Sva labinska proljeća

Labin, Istra

Završetak zime ili početak proljeća te, 1948. godine, bio je obilježen hladnim, kišnim i vjetrovitim vremenom. U kućama se ložilo, a pripremni radovi na poljima u okolici, zastali su. No, ono što se kontinuirano obavljalo bez obzira na vremenske uvjete bio je rad u rudniku. Gotovo je svaka kuća, svaka obitelj imala ponekog rudara, pa iako je rad ili točnije, kopanje bio nevjerojatno težak i opasan posao, plaćalo se uredno i obitelj je mogla skromno živjeti. U rudniku su radile čak i žene pa i djeca, ona iznad 14 godina. Doduše ne u rudniku već iznad njega ali i to se računalo kao rad i plaćalo se. Djeca i žene nisu smjeli u jame pa je bila iskovana posebna krilatica „Ne moreš va kovu prez brgeš” (Ne možeš u rudnik bez hlača).

U ranu zoru, dok je posvuda vladao mrak, svjetla su se palila u labinskim kućama kako bi se rudari jutarnje smjene pripremili za novi dan, razbudili, oprali, mršavo doručkovali i krenuli put rudarskih jama. Vani je bilo mračno i hladno i nikome se od njih nije žurilo ući u još mračnija i još hladnija okna. A onda je zrak proparala sirena. Ona rudarska koju se nikad nije očekivalo, ali se od nje strepilo i bojalo je se. „Nešto se dogodilo“, prekrižila se Justina, „nešto se dogodilo. Bože dragi, čuvaj mog Jakova, samo da je živ. I zdrav“, zdvajala je prestravljena. U hipu je ustala iz postelje, odjenula se i stisnutog srca pohrlila prema labinskom oknu. I dok je trčala, kroz tamu iza nje, topot je nogu postajao sve glasniji jer se sve više ljudi pridružilo Justini i trčalo na mjesto….. nesreće. Sve zbog zvuka sirene koja se i dalje oglašavala, pozivala, jaukala. Svakome od njih koji su trčali na umu je bila samo jedna misao „Ne moj muž, ne sin, ne brat, ne otac….“

Na mjestu ulaza u jamu Labin već su bili okupljeni rudari i vladala je gužva i strka. Nakon dugog čekanja za vrijeme kojeg su okupljenima ruke postale znojne, a lica blijeda od prestravljenosti začuo se štropot koji je označio početak izvlačenja, potom muk, a onda su proljetno jutro proparali krici: „Neeeee…!!!“

Tog ožujskog dana, te noći, srce je prestalo kucati u 88 rudara. A potom se u srca njihovih obitelji, žena i djece, majki i sestara, očeva i braće, u brojne domove uvukla nevjerica, bol, srdžba na odgovorne. Toliko života izgubljeno u jednoj noći, a nitko od odgovornih nije prihvatio krivnju, nitko nije odgovarao, nitko se nije ni ispričao. Čak se nije niti pisalo o tome u službenim glasilima, tek je o toj nesreći pisalo u rudarskom glasilu „Raški rudar“. Kao da se nije radilo o ljudskim životima, kao da politički vrh tadašnje države nije često dolazio i dijelio udarničke značke ljudima crnih i prašnjavih obraza. Dakako, kada se nečim trebalo pohvaliti, onda su se svi ovdje sjatili jer su željeli biti dijelom općeg uspjeha, ali kad nešto pođe po zlu, najbolje je to ignorirati, zatvoriti oči, okrenuti glavu s mišlju: „Ako ja to ne vidim, onda se nije ni desilo“. Odgovorni su šutjeli iako su znali da su nesreću skrivili njihovo neiskustvo i njihova nepažnja, a politički vrh se priklonio šutnji jer su u rudnicima bili raspoređeni i politički nepodobni, kažnjenici logoraši pa i njemački ratni zarobljenici. Na te se posebno „pazilo“, na način da ih se raspoređivalo u noćne smjene kad je rad u rudniku teži od najtežeg.

Ta se nesreća pridružila drugim nesrećama u labinskim rudnicima koji su davali puno ali i puno uzimali.

Na jugu labinskog kraja, Labinštini ili Labinšćini, rudarenje ima dugi vijek postojanja, gotovo od doba srednjega vijeka kad su se uslijed erozije okolnih brežuljaka na površini tla prvo pojavljivali smolasti izdanci ugljena, tzv. rusi ugljen (smola) kojega su domišljati stanovnici ubrzo počeli skupljati i koristiti za impregnaciju podvodnih dijelova čamaca. Kako je od početka XV. st. Labin bio pod upravom Venecije, u XVII st. poduzetni Mlečani dobivaju koncesije na skupljanje i iskapanje te smole za nekoliko okna u neposrednoj blizini Labina. Ispočetka se skuplja smola, potom se ista iskapa da bi se došlo i do ugljena. Smola se koristila za impregnaciju dna jedrenjaka, a ugljen se odvozio u riječku rafineriju šećera gdje se koristio kao pogonsko gorivo. Službeno bi se početak organiziranog rudarstva mogao smjestiti u Krapan (dio Labinšćine) počevši od 14. kolovoza 1785. godine. U jami je iskapalo ugljen oko 40-tak rudara, a godišnje se proizvodilo cca 560 tona ugljena. Kako su nalazišta ugljena bila bogata, otvaraju se dodatna okna u Krapnu, potom u Vinežu da bi se krajem XIX. st. ta okna spojila u jednu proizvodno tehnološku cjelinu. Posao se modernizirao, uvjeti u oknima poboljšali, položena je željeznička pruga za odvoz ugljena, u blizini su uređena morska pristaništa, otvoreno je još jedno okno u Štrmcu. Nakon I. svj. rata kada Labinšćina, kao i cijela Istra ulaze u sastav Kraljevine Italije, rudarska djelatnost postaje osnovnom djelatnošću toga područja. Osnovano je poduzeće koje upravlja svim labinskim rudnicima, ulažu se dodatna sredstva u modernizaciju rudokopa kako bi se ojačala sigurnost i pojačao kapacitet iskopanog ugljena. To je vrijeme kada u Italiji počinje bujati fašizam i fašistička privreda, a istoj je ugljen neophodan. To je ujedno i vrijeme kad su labinski rudnici bili najmodernije opremljeni u cijeloj Europi, u njima je bilo zaposleno preko 10 000 radnika, a ratne 1942. godine bilježi se rekord s iskopanih 1 158 000 tona. Za potrebe velikog broja rudara ranije se gradi i nastaje naselje Raša, a u Podlabinu je otvoreno još jedno okno. Po svršetku II. sv. rata eksploatacija ugljena je nastavljena u novoj državi Jugoslaviji, a rekord bilježi 1959. godina kada je iskopano 860 100 tona ugljena. A onda, u drugoj polovici XX. st. dolazi do pada proizvodnje u labinskim rudokopima za što se navodi nekoliko razloga. S jedne strane su to bogate zalihe ugljenom bivše države koje smanjuju rentabilnost ovih rudnika pa se ugljen još koristi za potrebe nove TE Plomin 1, s druge se strane ugljen sve više zamjenjuje drugim vrstama energenata. Uz to se navodi i mnoštvo podzemnih ugljenokopa ispod grada kao i njihova veličina zbog čega dolazi do slijeganja i manjeg urušavanja tla, a time i do oštećenja povijesne gradske jezgre. Labinu je prijetilo urušavanje većih razmjera pa i preseljenje grada na novu lokaciju, a neke su vrijedne zgrade i iseljene. Stoga je 80-tih godina prošloga stoljeća većina rudnika zatvorena, nastavio je još radom Tupljak (novo poduzeće) da bi početkom 90. i ono otišlo u stečaj. Dan 29. studeni 1999. godine bilježimo kao nadnevak kada je zatvorena jama u Tupljaku, a time je zatvoren i zadnji ugljenokop nove države Hrvatske.

Spomenutog proljeća 1948. dok su obitelji poginulih rudara u teškoj tišini stajale uz lijesove svojih voljenih, mnogi su se Labinjani zakleli da će radije u emigraciju nego li sići u jame. Mnogi su i otišli u potragu za „kruhom“ i radili u jednako teškim uvjetima ali to se doživljavalo na drugi način, inozemstvo te nikada nije moglo izdati kao rodni kraj.

Bilo je još nesreća i kasnije baš kao i ranije, s manjim ili većim posljedicama za ljudske živote, no nikada nije bila sačinjena nikakva službena statistika o točnom broju stradalih rudara labinskih rudnika. Bilo je nagađanja kao i uvijek ali i istraživanja te se na temelju nekih evidencija dalo zaključiti da je razdoblje od sredine 30-tih godina prošlog stoljeća do 1999. godine kada su rudnici zatvoreni svoje živote izgubilo preko 750 rudara. O onima pak ranije ništa se ne zna, osim slova na nadgrobnim križevima i pločama, ako i toga još ima?

Jednog drugog proljeća u jednoj budućoj godini, otišla sam u Labin skupa sa Z. koji je morao na neki sastanak u gradsku upravu. Prekrasno vrijeme ponudilo mi je idealne uvjete za razgled staroga grada Labina koji je poput većine istarskih gradova i gradića nastao na mjestu nekadašnje gradine iznad današnjeg Podlabina. Gradinu su sagradili davni istarski preci, narod Histra koji je na ove prostore stigao u vrijeme željeznog doba, u X. i IX. st.pr.K. Histri gradini nadijevaju ime Alvona ili Albona (složenica od „Alv“ ili „Alb“ u značenju uzvisine ili brežuljka i sufiksa „ona“ koji se koristio kao pojam za naseljena mjesta) no provalom Slavena doći će do slavenske metateze likvidne pa se „al“ premetnulo u „la“. Shodno tom glasovnom slavenskom zakonu, Alvona/Albona je postala Labin (upravo kao rijeka i naselje „Arsia“ -Raša, „Arbe“ - Rab i sl.).

Rijeka Raša, u davna vremena granica između Histrije i Liburnije

Za vrijeme vladavine Liburna (narod koji je nastavao predio od rijeke Raše/Arsia sve do rijeke Krke/Titius) naselje se razvilo u obrtničko i trgovačko središte koje je imalo veliku važnost jer je bilo uz cestu koja je spajala Pulu s Rijekom, odnosno Histriju s Liburnijom. Nakon Liburna Labinom će vladati Rim (od 129. pr. Kr.). U to je vrijeme Labin bio bogat i lijepo uređen grad, a do mora ga je dijelilo manje od 5 km. Labin (Albonesium) toga vremena ima status rimskog municipija, odnosno grada s određenim povlasticama no, poput gotovo svih gradova i naselja u Istri mijenjao je neprestance gospodare: Germani, Ostrogoti, Bizant, Langobardi, Franci, Akvileja… U vrijeme srednjeg vijeka Labin je i nadalje razvijena istarska urbana komuna sa svojim gradskim statutom potvrđenim od strane patrijarha 1341. godine. Gradsku su upravu u to vrijeme činili gradski gastald i župan, sa dva suca i malim vijećem. Pa ipak, bez obzira na takav status Labinjani su se često opirali patrijarhovoj vlasti. U tim nestalnim vremenima Labin se konačno utekao poput mnogih u Istri pod upravu Venecije za uzvrat dobivši samoupravu. Kako su sa svih strana vrebali neprijatelji, među kojima Habsburgovci pa i Osmanlije, grad je u XVI st. podigao jake utvrde. U tom je povijesnom trenutku Labin stekao prioritetno obrambenu ulogu pa se u njega sve više doseljavaju vojnici. Uz njih, u Labin dolaze i prebjezi iz zaleđa Dalmacije, Morlaci, koji su bježeći pred Turcima doprli do sjevernojadranskih otoka i Istre. Bilo je to vrijeme gospodarske stagnacije koje je potrajalo sve do početka organiziranog rudarstva kada se grad počinje razvijati i prelijevati preko zidina. U to vrijeme Labin je pod upravom Habsburške monarhije, koja je zaslužna za njegovo osuvremenjivanje kao rudarskog središta. U razdoblju pak između dva svjetska rata Labin je u sklopu Italije, a nasilna talijanizacija od strane fašista dovela je do pobune rudara u proljeće 1921. i stvaranja tzv. Labinske (crvene) republike, kada su pobunjenici stavili pod nadzor grad i okolicu. Bilo je za pretpostaviti da će ta republika biti slomljena u krvi što se i desilo nakon 40 dana. Pa iako je kratko trajala ova će se pobuna smatrati prvom fašističkom pobunom u svjetskim razmjerima. I dakako, kad je fašistička Italija kapitulirala, u rujnu 1943., Labin potpada pod njemačku upravu, a onda dolazi u sastav matične države Hrvatske i Jugoslavije. Nakon zatvaranja nekih rudnika '70-tih godina prošlog stoljeća iz poznatih razloga Labin se preorijentirao na turizam, nakon provedene restauracije i revitalizacije.

Napuštam Velo kafe, nedaleko gradske palače gdje se ugodno može okrijepiti i preko puta počinjem uspon, a potom i razgled. Prije ulaza u staru gradsku jezgru obilazim okrugli bastion Torjan iz XVII. st. kao jedan od ostataka fortifikacijskih (obrambenih) zidina s očuvanim topom.

 Jedna od preostalih utvrda/ bastiona: Torjan

Usput mi pogled obuhvati i javni WC koji se izgledom izvrsno uklopio u okruženje, a na um mi padne misao da bi mu namjena dobro došla u mnogim gradovima koji nedostatkom takvih objekata stavljaju na kušnju ljudske stvorove.

U grad ulazim kroz vrata Sv. Flora iz XVI. st. i uspinjem se Prvomajskom ulicom u kojoj prevladava raskoš labinskih palača.

Gradska vrata sv. Flora

Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 

Pred župnom crkvom Rođenja BDM iz XIV. st. primjećujem nešto što je vrlo čudno za ovo vrijeme i za ovo mjesto. Dopodne je radnoga dana, vrijeme je tipično toplo za kraj mjeseca svibnja, a na tom mjestu sam potpuno sama. Obzirom na namjenu tog dijela grada, a to su zgrade za stanovanje manjeg dijela Labinjana i većim dijelom prenamijenjeni prostori palača u turističke sadržaje (muzeji, galerije…) ulica i stube koje vode uzbrdo trebale su biti pune turista. A nisu. Da, da…. Na žalost! Našim se planetom naime od kraja prošle godine proširila zaraza novog doba koja svima sugerira da se čim više drže svojih domova s naročitim naglaskom na čim manje međusobnih kontakata i dodira. U džepovima hlača su mi maska i rukavice no, ovdje sam sama i žudim vidjeti barem nekoga. Ubrzo iza sebe čujem korake koji odjekuju praznom ulicom, okrenem se i vidim da mi u susret dolazi gospođa možda mojih godina ili mlađa. Zaustavim je pitanjem za neke objekte i usput saznajem da je nekada radila u mojem bivšem radnom okruženju. Doista iznenađenje, ugodno. Zapodijevam razgovor s njome pa mi otkriva sve nedaće i probleme oko postavljanja nove fasade na kući u kojoj stanuje. Tipične birokratske prepreke, a ishod je ovaj kojeg vidimo uz sebe. Oronula fasada ljušti se i nagrđuje ljepotu mjesta, dok se konzervatori ne odluče otvoriti svoje ladice i izvaditi podneseni zahtjev za dozvolu. Pozdravljamo se, ona ulazi u svoju kuću, a ja odlazim dalje. Tog sam prijepodneva otišla do suprotnih obrambenih zidova, utvrde Fortica s koje puca prekrasan pogled na panoramu Podlabina i još dalje, prema moru.

Utvrda Fortica - pogled na okolicu Labina i Učku s Ćićarijom (gore) - Novi Labin  (dolje)

No, poseban je doživljaj bio kad sam stigla do ostataka crkve svetoga Justa (zaštitnika grada Labina) za koju se smatra da potječe čak iz VI. st. U narednom stoljeću da je bila srušena u seobi naroda, potom obnovljena u X. st. Na njezinim je ostatcima i danas sačuvani zvonik iz XVII st.

Provirila sam u ulazni prostor jer sam čula zvuke udaranja metala, a dočekao me topli osmijeh jednog Labinjana koji me pozvao na razgled panorame sa samoga zvonika. Cijena je ulaznice za razgled zanemarivo niska i doista bih pogriješila da se nisam uspela strmim i uskim stubištem tih 33 m do vrha i za koje mi je gospodin rekao da se nije promijenilo od dana kada je sagrađeno. Prava mala alpinistička avantura u kojoj se jedva probijam pognute glave s naprtnjačom u rukama jer na leđima zapinje o zidove. A gore na vrhu sve je plavo, zeleno i crveno.

 Rabac i pogled na Cres

 Labinski krovovi

More, udaljeni planinski masivi, otoci, šume, livade i krovovi labinskih kuća. U daljini se jasno vidi Učka gora s Ćićarijom, a u neposrednoj blizini plavi se more koje udara podno Rapca, poznatog turističkog središta ovog dijela obale. Nešto dalje je vidljiv otok Cres. Na dohvat mi je ruke, kao i Podlabin s druge strane. Razgledavam crkvena zvona tik iznad sebe pazeći da glavom ne udarim u koje od njih.

Znajući da će uskoro podne koje će najaviti i ova zvona koja gledam, napuštam mir ovoga mjesta i počinjem spust niz strminu, držeći se za tanki rukohvat i užad. Još malo priče s ljubaznim gospodinom, još malo podataka o ostatcima crkve i visini zvonika, a onda ulazim u pravu paukovu mrežu ulica, prolaza i stubišta grada Labina. Tek je nekoliko ulica smješteno u jezgri koje se sreću i presreću, spajaju ili odvode do novih stuba i prolaza, a zgrade na krajnjim rubovima su preuzele ulogu obrambenih zidova tvoreći jednu cjelinu.

Ulice i prolazi staroga Labina

Ovdje, na ovome mjestu čovjeku se čini da je toliko zgusnute ljepote da je gotovo grehota što je ne mogu preuzeti ili barem podijeliti neka druga mjesta ili gradovi. Zidovi i atriji starih patricijskih palača iz razdoblja XV. – XVIII. st. nude obavijesti o namjenama sadašnjeg doba. Palača obitelji Scampicchio iz doba renesanse, Franković-Vlačić, Manzini, Negri, Battiala-Lazzarini iz doba baroka, sve do kazališta koje je nastalo pregradnjom nekadašnjeg fontika (spremišta za žito) iz 1539. godine.

Palača Franković Vlačić (gore i dolje)

Palača Negri - Art gastro galerija (gore) i Palača Scampicchio(XVI.st.) dolje

Malo kazalište

Galerija Alvona (sredina, crvena zgrada)

Manufaktura keramike

Rijetki Labinjani na koje sam naišla tog podneva pokazali su se izuzetno susretljivima i ako je bilo trenutaka da sam u kolopletu izlaza i ulaza naišla na slijepi kut, ohrabrili bi me riječima da svi ti prolazi ionako vode ka izlazu iz grada. Tako sam se vratila još nekoliko puta na ista mjesta ali vrijedilo je, uvijek se naišlo na nešto propušteno ili nešto što je trebalo pomnije razgledati kao što je barokna crkvica sv. Stjepana u neposrednoj blizini župne crkve.

Barokna crkvica sv. Stjepana i likovna galerija

Unutar spomenute crkvice je likovna galerija, jedna od mnogobrojnih u gradu. Također, u blizini je Narodni muzej smješten u palaču Battiala-Lazzarini u čijem je podrumu postavljena replika labinskih rudokopa, jedina u ovom dijelu Europe. Ta se zgrada nikako ne može zaobići jer pogled neprestance plijeni živopisnost njene fasade.

Putem prema gradskim vratima na koja sam unišla pred dva sata mobitel mi je dojavio da je sastanak gotov i da se polako spremim za odlazak. Preostalo je još toliko vremena da bacim pogled na rodnu kuću važne ličnosti ovih prostora (a i šire), teologa protestanta iz XVI. st. Matthiasa Flaciusa Illyricusa (Matija Vlačić Ilirik) čije kroatizirano ime i prezime danas često nose ulice, trgovi kao i ustanove Istre. Tog se učenog povjesničara i filologa smatra začetnikom hermeneutike, odnosno tumačenja i razumijevanja filozofskih, pravnih, književnih, a naročito biblijskih zapisa kroz opća načela odnosno kanone. M.V. Ilirik je bio uvaženi profesor hebrejskog i grčkog jezika u Wittenbergu i Jeni. Napisao je preko 200 radova, među kojima treba istaknuti Ključ Svetoga pisma (prvi enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije), Katalog svjedoka istine i mnoge druge. Potom ga je sudbina povezala s reformatorima, a onda i ogrankom boraca protiv pape, cara i tolerantne struje reformatora. Umro je daleko od svoga Labina i Istre, u Frankfurtu na Majni, u progonstvu, bijedi i neimaštini.

Spuštam se istim gradskim vratima kroz koja sam ušla u staru jezgru Labina, žureći prema trgu gdje me čekalo neko drugo okruženje i neki drugi običaji. Lica konobara u caffeu gdje sam se trebala naći sa Z. kao i lica nekih gostiju i prolaznika, prekrivena su kirurškim ili platnenim maskama. Privukla sam slobodnu stolicu u hladovini i na nju spustila naprtnjaču pa potom sjela na drugu. Posegnula u džep i maskom prekrila svoje lice.

Umag, svibanj 2020.

Ovu putopisnu priču posvećujem svome djedu po majci, dedi Milanu, koji je bio jedan od raških rudara kao politički zatvorenik i logoraš s početka 50-tih godina XX. st. Usprkos 5 godina teškoga života, usprkos ponižavanjima i maltretiranjima i u inat takvim životnim trenucima poživio je do svoje 83. godine jer je prije svega, volio život.

Literatura:

1. Građevinar br. 65, str. 76-791/2013. „Naselja jugoistočne središnje Istre i Labinštine“ str. 76-79

2. Istrapedia, internetsko izdanje (https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1084/histri-istri ) o Histrima

3. Branimir Crljenko: „Slavensko i poslavenjeno u toponimiji Istre“ str. 100 i 111

4. Vodič „Izleti po Istri“, nakl. IP Reprezent d.o.o. Račice str. 102-106

Za neke koji preferiraju i zvučne kulise tu je šarmantna Va Labine by Night uz Bruna Krajcara i Bobbyja Sola