U tropskim klimama, gdje bakterije nalaze svoje savršeno stanište, često bez struje i osnovne zdravstvene zaštite, ljudi se moraju obraniti i sačuvati zdravlje grickajući češnjak i papričice.
Istina je. Ljudi koji žive u toplim krajevima svijeta vole začinjenu hranu. I što smo bliže ekvatoru hrana je pikantnija, a najubitačnije papričice dolaze na svijetu u Indiji, Africi, Meksiku. Nema sumnje, Celsiusi i Scovillei (mjera za pikantnost) rastu usporedno.
Međutim, zašto je tako? Kako to da se pikantna jela jedu upravo tamo gdje nema potrebe za hranom koja "grije"?
Vezano za ovu činjenicu, postoje najrazličitije teorije. Neki tvrde da pikantno povisuje tlak koji u toplim i vlažnim klimama ima tendenciju pada. Neki da pikantno tjera na ispijanje vode što je u tropskoj klimi više nego dobrodošlo. Neki da pospješuje znojenje koje hladi organizam. Neki pak tvrde da začini imaju ulogu prikrivanja lošeg mirisa hrane, do kojeg dolazi na visokim temperaturama, pogotovo u zemljama u kojima frižider još uvijek predstavlja životni san.
Međutim, nedavno sam pročitala rezultate istraživanja s američkog Sveučilišta Cornell u Ithaci čiji su se znanstvenici pozabavili tim problemom. I došli do zaključka da je u igri, ni manje ni više - Darwin. Sklonost pikantnim jelima je naslijedna. Naime, među našim precima, oni koji su voljeli i jeli pikantno živjeli su duže i zdravije od ostalih. Pikantni začini štitili su njihovu hranu pa time i njih same, od infekcija prouzrokovanih mikroorganizmima. A, teorija evolucije nas uči da upravo oni koji duže i bolje žive imaju i više zdravih potomaka koji su, uz ostalo, od njih naslijedili i ljubav prema začinjenim jelima.
Dvoje znanstvenika, Jennifer Billing i Paul W. Sherman, u svom su istraživanju pročitali i proučili više od 4 500 recepata u 93 kuharica iz 36 zemalja, obraćajući posebnu pažnju na 41 različiti začin i njihovu upotrebu. I došli do pojednostavljenog zaključka da su začini zapravo neka vrsta primitivnih antibiotika. Najučinkovitiji su začini u čovjekovoj borbi protiv bakterija češnjak, luk i origano koji su gotovo savršeni i za sobom ne ostavljaju "ništa živo". Nakon toga slijede timijan, cimet i kim koji uništavaju oko 80% štetnih mikroorganizama. Razne papričice i papar učinkovite su u 75% slučajeva, a na kraju slijede đumbir, anis, celer i sok od limuna koji nas rješavaju tek 25% bakterija.
"Od kada postoji čovjek", tvrde američki znanstvenici, "bakterije su naši glavni suparnici za hranu. Sve što smo činili i još uvijek činimo s hranom, tj. kuhanje, sušenje, dimljenje, soljenje i začinjavanje - samo je pokušaj da ih se riješimo. Ali, bakterije se također usavršavaju i nalaze nove načine da uvijek budu korak ispred nas. Tko je naučio voljeti začine, naučio je kako ih pobijediti."
U tropskim klimama, gdje bakterije nalaze svoje savršeno stanište, često bez struje i osnovne zdravstvene zaštite, ljudi se moraju obraniti i sačuvati zdravlje grickajući češnjak i papričice.
:(Još nema komentara