PUTOVANJE U DOBA POSTKORONE /1.do kud smo došli/

                       Veoma često tijekom putovanja moramo "sat moramo pomaknuti naprijed ili nazad " Zašto to radimo " O tome će nas naučiti Saša. A o čemu ću ja pisati ? Saša će u svom dijelu pisati o paralelama i meridijanima. Moj zadatak je da obzirom na naša putovanja izdvojim ona mjesta koja su na neki način "granica nečega"...napr. najzapadnija, najjužnija točka Europe, zadnje mjesto na kopnu, naravno i o onoj točci od koje je sve počelo...

 GREENWICH

                    Mom Saši u venama teče more. Svaka plovidba brodom njemu je lijek za dušu i tijelo. Tako i ova kratka plovidba po rijeci Temzi do Greenwicha njemu je otvorila dušu za ono što će tamo vidjeti. Dilema je bila, da li idemo do Kraljevskog opservatorija i posjetimo "Nulti meridijan" ili da svo vrijeme potrošimo na posjetu Pomorskom muzeju. Obzirom da nismo imali cijeli dan pred sobom, a posjet muzeju zahtijeva dosta vremena, posjetu muzeju ostavili smo za neki drugi put.

Greenwich se nalazi sa desne strane rijeke Temze u južnom dijelu Londona . Tu je veliki zavoj , Temza je na tom dijelu dosta duboka. Zbog dubine rijeke na tom mjestu oduvijek su se mogli sidriti veliki brodovi.

Ovo je mjesto gdje svaki kamen , brijeg priča povijest.

Kaže se da je Greenwich rodno mjesto Tudora jer tu u kraljevskoj palači Placentia rođeni su Henrik VIII i Elizabeta I. Nakon Engleskog građanskog rata palača je obnovljena i prenamijenjena u Kraljevsku mornaričku bolnicu , a kasnije u Kraljevsku mornaričku školu. Kako smo u Engleskoj normalno je da je sve puno parkova . I ovdje se nalazi veliki Greenwich park, a u njemu Kraljevski opservatorij i Grinički meridijan.

Kada se pogleda London, sve je pred vama "kao na dlanu": rijeka Temza , Novi London sa velikim zgradama ...

                        Razlog našeg dolaska je posjeta "Nultom meridijanu".

          Što o njemu Saša kaže :

Mira i ja šetamo se uz more, promatramo usidreni teretni brod pred lukom i mudrujemo kako se nekada plovilo po oceanima. I prisjećamo se našeg putovanja u London, i posjete Kraljevskom opservatoriju u Greenwichu, nultom, griničkom meridijanu i njegovoj važnosti za navigaciju na oceanima svijeta.

Stari Grci, Feničani, Egipćani, Rimljani i drugi su plovili Mediteranom već prije dvadesetak stoljeća. Kako su se orijentirali, kad su od navigacijskih pomagala imali tek oštro oko i dobro pamćenje? Plovili su uglavnom dovoljno blizu obale da je vide i da mogu prepoznati gdje su. Prevozili su svašta, a posebno dragocjeni teret bile su mirodije, koje su kopnenim putem dolazile iz daleke i tajnovite Indije.

U srednjem vijeku potražnja za mirodijama postajala je sve veća, a cijene sve više. A onda je sve više ljudi počelo obraćati pažnju na ideje da se morskim putem dođe do te Indije, izbjegnu posrednici i zgrne bogatstvo. Ali, još se nitko do tada nije usudio isploviti u nepoznato, van Herkulovih stupova, kako su stari Grci zvali Gibraltarski tjesnac.

Portugalski princ Henrik Pomorac je u 15. stoljeću počeo poticati istraživanja mogućeg plovnog puta do Indije. Portugalski pomorci otkrivali su Afriku, Bartolomeo Diaz je oplovio Rt Dobre Nade, a 1498. godine Vasco da Gama je doplovio u Indiju. Portugal je preko noći postao pomorska velesila.

Njihov glavni navigacijski uređaj bio je magnetski kompas, kojeg su u Europu donijeli Arapi iz Kine. Pomorske karte crtali su pojedini kapetani na temelju vlastitih zapažanja, pisali su detaljne brodske dnevnike zvane «roteiros», koji su se pohranjivali u kraljevskoj riznici po povratku s putovanja. Otkrivanje sadržaja roteirosa neovlaštenim osobama značilo je smrtnu kaznu.

Položaj broda na nekoj točki globusa određen je koordinatama, pojmovima poznatim kao geografska širina i geografska dužina. Izražavaju se u stupnjevima. Ovi nazivi vjerojatno dolaze od starih Grka, koji su tako opisivali Sredozemno more, koje je u smjeru istok-zapad mnogo dulje nego u smjeru sjever-jug.

Ovaj koordinatni sustav sastoji se od meridijana i paralela. Meridijani su kružnice, koje prolaze kroz oba pola oko kojih se Zemlja okreće, a paralele su kružnice okomite na njih.

Već je u 3. st. pr, Kr. Grčki filozof Eratosten, onaj koji je prvi izračunao opseg Zemlje, i bio upravitelj legendarne aleksandrijske knjižnice, izradio je prvi sustav meridijana i paralela za tada poznati svijet, Ekumenu, zemlje oko Sredozemnog mora. Drugi grčki filozofi su usavršavali ovaj sustav.

Svaki koordinatni sustav mora imati početak, točku od koji počinjemo mjeriti. Kod paralela to nije problem, nulta paralela je ekvator, kružnica jednako udaljena od oba pola. Kutna udaljenost od ekvatora daje geografsku širinu. Određivanje širine je u principu jednostavno, treba izmjeriti kut između horizonta i neke čvrste točke na nebu. Na sjevernoj polutci to je zvijezda Sjevernjača, a na južnoj je to Južni križ. Već su stari Grci znali ovo izmjeriti. Portugalci su u doba Henrika Pomorca za ova mjerenja koristili astrolab, instrument, koji su u Europu vjerojatno donijeli Arapi. Njime su geografsku širinu mjerili već dosta točno a kad su u 18. stoljeću Englezi izumili sekstant, ova mjerenja su postala vrlo točna.

Geografska dužina je predstavljala velik, gotovo nerješiv problem. Astronomske metode izračuna geografske dužine polako su se razvijale, točnost izračuna bila je slaba, motrenja su bila dugotrajna i zahtijevala su mirnu i čvrstu platformu i mnogo mukotrpnog računanja, jednom riječi, neupotrebljivo na brodu. Jedna od takvih metoda bila je metoda praćenja Jupiterovih satelita, koju je izumio Galileo Galilei.

 Kao nulti meridijan Portugalci su uzeli meridijan koji prolazi kroz otočić Ferro na Kanarskim otocima. Mnoge europske zemlje su ovo prihvatile, ali ne i Francuska, koja je 1667. godine uvela Pariz kao nulti meridijan. Englezi su 1665. godine izgradili Kraljevski opservatorij u Greenwichu, i kao nulti meridijan su odredili Geenwich. / na naslovnoj slici Mira i ja nalazimo se jedno na istoku, a drugo na zapadu, a između nas je nulti meridijan /

I druge zemlje su imale svoje nulte meridijane, i tek je na konferenciji u Washingtonu 1884. godine usvojen Greewich kao nulti meridijan, uz žestoko protivljenje Francuske. Glavni razlog prihvaćanja Greenwicha je bio taj, što su Englezi izdavali najbolje pomorske karte i astronomske godišnjake, pa je tada više od 80% brodova koristilo engleske pomorske karte.

 U 17. stoljeću se počelo razmišljati o metodi određivanja geografske dužine, koja se zasnivala na razlici lokalnog vremena i vremena početnog meridijana. Osnovna zamisao je vrlo jednostavna. Zemlja je kugla, koja se okrene u jednom danu za pun krug, dakle, 360 stupnjeva. Odnosno, 15 stupnjeva za svaki sat. Ako odredimo na brodu lokalno podne, i znamo da je u tom trenutku u Greenwichu 15 sati, razlika je 3 sata, odnosno 45 stupnjeva, i to znači da je geografska dužina 45 stupnjeva zapadno. Vrlo jednostavno za izračun, ali treba znati točno vrijeme u Greenwichu, a tada nije postojao sat, koji bi mogao raditi na brodu.

Određivanje lokalnog podneva je u principu je vrlo jednostavno, za sunčanog dana u zemlju, ili palubu treba postaviti uspravni štap, i pratiti kada će sjena štapa biti najkraća. Tada je na tom mjestu podne. Ova metoda je jednostavna, ali ne i dovoljno točna, pa se lokalno vrijeme određuje astronomskim motrenjem nebeskih tijela i izračunavanjem prema podacima iz nautičkih godišnjaka.

Presudan događaj, koji je najvjerojatnije znatno ubrzao pronalazak metode određivanja geografske dužine bila je katastrofa britanske ratne flote, koja je stradala 22. listopada 1707. zbog pogrešnog određivanja geografske dužine, kod otočja Scilly.

Poučen tragičnim iskustvom britanski je parlament 1714. donio Zakon o longitudi (Act of Longitude), a vlada je osnovala Ured za određivanje geografske dužine (Board of Longitude), koji je raspisao nagradu od 20 000, 15 000 i 10 000 funti za konstrukciju sata koji bi omogućio određivanje geografske dužine s točnošću od 30′ (1. nagrada), 45′ (2. nagrada) ili 60′ (3. nagrada) nakon šestotjednog putovanja na otvorenom moru. Prvi dovoljno precizan sat, kasnije nazvan kronometar, konstruirao je yorkshirski tesar i urarJohn Harisson 1738. godine. Kronometar je precizni sat, prilagođen uvjetima rada na brodu, koji uvijek pokazuje GMT (Greenwich Mean Time). U doba mehaničkih kronometara prvi časnik na brodu je bio zadužen da vodi dnevnik kronometra, u koji se upisuje stvarno stanje kronometra, i korigirano vrijeme, koje se izračunava tako da se vremenu koje pokazuje kronometar dodaje ili oduzima poznata dnevna greška u hodu kronometra. Isto tako on je navijao kronometar svakog dana u isto vrijeme. Danas su kronometri elektronički, pogreška hoda je zanemariva, i sve ove, nekada životno važne dužnosti, danas su suvišne. A osim toga, glavni navigacijski uređaj danas je GPS (Global Positioning System), a kronometar je samo rezerva.

Kronometar se precizno podešavao u luci, i u tu svrhu na Kraljevskom opservatoriju u Greenwichu

postavljen je uređaj s padajućom kuglom.

Na tornju opservatorija postavljen je vertikalni stup, na kojem se nalazi velika kugla, promjera 5 stopa (1,5 m), obojena u crveno. Ova kugla se posebnim mehanizmom počne dizati sa dna stupa prema vrhu u 12:55 i u 12:58 stigne na vrh stupa i tu bude učvršćena posebnim zaporom. Točno u 13 sati zapor se otvara i kugla pada, označavajući točno 13 sati. Ovaj pad kugle dobro je vidljiv iz cijele londonske luke, naravno, ako nema magle. I radi još i danas.

Zašto 13 sati, a ne podne? Zato, jer se u podne vrše mjerenja koja potvrđuju točno vrijeme.

Ovi izumi su konačno omogućili pomorcima da sa dovoljnom točnošću mogu odrediti svoju poziciju na moru i sigurno ploviti po svim oceanima. Sredinom dvadesetog stoljeća počeo je razvoj elektroničkih sustava navigacije, ali i oni su trenutno zastarjeli pojavom satelitske navigacije, popularnog GPS-a, kojeg je razvila američka vojska, najprije za svoje potrebe, a kasnije i za javnu uporabu.

Saša je nas onako kako on to samo zna detaljno i stručno poučio o nultom meridijanu i kronometru . Objasnio nam je značenje , povijest i način rada... meni je sve jasno , nadam se i onima koji ovo budu čitali .

 CLIFFS of MOHER -KLIFOVI MOHERA /IRSKA/

               Sada je u pitanju posjeta još jednoj . Radi se o Irskoj, njenoj zapadnoj obali. U pitanju su

Kao prvo pitanje, nameće se pojam klifa . Klif nastaje kao rezultat struganja /abrazije/ obale od strane velikih valova .Kada je obala niska struganja obale nema . U slučaju da je obala visoka, stjenovita valovi udaraju u stijene, obala se potkopava pa čak i ruši.

Zbog svoje ljepote. Kada dođete i gledate Atlanski ocean i iznad njega kamene stijene visine do 200 metara dah vam zastane zbog veličanstvene ljepote. Dužina obale sa klifovima je negdje oko 8 km. Na tom pravcu nema plaža kao u Capo di Roca. Obala se pjeni , huči. Klifovi Mohera spadaju među najljepše i najimpresivnije prirodne znamenitosti Irske. Klifovi su dobili ime prema staroj utvrdi koja je stajala na njihovom najjužnijem dijelu sve do kraja 18. stoljeća, kada je utvrda uništena za vrijeme napoleonskih ratova kako bi se napravio prostor za gradnju novog izviđačkog tornja. 

Na stijenama klifova obitava veliki broj ptica .

Kako sam pisala o Svjetskim čudima , da napomenem da iako nisu bili izabrani među prvih sedam, klifovi su bili jedan od 28 finalista za izbor „Sedam novih čuda prirode“

Klifovi u pozadini su cilj svake slike, a selfi je normalna stvar. Nije se jednostavno slikati, teren je težak , opasan. Znak "There is hope "je postavljen jer kažu treba pružiti ruku onima koji su na rubu ne samo klifa već života . Kažu, da se ova tabla odnosi na one koji žele da njihova životna posljednja postaja budu klifovi.

I što reći? Kada stojiš na kamenim stijenama, a ispod tebe provalija od 200 metara i nepregledni Atlanski ocean i pogledaš u daljinu uhvati te strah gdje je kraj ovom oceanskom prostranstvu. Stoljećima i stoljećima ljudi su stajali i nisu znali "ima li čega" s druge strane . Taj strah bio je veliki jer ploviti, a ne vidjeti obalu, svjetionik je ogroman. I kada su se uputili mislili su da idu na jednu stranu, a otišli su na drugu. Poznavanje orijentacije doprinijelo je njihovom znanju i danas ne da idemo preko, idemo i u druge svjetove...

CABO  da    ROCA /PORTUGAL /

                    Autobusom krećemo iz grada Sintra prema našem cilju Cabo da Roca. Nakon razgledanja Sintre puni utisaka o viđenom putujemo Parkom prirode Sinta-Cascais i nakon jedno 18 km dolazimo na naš cilj. Čim smo izašli iz autobusa ugledali smo svjetionik i Atlanski ocean .

Cabo da Roca /Stjenoviti rt/ ili Focinho da Rosa / Crveni nos / najzapadnija je točka kontinentalne Europe, naravno i Portugala. To potvrđuje i kameni obelisk na kojem je upisana zemljopisna koordinata /38°47′N 9°30′W/

Rt je visok 144 m. Oceanski valovi abrazijom su rt pretvorili u klif .

U doba rimljana rt se zove Promotorium Magnum , a u vrijeme Kolumbovih osvajanja imao je naziv Lisabonska stijena ili Lisabonski vrt. Valja napomenuti da je Lisabon udaljen 42 km.

Ovo mjesto portugalski pjesnik Luis de Camoes u 16 stoljeću opjevao je riječima "Cabo je mjesto gdje zemlja završava i počinje more " Ovaj stih uklesan je na kamenom obelisku.

Pogled sa visine preko 100 metara prema oceanu veličanstven je . Ima se osječaj da je ocean miran , a kada se pogleda prema dnu vidi se ocean koji pjeni i huči. Poseban je osjećaj sve to gledati . S jedne strane te je strah, a s druge strane osjećaš strahopoštovanje.

Na stijenama rta gnijezdi se veliki broj ptica.

Biti na rtu , a ne posjetiti svjetionik to ne ide. Pogled sa svjetionika je veličanstven . Svjetionik je sagrađen 1782.godine.

Prilikom posjete rtu učinili smo što rade i drugi .

U uredu turističke zajednice preuzeli smo certifikat kojim se potvrđuje da smo "posjetili Cabo da Rocu, najzapadniju europsku kopnenu točku, gdje zemlja prestaje, a more počinje te gdje duh vjere i pustolovine, koji je portugalske karavele vodio u potragu za novim svjetovima za svijet, još živi." Naravno to smo trebali platiti.

                           Što reći? Divan je osjećaj stajati uz ocean i zamišljati koliko dugo se mora ploviti da se dođe do suprotne obale, a u pitanju je Sjeverna Amerika.

GIBRALTAR 

Iz Malage smo krenuli na jednodnevnu posjetu Gibraltaru.

Iako smo znali da je Gibraltar prekomorski teritorij UK iznenadila nas je gužva na granici jer smo smatrali da se Gibraltar kao takav nalazi pod Šengenskim režimom i da ćemo granicu preći u trku. Prevarili smo se. Saznali smo da Španjolska na sve načine zagorčava život stanovnicima Gibraltara pa i na način da prelazak granice bude što duži. Naime, prelasci granice između zemalja EU samo su formalnost i kratko traju, a prelazak automobilom iz Linee u Španjolskoj na Gibraltar može trajati satima.

Kada smo prešli granicu ponovo smo čekali da se avionska pista zatvori . Ova situacija sa pistom podsjeća nas na avionsku pistu u Zadru. Pista je jedna, presijeca cestu i kada slijeće ili polijeće avion Avenija Wistona Churcilla se zatvara. Čekanje zna potrajati.

Glavnom ulicom pored Fontane na Trgu Casemates došli smo do parkirališta gdje smo se prešli u minibus koji nas je dalje vozio.

Tijekom vožnje upoznati smo sa poviješću Gibraltara.

Gibraltar je prekomorski teritorij UK, nalazi se na južnom rtu Pirinejskog poluotoka.Leži na istoimenom tjesnacu /Gibraltarski tjesnac- Gibraltarska vrata/ koji odvaja Europu od Afrike, a spaja Sredozemno more sa Atlanskim oceanom.Na najužem dijelu širok je 14 km, a dubok je 300 m.

Uloga Gibraltarskog tjesnaca kroz povijest  velika je .

U antičko doba Gibraltar je bio poznat kao jedan od »Heraklovih stupova«, a vjerovanje je bilo da se iza ovih stupova nalazi "pakao". 711.godine osvojili su ga Arapi pod zapovjedništvom Tarika. Po njemu je mjesto nazvano Tarikovo brdo, otkuda i današnje ime. Španjolci su ga zauzeli 1462. i priključili Kastilji. Godine 1704. došao je pod vlast Engleza. Pošto su pokušaji Španjolaca da ga vrate propali, Gibraltar je Utrechtskim mirom potvrđen kao britanski posjed. Na svakom referendumu do danas stanovništvo sa veoma visokim postotkom odlučuje da ostaju pod protektoratom UK.

Značenje Gibraltara kao strateške baze/ pomorska i zračna / vidjela se u II. svjetskom ratu kada je odigrao veliku ulogu u operacijama protiv sila Osovine u Africi, a kao prolazni glavni stožer generala D. Eisenhowera bio je često meta neprijateljskog bombardiranja.

Sam grad Gibraltar leži na zapadnoj strani Stijene. S obzirom na njegovu blizinu Španjolskoj  gotovo se može bacati kamen s jednog na drugi kraj.

Turisti na Gibraltar dolaze da bi vidjeli :

                         -čim iz minibusa izađe van turist se susreće sa Barbary macaques, majmunima koji jedini u Europi ovdje žive divlje. Uz ove majmune veže se legenda . Legenda kaže da ako majmuni ikad napuste Gibraltar, napustit će ga i Britanci.Britanci u to vjeruju i strogo vode računa o njihovu broju. Godine 1942. broj se majmuna smanjio na samo sedam jedinki. Tad je Winston Churchill naredio da se njihov broj mora hitno povećati. Iako je bjesnio Drugi svjetski rat, Britanci su mislili i na majmune te ih dopremili iz Alžira i Maroka na Gibraltar. Nisu htjeli riskirati i čekati da rat završi, jer ako je to ipak istina…I britanski je parlament o njima raspravljao i 1950. godine odlučio da se „majmunska plaća” poveća s jednog na četiri penija dnevno. Tim se novcem kupuje hrana za ove  „najpopularnije stanovnike” Gibraltara, premda često kradu hranu od turista, iako im je oni uvelike ostavljaju. Ali, tim se majmunima sve dopušta, jer ako njih nestane na Gibraltaru biće svašta…

Majmuni nisu ugodni. Znaju biti veoma neugodni. Osluškuju i diskretno gledaju što nosite, da li otvarate torbu. Ako čuju šuškanje bilo kakve vrećice, zaletit će se i oteti. Nije rijetkost da otmu novčanik, u trku pobjegnu i potom počnu prebirati i sve bacati. Veoma često nastradaju i naočale. Sve se mora čvrsto držati. I tada znaju pokušati oteti, čak i ugristi. Strogo je zabranjeno da ih se hrani i za to se plaća velika kasna . Pogled na njim nije mi bio ugodan.

                         - Na Gibraltar se dolazi i radi posjete špilje Sv. Mihovila. Stijena tj. Gibraltar je puna špilja ,ima ih preko 150 . Špilja Sv. Mihovila nalazi se nae 274 metra nadmorske visine i prepuna je stalaktita i stalagmita. Gornja dvorana, povezano je pet prolaza u manju dvoranu . Nekoliko manjih komora, od kojih neki postižu dubinu od 76 metara, dostupne su kroz niz malih rupa. Tijekom iskopavanja u Drugom svjetskom ratu otkriven je Donja špilja Sv. Mihovila, koja sadrži mnogo više jednako lijepih komora, kao i malo podzemno jezero.Jedna dvorana je Špilja katedrale. Tu se održavaju koncerti, 400 sjedećih mjesta ima. Dvorane u špilji mogu se zakupiti radi vjenčanja i sl.

                           -tijekom ratova Stijena je kao što smo rekli bila od velikog strateškog značenja. Radi toga ona je toliko iskopana i sa vanjske strane iz grada se mogu vidjeti rupe-otvori koji su služili u obrambene svrhe . Jednom riječju unutrašnjost Stijene je izbušena kao " švicarski sir " .

                              - ono što se mora vidjeti je Europa Point /svjetionik/koji se nalazi na južnom vrhu Gibraltara. Svjetionik je sagrađen u XIX stoljeću. Tu se nalazi i Svetište Gospe Europe. U pozadini je i Džamija Ibrahim al Ibrahim izgrađena 1997. novcem poklonjenim od kralja Saudijske Arabije. Pogled sa prostora ispred svjetionika je prekrasan, ocean, s druge strane vidi se Afrika .

                      -Najviša točka i O'Haraova baterija nalazi se na visini od 425 metara . Topnička fortifikacija / utvrda / izgrađena je  1890. godine i pokazala se beskorisnom. Do nje se može doći žičarom

                            - Pogled skreće i prema Maurskom dvorcu koji se nalazi visoko iznad starog grada Gibraltara. "Kula štovanja" potječe iz XI stoljeća i predstavlja djelo islamske arhitekture.

Još neke zanimljivosti u svezi Gibralatra.

                                    -Španjolci se nikako ne mire što je Gibraltar pod patronatom UK. Na sve moguće načine to naglašavaju. Već pored veoma spore carinske kontrole dug niz godina nisu dozvoljavali roaming. Dugi niz godina cijela Europa bila je na jeftinim telefonskim pozivima, a Španjolska to nije dozvoljavala za Gibraltar .

                - Gibraltar je po gotovo svemu što oko promatrača može vidjeti, u potpunosti britanski. Za siguran promet brinu se „Bobby” policajci. Britanske zastave su posvuda, arhitektura je također britanska, kao i hrana. Lokalni fast-food restorani uglavnom služe „Fish and chips”, tipično britansku kombinaciju sjeverne, morske ribe i prženih krompirića. Ono što nije britansko je činjenica  da se Gibraltaru se vozi desnom stranom , a ne lijevom . Na svakom koraku se vide crvene telefonske govornice kao u UK.

                  - ako je formalno pod vlašću britanske krune, Gibraltar vodi svoju ekonomsku politiku. Zahvaljujući liberalnom poslovnom zakonodavstvu i relaksirajućoj poreznoj politici, Gibraltar je dom za mnoge kompanije koje na drugim mjestima ne bi mogle raditi, poput online-kockarnica, off-shore firmi .

                    -Na Gibraltaru su prije gotovo pedeset godina, u bračnu luku uplovili John Lennon i Yoko Ono.

                    - Službena valuta je britanska funta, a poslove ministarstava obrane i vanjskih poslova odrađuje britanska vlada.

Nedaleko od Gibraltara nalazi se najjužnija točka Europe Punta de Tarifa za koju ne bih znala da nisam pročitala. Gibraltar kroz povijest do danas je imao i ima toliko značenje kao granica poznatog svijeta , tjesnac između Europe i Afrike da ga kao bitni zemljopisnu točku valja znati.

 Granice su da se probijaju. Koliko su samo stoljeća Herkulovi stupovi bili granica života, koliko su stoljeća ljudi stajali na obalama Irske, Portugala i gledali u daljinu pitajući se da li iza mora postoji "nešto". Ono što je jučer, danas granica, sutra to više nije već je etapa na ljudskom putu....

Idemo dalje.....