putnici su se svrstavali u tri kolone. U prvoj su bili građani Iraka, koje su najmanje gledali, u drugoj građani drugih islamskih zemalja, i posebno Jugoslavije, s tek malo strožom kontrolom, a u trećoj, najvećoj koloni čekali su temeljitu kontrolu svi ostali, dakle, Englezi, Amerikanci, Nijemci, Japanci, Kinezi, Rusi…

                      Irak je tada bio u ratu s Iranom, i jedna od posljedica rata bila je ograničenje unošenja fotoaparata, pisaćih strojeva i strojeva za fotokopiranje. Za ove aparate je trebalo tražiti posebne dozvole, koje su se mogle dobiti samo u posebnim slučajevima. I bile su skupe. To je razlog da nemam slika Bagdada.

                    Sama zračna luka bila je monumentalna, malo i megalomanska, svugdje blještavi mramor, krom, staklo i more svjetla i ime Saddam. A koji je to diktator skroman?

                    Ukrcali smo se u autobus naše firme, i krenuli direktno ka gradilištu, koje se nalazilo u blizini grada Mosula, na sjeveru Iraka, na rubu divljeg Kurdistana, nekih 400 km sjeverno od Bagdada, tako da Bagdad nismo ni vidjeli.

                    «Lavčević» je u to doba gradio u Iraku golemu vojnu bazu za više stotina tenkova u malom mjestu Al Kassek, oko 80 km sjeverno od Mosula. Čitavo gradilište bilo je ograđeno bodljikavom žicom i štićeno protuzrakoplovnim topovima, kod nas poznatim kao „trocevac kalibra 20 mm”, proizvodnje Crvena Zastava iz Kragujevca. Tenkove, izrađene po sovjetskoj licenci, isporučivao je «Đuro Đaković», a irački časnici nosili su pištolje «Crvena zastava» iz Kragujevca. I brodovi Iračkih pomorskih snaga građeni su u Jugoslaviji, uglavnom u Brodogradilištu «Split».

                     A kako sam kasnije utvrdio, uniforme iračkih časnika šivane su u splitskoj „Jugoplastici”. Vide se rezultati suradnje dva prijatelja, dva nesvrstana, Saddama i tada već pokojnog Tita.

                      Uz tu bodljikavu žicu, s unutarnje strane vodila je neasfaltirana cesta. Trebalo mi je više od sata brze vožnje da obiđem cijelo gradilište.

Irački novac zvao se dinar, kao i naš, i dijelio se na 1000 filsa.

Po službenom kursu mijenjao se 100 US dolara za 32 iračka dinara, ali su šverceri mijenjali 100 za 100. Novčanica je morala biti od 100 dolara, druge nisu primali. Naravno, ovaj šverc bio je strogo zabranjen, ali se nitko nije na to obazirao, slično kao što je tada bilo i kod nas. A jedan optimist pokušao je mijenjati novčanicu od 100 DEM, kod nas vrlo popularnog orla. Na njegovo zaprepaštenje, Arapi nisu imali pojma koji je to uopće novac. Zanimljivo da su iračke novčanice na jednoj strani bile ispisane arapskim pismom, i na arapskom jeziku, a na drugoj strani bile su ispisane engleskim jezikom. Ovdje smo naučili da brojke, koje čitava zapadna civilizacija koristi i naziva arapskim brojkama, nemaju baš puno veze sa brojkama koje danas koriste Arapi. Primjerice, Arapi pišu brojku 5 kao nekakvu uspravljenu jajoliku nulu, a nulu pišu kao točku. Brojke smo brzo naučili, ali ne i pismo. Morali smo naučiti brojke, jer smo na gradilištu sve plaćali iračkim dinarima. To sve značilo je pivo, duhan (za pušače, ja to nisam trošio) i druge sitne troškove u Eurokampu i prilikom izlaska u grad. Na gradilištu smo imali smještaj, prehranu, radna odijela i opremu na račun firme, tako da oni škrti (Bračani i oni drugi) nisu morali potrošiti ni kinte. A ionako je plaća stizala sa tri mjeseca kašnjenja direktno u Splitsku banku u Splitu. Plaće su bile dobre, oko 2 do 2,5 tisuće dolara mjesečno, zavisno o poslu, za prve tri plaće Vlaji bi kupili Golfa dizela i zemljište za kuću. I ostalo bi im za počastit ljude u birtiji.

Bagdad sam vidio tek nakon par mjeseci, početkom ljeta, kada sam trebao obaviti neke službene poslove u upravi «Lavčevića» u Iraku. Ova uprava se nalazila u kući, koju je «Lavčević» unajmio u rezidencijalnom kvartu Bagdada. Tu je bio i novi, još neraspakirani kompjuterski sustav, namijenjen vođenju poslovanja, ali njime nije imao tko raditi. Informatičari su onda bili rijetke i dobro plaćene ptice, pa im se nije isplatilo raditi u „Lavčevića”. Nažalost, poslovne obveze nisu mi dopustile da temeljitije razgledam Bagdad.

Bagdad (arap. Bagdād; staroperz. Bagdadu: Božji dar), glavni grad Iraka, u srednjem dijelu Mezopotamije; ima oko 1.800.000 stanovnika godine 1986, kao i kod drugih arapskih gradova, točan broj stanovnika nitko nije znao, niti se trudio to saznati. Leži na obalama Tigrisa, nedaleko od ušća rijeke Diyale. Stari dio grada s citadelom sačuvao je tipičan orijentalni izgled; noviji dio moderno je izgrađen. Kulturno središte (akademija znanosti, 4 sveučilišta, arheološki institut, muzeji, središnja knjižnica).Nacionalni muzej Iraka posjeduje neprocjenjivu kolekciju povijesnih predmeta i umjetnina.Osnovno školstvo je besplatno, no ipak je nepismenost i dalje velika. Kao kulturnopovijesni spomenici ističu se mauzolej Zubeide (XIII. st.), Karavansaraj (XIV. st.) i dvorac Abasida (XII–XIII. st.), nekoliko džamija i medrese (XIII–XIV. st.). Važno je trgovačko središte i čvorište cesta, koje kroz pustinju vode u Damask, i željezničke pruge prema Istanbulu i Basri, građenoj početkom dvadesetog stoljeća, uglavnom ju je gradila Njemačka cara Wilhelma II, kasnije i Hitlerova Njemačka, posebno zbog njemačkog interesa za tada otkrivenim nalazištima nafte. Riječna luka i industrija tekstila, kože, duhana, sagova, prehrambenih proizvoda, petrokemijska, metaloprerađivačka, elektrotehnička, tradicionalni obrti osnova su privrede Bagdada.Internacionalna zračna luka Saddam Airport, najveća u Iraku, nalazi se 16 km od središta grada i povezuje Bliski i Daleki istok i Evropu.

Staro perzijsko naselje Bagdad razvilo se u snažno političko i kulturno središte islamskog svijeta otkako ga je 762. abasidski kalif al-Mansur uzeo za svoju prijestolnicu. Najveći procvat doživio je za kalifa Harun al-Rašida (786–809), koji ga je znatno proširio i uljepšao znamenitim građevinama.Njegov sin Mamun osnovao je u Bagdadu akademiju u prvoj polovici IX. st., u kojoj su se razvijale mnoge znanosti, osobito prirodne (medicina, astronomija i dr.). Jedna od najstarijih građevina je Abasidska palača (12.-13. st.) koja je dio povijesnog središta grada sa Sokak Sarajem ("Palača trgovine") i medresom al-Mustansirija iz istog razdoblja. Džamija Al-Kadhimija ("Dvojice koji progutaše svoj bijes") iz 15. stoljeća nalazi se u predgrađu Bagdada, a sadrži grobnice sedmog i devetog šijitskogimama (od dvanaest najvećih), Muse al-Kazima i Muhameda al-Takija. Zbog toga se smatra za jednim od najvažnijih šijitskih svetišta na svijetu.

                          Kao trgovačko središte Bagdad je već u XI. st. imao do dva milijuna stanovnika. God. 1258. mongolski kan Hulagu, unuk Džingis-kanov, razorio ga je i dokinuo kao sjedište Abasidskoga kalifata. Poslije se grad oporavio, ali ga je 1393. i 1401. poharao Timur. U XVI. st. pripao je Osmanskomu Carstvu, 1623. Perzijancima, a od 1638. do I. svjetskog rata ponovno je pod osmanskom vlašću. Za njihove vlasti Bagdad je mnogo nazadovao pa je u XVII. st. imao samo 15 000 st. – Za I. svjetskog rata grad je također stradao; u ožujku 1917. zauzeli su ga Britanci. Od 1921. Bagdad je prijestolnica arapskog kraljevstva Iraka. Tek nakon uspostave neovisnog Iraka 1938. godine grad se obnavlja u značajno središte arapske kulture.

Za II. svjetskog rata bio je poprište vojnih operacija; Britanci su u svibnju 1941. srušili u Bagdadu proosovinsku vladu. God. 1958. bio je pozornica državnog udara pod vodstvom A. K. Kasema, koji je zbacio monarhiju u Iraku. 

Prvi šok prilikom ulaska u Bagdad bio je promet. Čitav grad je premrežen brzim cestama sa tri i više traka u svakom smjeru. Vozila su bila uglavnom japanska, i to veliki automobili, terenci i pick-upovi, svi redom sa motorima od sto i mnogo više KS. Brzine vožnje su nam bile nevjerojatne, tada kod nas popularna Zastava 101 ili VW Golf s maksimalnom brzinom od 140 km/h bili bi prespori, brzine od 150 ili 160 km/h bile su normalna stvar. A mi nismo tada bili navikli na autoceste. Žmigavce su davali samo stranci, njihove automobile moglo se prepoznati po narančastim tablicama, Iračani su imali bijele tablice. Ali su svi intenzivno trubili. Semafora je bilo malo, i domaći vozači nisu obraćali puno pažnje na njih, kao ni na horizontalnu signalizaciju (vozne trake na cesti). Na križanjima je prednost imalo vozilo, koje je bilo bliže centru križanja. Začudo, bilo je relativno malo nesreća, ali kad bi se dogodila, bilo bi malo preživjelih.

Irak se nalazi u suhoj klimatskoj zoni. Ljeta su vruća i s malo padalina, a zime blage i vlažne. Dok u Sirijskoj pustinji mogu proći godine a da ne padne kiša, u planinskoj regiji na sjeveroistoku zemlje zimi pada snijeg. Godišnja količina padalina u ovom području prelazi 1000 milimetara, dok je u u Mezopotamiji i glavnom manja od 30 milimetara. U Bagdadu, glavnom gradu zemlje, koji je smješten u njezinu središtu, prosječna temperatura u siječnju iznosi 9°C, a u srpnju 33°C. Temperature nerijetko ljeti pređu 50°C, a zbog blizine rijeke Tigris vlažnost zraka je znatna, pa su klima uređaji neizbježni. Većina automobila imala je klima uređaje, isto kao i sve zgrade. Čak i seoske kolibe od blata imale su klima uređaje.

                               Ovim kratkim prikazom glavnih gradova zemalja čiji čelnici su imali ulogu u Pokretu nesvrstanosti može se primijetiti da su svi oni dugi niz godina vodili svoje zemlje.Godine vlasti da li se mogu nazvati godinama terora, diktature prepuštam drugima da o tome u budućnosti donesu svoj sud. Politiku neću u svoju butigu. Neka o tome presuđuju narodi zemalja u kojima su oni stolovali. Jedino mogu reći i to temeljem iskustva putujući širom svijeta da u trenutku kada bih rekla "Tito" da bi se strancima razlegao osmijeh na licu i to daleko više nego kada se spomene u našoj zemlji..... tijekom tih godina mnoge naše tvornice diljem svijeta gradili su ceste, mostove , tvornice,a naši radnici bili su poštivani i uvažavani.... a danas nema više tvornica, naši radnici ne grade vani, a u svojoj zemlji nemaju posla.... stranci i strane firme grade mostove, ceste u Lijepoj našoj... pa zaključite sami...

                  Idemo dalje. Gdje ? Gdje nas korona odvede.... 


:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.