Snovi puni paučine

Samostanska opatija svetog Mihovila Arkanđela u Kloštru nad Limom

Imala sam prijatelja, pasioniranog biciklistu. Zapravo dvojicu s kojima bih često znala razmjenjivati dojmove oko naših istarskih itinerera, a oni bi me uvjeravali da je pravi doživljaj otkrivanja tih istinskih bisera upravo dolazak na način kako to njih dvojica čine. Biciklima. Osobno nisam vidjela nikakvu razliku između dolaska vozilom ili pak biciklom, tā ionako sam objekt obilazimo pješice no, ova su dvojica  bila baš uporna u tvrdnjama da je najveći čar biciklirati šumom ili uz more pa se iznenada zateći pred kakvim kaštelom, crkvom, selom.

Sadašnje vrijeme, proljeće, odnosno već i ljeto 2020. obilježeno je planetarnom pošasti, zvanom koronavirus ili covid 19, kako god. Našeg smo se neprijatelja namjeravali čuvati kao i svih dosadašnjih virusa, zaštitom organa za disanje šalovima, maramicama ili jednostavno izbjegavanjem većih skupina ljudi, ali ovaj je uporan i čini se, neprijatelj opasniji od svoje braće „po oružju“. Svijet balansira između „čekića i plesa“, oštrim mjerama pa popuštanjem, oštro pa blaže. I upravo u momentu plesanja, Z. i ja odabiremo obilazak kompleksa benediktinskog samostana s dvije crkve i dvorcem u blizini, u Kloštru kod Vrsara. Vrijeme je sunčano i toplo, a kako na cestama, korone radi, nema automobilske gužve začas smo se obreli na željenome mjestu. Samo mjesto Kloštar odabralo je biti u funkciji isključivo turizma, s mnoštvom otvorenih agroturizama ili ugostiteljskih objekata za veće grupe ljudi. Za sve one koji ogladne i ožedne nakon obilaska navedenog kompleksa i koji su možda iskoristili dan i za odlazak na kupanje u Limskome zaljevu (Lim) koji je odmah ispod mjesta. Zato se i govori o Kloštru nad Limom.

Mjesto je gotovo prazno, ne radi mještana već ti agroturizmi, konobe, restorani, kiosci, što sve ne, zjape prazni jer nema turista. Ima ali u tako malom broju da su gotovo izgubljeni u mnoštvu ugostiteljskih objekata.

Z. se odlazi raspitati o mjestu samostana i tamo smo za minutu, dvije. Kad smo smjestili vozilo u hlad, u hipu se prisjetim one svoje dvojice prijatelja, M. i Z. jer su žive kulise uglavnom biciklisti, a gotovo su i sve staze koje s glavnog puta vode nizbrdo prema šumi i moru u Limskome zaljevu, obilježene kao biciklističke.

Gore na cesti uz samostan, oglasna ploča uz ogradu kazuje da je ovdje smješten kompleks samostana s dvije crkve. I dvorcem. Bolje rečeno, njihovim ostatcima. Naime, pred nama je zdanje u jako lošem stanju, jedva ukradeno vlastitoj smrti u šikari. Čitamo naglas tekst s ploče, ali nije nam baš jasno što je što jer piše previše uopćeno i nedostaje tlocrt da bismo se bolje snašli. Srećom pa nismo stigli nepripremljeni, a gledajući u malobrojne zidine i rešetke na vratima čini se da ima više teksta o lokalitetu nego li fizičkih ostataka.

Fotografiramo i razmjenjujemo mogućnosti razgleda. Je li ono ostatak samostanskog klaustra s cisternom ispred nas u prostoru s rešetkama? Jesu li bočne razvaline s južne strane ostatci dvorca? No, gdje je crkva? Odnosno obje crkve o kojima se piše jer se ne vide nikakvi zvonici? Počinjemo obilazak s lijeve strane objekta gdje nam se nude samo zidovi na razgled, čudne tamno narančaste boje. Ali kad smo zašli iza objekta otkriva nam se polukružna apsida crkve u punom sjaju materijala nekadašnje izgradnje. Sada je malo jasnije da je pred nama crkva, a s lijeve strane ostatci samostana. Za dvorac i manju crkvu nismo sigurni. Osvrćem se oko sebe i zamjećujem tragove nekad uređenog okoliša, možda čak i perivoja? Sve je očišćeno oko objekta tako da žalosne vrbe plešući svojim paučinastim granama mogu otpočeti priču: „Bilo jednom….“ Vraćamo se prema pročelju kako bismo sjeli na drvene klupe uz stolove koji su postavljeni u debeli hlad. Vadimo knjige i mobitele da bismo na miru još jednom pročitali podatke o onome što vidimo.

Samostanski kompleks, izvana (gore) ....

....i pogled unutra, kroz rešetke

Iako svako toliko dopedalira kakav biciklistički samac ili par, nema puno ljudi te upravo stoga, samujući u hladovini možemo zamisliti sliku one nekadašnje ljepote i šarma samostana.  

Zapravo, ovu je priču i otpočeo jedan od moje dvojice biciklista tako da se uputio s červarske rive (Červar Porat) prema Poreču i dalje Vrsaru, potom stazama uz Limski zaljev do Kloštra. S jedne strane ga je pratilo more, a s druge strane se lomilo kamenje iz mediteranskog mirisnog gustiša. Stazom je prošao i kraj nekih špilja koje su u kamenu izdubili vrijeme i kiše. U jednoj od njih, čuo je ili čitao da se u davno doba sklonio onaj koji je pronašao ovo mjesto i osnovao opatiju, a možda i sagradio samostan i crkvu u Kloštru. Biciklista me upoznaje s likom Romualda koji se ipak najviše od svega priklanjao samotnjaštvu u špiljama gdje mu je društvo činio samo Bog. I zvuk mora. I miris timijana. Jedna od tih špilja nosi ime po tom samotnjaku, tom Benediktincu Romualdu koji se nezadovoljan u kom pravcu ide njegov red prepire gotovo sa svima da bi se na kraju povukao u mir ovoga mjesta i još više, u prirodni stan koji mu je pružila Istra.

Takvu mi je priču sročio moj prijatelj kako bi me potaknuo na obilazak mjesta, kloštarskog samostana i špilje, ako ću nabaviti bicikl. Ali nisam. Nisam ga ni namjeravala nabaviti no, ispričana priča je bila pohranjena negdje u umu i čekala svoj trenutak provjere.

Nadovezat ću se na tu ispričanu priču i reći da je sveti Romualdo bio rođen u talijanskoj Ravenni polovinom X. stoljeća. U ranim je godinama svoga života pristupio redu Benediktinaca (navodno  radi zadovoljštine za ubojstvo kojega je počinio njegov otac), a kako je bio usredotočen na temeljne principe reda nije mu odgovarala labava redovnička stega u samostanu te se protiv toga pobunio, prvo među braćom, a potom i javno što svakako nije odgovaralo benediktinskome vrhu hijerarhije. Ljudska vrsta opstoji stoljećima, jedni smjenjuju druge, mijenja se i napreduje no, nešto se nije promijenilo ni protekom tog silnog vremena. Naime, na cijeni nisu bili tzv. „zviždači“ nekad kao ni danas. Bojalo ih se naime i ljudi su se radije priklanjali poznatom i ustaljenom ritmu života, postavljenim pravilima, svakodnevnim navikama, mirnom provođenju vremena naročito oni koji su odabrali bilo milom ili silom, samostanski način života. A ovaj se pobunio protiv odgovornih i tražio veću stegu, bolju komunikaciju s Bogom, isposništvo. I to javno. Zaboga, takav nije nikom bio dobrodošao pa su ga namjeravali čak i likvidirati. No, on im je olakšao posao i sam napustio samostan San Apollinaire in Classe te otišao put Venecije gdje je u okolici isposnički živio. A onda je kasnije krenuo i dalje, put Poreča u Istri. Ovdje gdje je konačno stigao, okolina je očito odgovarala njegovom karakteru podarivši mu samotnost, mir i ljepotu područja nad duboko usječenim zaljevom Lima (Limska draga ili zaljev) koji je nastao kao potopljeno riječno ušće rječice Pazinčice. Nekad se davno  ta rječica ulijevala u more upravo na ovome mjestu, a kad joj je snaga oslabjela toliko da je napustila vlastito korito i postala ponornicom, u njega se uselilo more i ostalo ovdje zauvijek. U tom je dijelu Istre ovaj Benediktinac proveo nekoliko godina za vrijeme kojih je osnovao opatiju i organizirao podizanje samostana reda kojemu je pripadao. Postavivši opata u samostanskom kompleksu, sam se povukao na uski pojas između mora i kopna u Limskome zaljevu gdje je pronašao nekoliko špilja, a jednu i odabrao za svoj samotnjački stan.

Samostanski kompleks, crkvica sv. Marije (VII-VIII st.)

Na mjestu gdje je osnovana opatija, a kasnije sagrađeni i drugi objekti nalazila se od davnih dana crkvica sv. Marije. Respektabilni hrvatski povjesničari umjetnosti, doktori Ante Šonje i Andre Mohorovičić u predmetu svoga proučavanja dali su ponešto oprečna mišljenja o dataciji ovoga objekta. A. Šonje smatra da se prvotno radi o bizantskoj građevini iz VII-VIII. st. posvećenoj Majci Božjoj. Dolaskom slavenskog življa koje se naselilo u blizini, o čemu svjedoči i starohrvatsko groblje uz crkvicu, smatra da je crkvica obnovljena, u periodu IX/X. ili najkasnije u XI.st., a dokaz tome vidi u sagrađenom bačvastom krovu  crkvice kakvog se viđa u sakralnim objektima tog razdoblja nastalim na području Dalmacije. A. Mohorovičić također smatra da početak gradnje objekta pripada bizantskom razdoblju no, da je nakon urušavanja i propadanja, preostao i sačuvan samo donji sloj. U svakom slučaju, u vrijeme prvog dolaska sv. Romualda na područje današnjeg Kloštra, prema dokumenatu njegovog suvremenika i bibliografa sv. Petra Damianija radi se o razdoblju od 1002. do 1005., crkvica sv. Marije je postojala u nekom obliku te je poslužila kao centar opatije. Raznim manjim ili većim donacijama sagrađen je potom i samostan svetog Mihovila po čemu je i selo dobilo ime. Kloštar ili, samostan.

I dok tako vrijeme u novoosnovanoj opatiji nad Limskom dragom ili zaljevom počinje teći u nekom drugom smjeru, benediktinski samotnjak, strogi asketa sveti Romualdo i opet nije zadovoljan uvjetima svoga života. Pa dok većina želi više i bolje, on želi od manjega manje. Svome životu namjenjuje samo jedan smjer. Onaj prema Bogu. I natrag, ako Bog dade. Zna se sa sigurnošću da je upravo sveti Romualdo začetnik i osnivač kamaldoleza (kamaldoljani), strogog asketskog ogranka Benediktinaca kojeg je osnovao 1012. godine u Camaldoli blizu Arezza (Italija). Ovaj podred ili ogranak karakteriziraju strogi zavjet na šutnju i samoću kao i bijeli habit. Distanci od društva Romualdo je naginjao i prakticirao je od ranih dana, a kako legenda kaže, još dok je tražio mjesto za osnutak opatije, u snu su mu se ukazale ljestve kojima su se na nebo uspinjali ljudi u bijeloj odjeći. Slijedom takvih snova i legendi pretpostavlja se iako se ne zna sa sigurnošću, da je upravo sveti Romualdo živio pustinjačkim životom neko vrijeme u jednoj od špilja Limskog zaljeva. Umro je na isti način, u samoći i šutnji, u samostanskoj ćeliji 1027. godine.

Moj je prijatelj biciklista pedalirao stazicom uz Lim podno ostataka crkvice sv. Martina gdje su vidljivi ulazi u špilje, a za jednu se tvrdi da je bila dom pustinjaka Romualda Benediktinca. Danas se u špilju  može zavući jedino u društvu vodiča što je dobro jer čovjeka današnjice često muči klaustrofobija, a unutra je, kao i u mnogim drugim špiljama, stambeni prostor kolonije šišmiša. Stoga se današnji biciklisti radije otpute još malo dalje do druge špilje u kojoj je piratski bar. Ma, je! Pirati? Štogod vjerovali, biciklisti poručuju: Obavezno provjeriti.

Dok sjedim tako na toj drvenoj klupi, polovici balvana zapravo, gledam ispred sebe ostatke opatijskog kompleksa. Ukupan je dojam da pred sobom imam nekoć zanosnu ljepoticu koju su na žalost stigle pozne godine koje prema njoj nikako nisu blage. Kloštarski opatijski kompleks činili su samostan, dvije crkve, a naknadno i dvorac no, danas su to sve uglavnom ruševine.

 Ostatci opatijskog kompleksa

Cijela opatija kao i njeni pojedinačni objekti nosi naziv  sv. Mihovila, a početak gradnje seže u 1040. godinu ili 1041. Ubrzo je samostan zahvaljujući daljnjim donacijama prerastao u feud (fratriju) te su okolo niknula i manja naselja. Do XIII. st. ovaj se kompleks intenzivno uređuje i vrše se poslovi zbog kojih je osnovan potom, od istog stoljeća Benediktinci počinju polako napuštati ovo područje i odlaze na otok Murano (Venecija), a samostan i posjede preuzima porečka biskupija čemu se protive Benediktinci Svetog Lovreča i Svetog Petra u Šumi. Puno kasnije, krajem XVIII. st. Venecijanci, braća Colleti došla su u vlasništvo ovog posjeda zamjenom svojeg venecijanskog posjeda. Uz samostan su sagradili dvorac koji se izvrsno uklopio u izgled cijelog kompleksa, uredili su obližnju gustu šumu, Kontiju, probili puteve, staze i puteljke do mora, do Lima. Zamjena se itekako isplatila i to u korist kloštarskog posjeda. Na žalost, gotovo da mi je nemoguće zamisliti izgled tog zdanja jer teško mi se odlučiti koji bi preostali kamen ili neka rbina mogli biti dijelom tog zdanja. Snovi zarasli u šipražje i prekriveni paučinom.

Crkva sv. Mihovila s polukružnom apsidom (lijevo)- Crkvica sv. Marije, desno

Iako bi ostatci kompleksa koji su pred nama sami po sebi bili zanimljivi i vrijedni jer radi se o građevinama od kojih prva seže u daleku prošlost, staru punih 14 stoljeća, znamo zašto ovo zdanje ima veliku vrijednost. Naime crkva svetog Mihovila, koja je i ponajbolje očuvana građevina u kompleksu, nosi primat najvažnije crkve s jednom istaknutom polukružnom apsidom nastalom u ranoromaničkom razdoblju, obzirom da je poslužila kao uzor gradnje sakralnih objekata u tom razdoblju Istre i sjevernojadranskih otoka. Crkva svetog Mihovila nevelika je građevina jednostavnog pravokutnog tlocrta (smještena uobičajeno u pravcu istok-zapad), jednobrodna s naglašenom vertikalom i s jednom istaknutom polukružnom apsidom na kojoj se ističe svod u obliku polukupole. U momentu dolaska Benediktinca Romualda na ovome se mjestu već nalazi crkvica svete Marije, a kad se počinje s izgradnjom veće crkve, ova se jednostavno naslonila na manju odnosno, južni zid manje crkvice poslužio je za nadogradnju sjevernog zida nove crkve. U ranoj je romanici probijen bočni prolaz za izlazak iz crkve sv. Mihovila kroz stariju crkvicu. Brod crkve je prostran i visok, a na južnom su dijelu tranzene (perforirane kamene ploče) tri prozora. Tranzene su izvedene jednostavnim motivima pletera. I dok je vidljivo da je konstrukcija obline apside nepravilna jer je očito da su graditelji bili lokalni (priučeni) majstori, unutar te iste apside krije se blago istarskog podneblja. Freske iz XI.st. I manja je crkvica bila oslikana, ali danas ništa nije preostalo. Kad saznajemo da prvu restauraciju fresaka crkvice sv. Marije stručnjaci datiraju čak u 1003. godinu onda se sam po sebi nameće zaključak njihova značaja i vrijednosti, kao jednih od najstarijih fresaka na tlu Hrvatske. Također su i freske unutar sv. Mihovila jako oštećene no, prije nekoliko godina izvršena je restauracija (Ars Restauro, Sinj, 2016.) te je nekoliko njih donekle očuvano i raspoznatljivo.

Obnovljene freske; Kamenovanje sv. Stjepana (gore) i osnivač opatije (dolje)

Upravo je ova crkva u Kloštru na Limu bila predmetom proučavanja mnogih stručnjaka iz Hrvatske (Ana Deanović, Damir Demonja, Igor Fistrović, Danilo Klen, Andro Mohorovičić, Ante Šonje i dakako, akademik Branko Fučić) koji je obilježavaju kao jedinstveno arhitektonsko ostvarenje jer ne slijedi tipske trobrodne bazilike kakve nastaju na istočno jadranskoj obali. Ova crkva, jednostavnog tlocrta i dvodijelnog tijela (brod i apsida) sugerira ono osnovno, ogoljelu vjeru ljudi u Boga. No, asketizam gradnje uravnoteživala je živopisnost fresaka koje su nekad prekrivale cijeli začelni zid. S jedne strane ogoljeli prostor i polumrak svojstven Istri srednjega vijeka, s druge pak, razigranost boja na zidovima. Tipičan ladanjski ugođaj viđen u mnogim istarskim crkvama i crkvicama iste provenijencije. Razlog je očit, Istra je siromašna i nema se puno sredstava za nabavu i opremanje sakralnih objekata pa tek poneka raspolaže prijenosnim slikama na drvu (retabl). Stoga je na raspolaganju zid i njegova zamamna bjelina. I slikarski talent istarskih majstora ili braće Benediktinaca kao što je slučaj u crkvi sv. Mihovila nad Limom. Valja pripomenuti da su teme, način slikanja i odabir boja većinom bili uvjetovani okolišem i tradicijom fresko slikarstva ali se ponegdje javljaju i utjecaji majstora iz drugih zemalja, koji su putovali izvan svojih mjesta prebivanja prema tome kamo su ih uputili njihovi naručitelji poslova. U slikanju fresaka kloštarske crkve, vjerojatno zbog benediktinske braće, vidljiv je utjecaj otonske umjetnosti (razdoblje u razvoju njemačke umjetnosti, za vladavine Otona I. Velikoga, Otona II. i III. te Henrika II. Svetoga, oko 960. - 1024). Istaknuto središte kulturnog i umjetničkoga djelovanja bio je upravo benediktinski samostan Reichenau). Navedeni stil naročito karakterizira izražajnost naslikanih likova koji upravo svojim pokretima tumače smisao radnje na slici. U jednoj od najupečatljivijih fresaka iz svetog Mihovila nad Limom, Kamenovanju svetoga Stjepana, otkriva se otonski stil minijatura u krupnim naborima biskupskog ruha. Temeljem razgleda ostalih fragmenata fresaka stručnjaci se dvoume jesu li na nekima od njih bili prikazani sveti Romualdo kao osnivač opatije ili sveti Benedikt, osnivač reda Benediktinaca i/ili pak sveti Mauro, svetac i biskup Porečke biskupije.

Misli mi nakratko prekine zvuk kočenja. Ne automobila već bicikla. Dva bicikla, četiri gume i jedan par čije je godine teško odrediti radi zaštitnih kaciga i sunčanih naočala. Obišli su kompleks za nekoliko minuta, zajahali svoja prijevozna sredstva i odpedalirali dalje, put šume. Pa smo i nas dvoje krenuli u pravcu šume. Šumski su putovi, puteljci i staze dobro označeni kako bojom tako i uputom o tome kakvom su prijevozu namijenjeni. Onom na četiri kotača ili dva ili dvije noge. Mi smo se odlučili za najstrmiju i najužu stazicu koja je jedino trpjela pješake. Nekoliko dana ranije pala je kiša, jaka i obilna  kiša ranih ljeta koja je povukla sobom niz strminu sve što se dalo povući; zemlju, lišće, granje, šljunak. Činilo se da se satima spuštamo jer je itekako trebalo biti na oprezu i pažljivo odabirati mjesta za stopala. Naš se silazak možda činio dugim ali za nekih 15-tak minuta bili smo uz more u Limskom zaljevu.

Limski zaljev, pogled s naše dolazne stazice (gore) - Uzgajališta školjaka (dolje, u daljini)

A po modroj su vodi plovili manji brodovi i čamci, u dnu zaljeva se vidio poznati restoran, a u bistroj vodi uokolo, zibala se brojna uzgajališta školjki. Sjetila sam se na tren jedne davne i prave „Lukulove“ gozbe upravo na tom mjestu, kad našem društvu nisu bili dovoljni prstaci (tada ih je bilo u izobilju) već smo naknadno naručili i pladanj ostriga s malo limuna, a da lakše klize niz grlo zalijevali smo ih odličnom i hladnom porečkom malvazijom. Lijepih li vremena?!

 Z. i ja smo sjeli i malo brčkali dlanove u moru jer se nismo spremili za kupanje iako smo na fotografiji kod kuće, vidjeli da smo bili na FKK mjestu… Eto, mogli smo i mi.

Uspona smo se malo prepali jer je silazak bio mukotrpan no začas smo se kao koze uspeli na vrh, pred samostan. A potom krenuli u šumu koja je nekad bila dijelom feuda braće Colleti. Ili konte Colleti pa stoga i šuma nosi naziv po feudalnoj tituli. Kontija.

A sad ćemo saznati gdje smo točno?!

Cijelo je područje šume koja je postala rezervatom šumske vegetacije davne 1964. godine i prostire se na 65 hektara, premreženo koordinatnim sustavom staza i putova na kojima uglavnom caruju biciklisti. Šuma se proteže od mjesta Kloštar do Limskoga zaljeva, od Gradine do Flenga, a u njoj osim dubokog mira i pjeva ptica caruje ono što je čini šumom, drveće.

 "Šumska obitelj Kontić" ponudila je znatiželjnicima jednu cijelu knjigu informacija (gore)

Specifična mjesta na kojima se nalaze i čuvaju informacije (dolje)

Na jednom od proplanaka, čuvari šume i svi oni koji skrbe o ovome rezervatu starom preko 140 godina, postavili su neke čudne tvorevine, zapravo komade debla na nogarima, prepiljene na polovice pa međusobno s jedne strane učvršćene vijcima. I s bravicama. Kad se takav (poteži!) komad debla rastvori, unutra se pronalaze obavijesti posjetiteljima o svim zanimljivostima vezanim uz šumu. Doznajemo da je ovdje stanište bijeloga graba kao i hrasta medunca, pa cera, crnog jasena i smrike. I finih borovnica! I ostalog visokog i niskog raslinja. Svi nazivi na hrvatskom i latinskom. Obavijesti su u svakom deblu različite i smještene na ovaj način, bude interes kako za čitanje tako i provjeravanje. I još piše da o svemu skrbi obitelj Kontića čiji članovi nemaju dva oka kao mi ljudski posjetitelji već čak četiri jer su osim za sadnju biljaka i drveća, zaduženi i za zaštitu šume od nepažljivih stvorenja. Zato dobro dođu ta četiri oka, kako ne! Na obližnjoj se osmatračnici dežura u cilju sprječavanja šumskih požara koje uglavnom uzrokuju ljudi, a ne životinje čije se vrste također nabrajaju na priklanoj ploči. Ima tu i jazavaca, srna, divljih svinja, fazana, lisica, kopnenih kornjača, ježeva, a bome i poskoka kao i velikog broja ptica.

Spremamo se natrag, prema Kloštru pa put kuće. I baš je tada, dašćući, na proplanak Kontije dopedalirao još jedan biciklista koji se potom leđima stropoštao na drvenu klupu i netremice zagledao put visokih krošnji. Pa sam se i sama zagledala u to neprobojno zelenilo u kojem mi se načas ukazao široki osmijeh mog prijatelja M. koji i dalje pedalira negdje gore visoko, kima glavom i poručuje mi:  Jesam li ti rekao…?

Umag, 22. lipnja 2020.

Literatura:

1. Branko Fučić: „Iz istarske spomeničke baštine“ svezak II. (MH, Zagreb, 2007.) Slika i arhitektonski prostor u srednjovjekovnom zidnom slikarstvu u Istri
2. Damir Demonja: „Istarske romaničke jednobrodne crkve s istaknutim apsidama“, 1999. Institut za povijest i umjetnost, Zagreb (str. 17-19)
3. Građevinar br. 62 (2010.)  str. 750-751  - „Samostan Sv. Mihovila u Kloštru na Limu“ – Sveti Romuald i djelovanje samostana, Crkve u samostanu
4. O kamaldoljanima, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30031
5. O otonskoj umjetnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.  http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45892
6. O rekonstrukciji kompleksa Glas Istre putem Index portala: http://www.h-r-z.hr/index.php/aktualno/medijski-arhiv/2561-o-rekonstrukciji-sakralno-profanog-sklopa-sv-mihovila-u-klostru-nad-limom