Svakodnevno živjevši s Talijanima, naučila sam da kad vam zafrču s dva prsta u zraku, imitirajući vilicu koja frka špagete, znači da su u apstinentskoj krizi.
Kad sam prije mnogo godina počela živjeti u Italiji, moja nova talijanska prijateljica rekla mi je "Iskoristi dok si tu i prije svega nauči kuhati pastu (tjesteninu)!". Naravno, dotad nisam shvaćala da, kad pasta postane svakodnevnim dijelom tvog života, nije nebitno znaš li je dobro skuhati.
Moji su prvi pokušaji Talijane bacali u očaj. Prekuhano, preslano, prezačinjeno. Pokušavali su mi objasniti da tjestenina nije filozofija, da se opustim, ali prvenstveno, da se držim izreke - "što manje, to bolje". Manje češnjaka, manje sira, manje (ako baš mora) vrhnja, manje kuhanja.
U rekordnom sam vremenu postala pravi pasta fan ili bolje rečeno ovisnik o škrobu iz tjestenine. Uvjerila sam se, da, u redu možda deblja, ali je jednostavna i jeftina, odlična za velika druženja i milijun kombinacija, te što je najvažnije, stvarno, popravlja raspoloženje! Bezbroj ljudi mi je priznalo da kad krene na jednu od onih nehumanih proteinskih dijeta, koje tjesteninu stavljaju na stup srama, u samo 48 sati preobraze se iz dr. Jekilla u Mr Hydea, prezločeste i prečangrizave. Zato me ono "low carb" tj. niski postotak ugljikohidrata, koje se u Americi može pročitati na svemu i svačemu, počevši od voćnih sokova do jelovnika u restoranu, plaši i podsjeća da trbuščić mogu svakom oprostiti, ali loš karakter nikako!
Moje je talijansko šegrtovanje u raznim kuhinjama prijatelja, susjeda, svekrve trajalo nekoliko godina. Naučila sam da se jednostavno kaže "za večeru imamo..." ili "dođi na..." - "piatto di pasta" (tanjur tjestenine), a umak se uvijek nekako sklepa. Ogromna gastronomska sloboda zapravo je ograničena tek s nekoliko ključnih i neizostavnih pravila, nastalih tijekom stoljeća i stoljeća isprobavanja, bacanja, ponavljanja, usavršavanja. Uostalom, generacije su talijanskih kuhara, ali prvenstveno običnih talijanskih domaćica, svakog, ali baš svakog božjeg dana, na stol iznosile "piatto di pasta".
Dakle, najvažnije je da pasta bude "al dente" (za zub) tj. neraskuhana i slana točno koliko treba, te je nikako ne treba ispirati nakon kuhanja. Umaka bolje da je manje, nego previše. Češnjak se rijetko gnječi, već se u komadu stavi na maslinovo ulje da ostavi ukus. U umak se dodaje voda od kuhanja, kako se tjestenina ne bi sljepila ili ostala suha. Jede se odmah i to vilicom, a nikako žlicom.
Svakodnevno živjevši s Talijanima, naučila sam da kad vam zafrču s dva prsta u zraku, imitirajući vilicu koja frka špagete, znači da su u apstinentskoj krizi. Ili vas nazovu telefonom da "bacite pastu u vodu" (koja u međuvremenu ključa na štednjaku), znači da su točno na 15 minuta (12 minuta kuhanja + 3 minute cijeđenja, dodavanja umaka i miješanja) od vaše kuće i da će se vruća pasta pušiti na stolu taman kad vas pozdrave i operu ruke.
Jer - dan bez tjestenine dan je bez osmijeha!
:(Još nema komentara