Konačno smo dočekale i taj 27.12. i sjele u vlak. Naša želja bila je proći snježnim krajolicima Hrvatske i BiH, ali dan je osvanuo predivno sunčan. I dok je u kupeu trajala zabava jer nam se u Sisku pridružila prijateljičina kuma, vani su se redali plavi, zeleni, smeđi, ravni, brdoviti... ma predivni krajolici.

Nakon nekih 9 sati vožnje konačno smo stigle u toliko nam željeno Sarajevo. Već sama vožnja taksijem bila je drugačija od onog na šta smo navikli – 'ma ne morate se vezat, u Bosni ste...' Ok.... Ajmo dalje, smještaj... dvoetažni stan u centru. Hm, ovisi iz koje perspektive gledate, stan je jedno, a prenamjenjeni prostor je drugo. Ali nema veze,  s obzirom da je lokacija fenomenalna.... Dale smo mu nadimak – 'izlog'.

I tako smo krenule u istraživanje – protegnut noge po Baščaršiji, kupiti neke stvarčice i popiti pivu...Šetnja osvijetljenom ulicom kojoj pravi štih daju male drvene trgovinice, a prodavači ljubazni i gostoljubivi... I tako smo saznali kamo na pivu i otkrili restoran koji nam je postao polazište i odmorište. Drvenarija unutra, sve puno ukrasa, fina atmosfera, a konobar... ma duša od čovjeka – njega smo iskoristile umjesto turističkog ureda, pa smo saznale gdje je šta, kako do čega i tako to....I po povratku, tražimo dućan i veli gospođa 'aj sa mnom', a dućan 20 metara od nas, a ona tegli tri vrećice i oko nje skakuće 3 djece. Baš se pitam šta bi mnogi odgovorili, al' jedno znam – u ovom se gradu ne može izgubiti, pomoći će ti tko god, samo pitaj!

Kad smo se ujutro probudile, vani je ljevalo, ali ni to nas nije pokolebalo, pa smo oboružane kišobranima, dobrim cipelama i fotićima, krenule niz ili uz (?!) Miljacku koja nam je cijelu noć žuborila pod prozorom. Muzički paviljon, Latinski most, Careva džamija.... Dok je trajala molitva došla je prekrasna mlada žena, koju smo pitali par stvari, a ona nam je tako smireno i divnim glasom objašnjavala da joj je dijete preselilo (trnci su me prošli isti tren), da  je bez posla kao i muž i da je došla ovamo po pomoć. Zahvalile smo se na odgovorima i baš onako dirnute krenule dalje do Principovog mosta gdje je Gavrilo Princip ubio Franju Ferdinanda i njegovu ženu 28. lipnja 1914. Taj događaj bio je povod za početak Prvog svjetskog rata. A nakon toga nastavile smo prema Gradskoj vijećnici, predivnom zdanju koje izgleda kao nacrtano i kao da ne pripada ovoj okolinu jer svojim bojama odudara od ostatka. Prije 20 godina, u njoj je izgorjelo oko dva milijuna knjiga.

Ulazak na Baščaršiju – puno više ljudi nego sinoć, puno više pasa – ima ih.... ma puno. I tako smo sudjelovale u tom životu u samom centru – u Kazandžiluku prodaju razne stvarčice od bakra, srebra svačeg – nečeg, jedni žive od prodaje pita i bureka, mljac, drugi od ćevapa, treći prodaju nakit....Žurbe nigdje, svi s osmijehom na licu. Divota... A onda je kiša postala snijeg i sve je poprimilo 'onaj' ugođaj koji smo priželjkivali. Sebilj prekriven snijegom, a mi fino sjele na ćevape da vidimo o čemu se toliko priča. I stvarno je reputacija zaslužena – super ćevapi u prefinom somunu s lukom i kajmakom...E... za ubit se... I jesmo... Ali nismo tu stale, jer sad bi i nešto slatko – pa smo fino do slastičarnice, ali ne znaš onda šta bi .... Ja sam krenula s hurmašicama, ipak mi je to omiljeni zaliveni kolač. I stvarno je fenomenalan.

Večer.... čula se s Neumornom i evo je.... Ko' da se znamo godinama, vodi nas po gradu, baca fore, smijeh na sve strane... Ma trbuh me zabolio od smijeha... Šetnja po Baščaršiji, Ulicom Vase Miskin Štrasse i Titovom do Vječne vatre, pa onda u Vatru na kavu da malo odmorimo. I naravno, pokazuje nam one neke stvari koje samo prave Sarajlije znaju, npr. vodi nas u pekaru kod Begove džamije, u nekoj veži, u koju ja vjerojatno nikad ne bi zašla – e nisam dugo tako dobre kifle jela, a tek pogača s kajmakom, al' nju smo otkrili tek kroz dan – dva. I pred rastanak veli – sutra vas vodim na Vrelo Bosne, a nama to baš bilo u planu.

I bi vrelo Bosne... Ona i Ema pokupile nas i put pod noge prema Ilidži. Naravno da smo putem vidjele posljedice rata u Sarajevu, tragove gelera, zgrade u obnovi, ali bez obzira na to narod i dalje živi i bori se.Naletile smo i na krasni Rimski most, jedan od četiri stara kamena mosta, a kad smo došli na samo vrelo Bosne, oduševila nas je ljepota prirode, boje, zelene – crvene – žute – narančaste.... Ma skoro pa duga.... A labudovi i patke poziraju fotoaparatima. Predivno... I ne bi mi bile mi da nismo sjele u fijaker, pa se usput i provozale. Jest da nam je vjetar probio kosti, ali tko zna kad smo idući put ovdje.... E... divota.

Nakon toga pravac ručak, po preporuci Neumorne, ćevabdžinica Galatasaray, gdje su jeli mnogi političari i poznate osobe...I svi fino dokumentirani na uokvirenim slikama na zidu – još da su slikani punih usta... Uh, ćevapi, pljeskavice i vrući Bosanac – e taj mi je naziv vrhunski... Pljeskavica punjena suhim mesom, sirom i posuta naribanim sirom... Ubiješ se od količine i od okusa. A još ti daju i nešto što misliš da je maslina, al nije – feferon nekog čudnog oblika – ko minijaturna kruška... Ma idila... I opet naravno nešto slatko... ovog puta sam išla probat kadaif – da vidim šta je to. Nije loše, al hurmašice su ipak hurmašice.

Nakon toga smo krenule istraživati kako doći do Jahorine. I otkrile smo bus koji vozi iz centra i to od sutra prvi put ove godine. Di ćeš bolje. Rano dizanje i pravac Jahorina... Plan je bio otići, poslikati i vratiti se... Ali... borovi prekriveni sniježnom čipkom, muzika, staze, bjelina, sunce.... Ne... Ostale smo gore. Šetnja do Rajskih vrata bila je predivna, gledaš kako se sunce probija kroz borove i grije te, a snijeg fino škripi pod tvojim nogama... Fantazija... I onda sjedneš na Rajska vrata i naručiš toplu juhu od koprive da te ugrije i uštipke sa sirom i kajmakom da možeš nazad. Eeee.... jel može veći gušt? Ne može... Nikako... A još smo na odlasku pojele palačinke s plazmom i eurokremom... Uh!!! Oduševila me planina, a ne skijam, ne kližem, ne volim snijeg... ma ništa....ali ovamo se definitivno treba vratit, na duže od pola dana... Definitivno...Od silnog zraka i dobre šetnje, spavale smo ko' bebe. Konačno, da nismo čule Miljacku....

Curke su na Staru godinu krenule u shopping po gradu, a ja sam otišla tetki u posjetu. Bila je za vrijeme rata kod mene, jedva su preživjeli, ložili  slike, tenisice, parkete i sve što je bilo za grijanje... Strah za djecu, koja su eto sad u Kanadi i tamo vode neki bolji život, razno razne strahote koje su prošli... Svašta sam čula, upoznala i rodicu za koju nisam ni znala da postoji... I jela tetkine piroge... to je njezin specijalitet, ipak sam po tatinoj strani iz Ukrajine. Povratak u djetinjstvo, u svakom slučaju...

Doček Nove godine organiziran je ispred shopping centra BBI. Mi smo si fino popile, pojele, malo plesale uz koncert Kemala Montena i prijatelja i onda otišle vidjet šta ima vani...Rekla bih da je narod odradio slavlje, ne bih rekla da je bilo nekog pretjeranog veselja, a i bend je završio 2012. s pjesmom 'Tko je jamio, jamio'. Ma bez obzira na to, sretna Nova godina... tko je jamio, jamit će i dalje, a tko nije, možda ipak bude...

Prvi dan 2013. osvanuo je predivno sunčan, baš za slikanje. I tako sam prošla cijelu onu rutu od prvog dana kad je padala kiša i snijeg, a onda otišla do Velikog parka i Spomenika poginuloj djeci Sarajeva... I slikam ja tako, a gore djetlić kuca... Predivno... A imena i godišta djece.... prestrašno i prežalosno... Ne ponovilo se nikad, nigdje i nikome.

Za ručak smo otišle kod Neumorne. Potpuno mi je jasno odakle joj taj nadimak. Odjednom radi nekoliko stvari, a istovremeno s osmijehom na licu priča neki vic. E Žena, da s velikim Ž! A Ola... ozbiljan ko' fol... i takav ozbiljan kad izvali foru, ne možeš se prestat smijat... Muž s velikim M. Sretna vam godišnjica, dragi moji, još jednom! Barem do 50. godišnjice da dođete!Veli Alma – ja sam gladna, jeste vi? Pa jesmo. I onda kreće ovim redom: teleća juha, begova čorba, sarma, teleće pečenje, ruska salata, slani štapići, jevrejska jaja, zeljanica , krumpiruša, salata od pečenih paprika. Ok, Ženo draga, jest da smo gosti, al' koliko si dana ovo radila?! I naravno da smo sve probale – boli te trbuh sad jer si se prejeo koliko je sve fino (e ova begova čorba je wow!!!), a ova i dalje valja fore, ne možeš se prestat smijat. Tako Nova godina i treba da počne – smijehom! Ja sam se izvalila na njeno mjesto (legla i skoro zaspala), pa ne mogu disat više, a kad nosi ona reform tortu... Eeee i još s lješnjacima... savršenstvo... A kolači... Ma mislim... kad se sjetim, već sam sita i nasmiješena!

I dođemo tako u 'izlog', ja se spakiram, legnem i krenem razmišljat... Koji grad – suživot nakon rata ide kako ide, ljudi i dalje žive, koliko čujem nisu baš zadovoljni, ali sve je puno mladih, smiju se, ispijaju pićenca navečer, druže se...Obilježja raznih kultura sva su na jednom mjestu, ne znaš šta bi prije gledao ili posjetio. A hrana.... posebna, kombinacija začina (samo da kažem da sam se vratila s tonom začina iz Badema – kofer je tako dobro mirisao), mirisa, okusa... Savršeno... I koje prijateljstvo.... draga moja Neumorna, da te nema,  trebalo bi te izmislit.... Eto ti čari coolinarike...

Do idućeg susreta!