Toscana u 6 dana

Za početak zamislite 5 stvari:

1. Šetnju kamenim ulicama moćnog srednjovjekovnog grada i zvuk potpetica,
2. ljetnikovce razasute po brdima,
3. maslinike što rastu u jatima,
4. okus gustog i dubokog crnog vina i ovčjeg sira
5. šarene trgovine mirodija, salama, sireva, ručno rađenih čokolatina i stidljive šarene tržnice u zakutnim uličicama.

Želja mi je da osjetite toskansku atmosferu kako bi opušteni zaronili u priču o poznatoj talijanskoj regiji.

Toskana se prostire na 23.000 km2 na kojima živi oko 3.7 mil. ljudi. Regija u kojoj je "rođena" renesansa, a s njome i najlijepša glazbena, likovna, književna djela, talijanski književni jezik, regija poznata po dubokom crnom vinu - Chianti, fantastičnim sirevima, pitoresknim pejzažima, čempresima, toploj cigli, ukrašenoj terakoti, kamenim ulicama, biciklima, svecima i crkvama, srednjovjekovnim mostovima, kamenolomima mramora iz Carrare, gradovima -državama proglašenim Svetskom kulturnom baštinom i jednim od najugodnijih gradova u kojima sam bila, Luccom.

Lucca je bila naš dom, naša baza iz koje smo svakodnevno šarali Toskanom tražeći najzanimljivije od najzanimljivijeg u ovih 6 dana. Grad je to u kojem živi 10 000 ljudi, najpoznatiji po svjetskom festivalu stripa tijekom kojeg se ljudi oblače u likove iz stripova, održavaju radionice crtanja stripa, otvaraju se izložbe po gradskim muzejima i sve živi za strip.

Stara gradska jezgra prekrasno je mjesto prožeto zavijenim ulicama, bogata specijaliziranim trgovinicama, barovima i tavernama u kojem nema mjesta za nervozu, a stanovnici tako opušteno žive i dišu da sam shvatila kako je to jedini grad u Toskani u koji bi se bez razmišljanja preselila znajući da ću živjeti po mjeri čovjeka.

Iako se ne čini važna kao Firenca ili Siena, zanimljivo je znati da je Lucca bila jedan od najjačih gradova-država te da je u svojoj povijesti parirala upravo gore navedenim gradovim bez uzmaka. Svako jutro popili bismo kavu na jednom od gradskih trgića, pojeli kakav panin s pršutom, mozzarellom, pestom ili kakvim drugim sadržajem, u obližnoj čokoladarnici kupili malo čokolatina i keksića, u lokalnoj voćarni 1/2 kg klementina i krenuli šarati Toscanom.

Prvo od mjesto koje smo posjetili bila je Pisa. Hm, Pisa? Što reći? Nije me oduševila. Osim tornja, katedrale i krstionice ona je prazna, bez duše i nekako beljdunjavo atmosferična. Podbacila je skroz! Ono što mogu sa sigurnošću reći - kosi toranj je zaista kosi!

Po povratku iz Pise otišli smo vidjeti Tirensko more i turističko središte, Viareggio. Ako znate kako izgledaju plaže u Riminiu, e takve su plaže i u Viareggiu. Ono što me oduševilo bio je zvuk valova, ogromnih valova što zapljuskuju beskrajnu dugu pješčanu plažu na kojoj ste navečer, u prosincu, mogli vidjeti nekolicinu surfera kako mokri osvajaju Tirensko more.

Ono što je još dobro kod Viareggia jest pizza. Iako za talijane kažu da rade najgoru pizzu, moram priznati da ja to ne mogu potvrditi. Uvijek kad sam u Italiji jela pizzu bila je krasna, ali ova, ova čaroba pizza iz Viareggia nešto je posebno. Nabasali smo na lokalnu pizzeriu originalnog naziva Pizzeria nuova Viareggio. Ona je bila sve osim nova. Podsjećala je na stare socijalističke restorane u koje se savršeno uklopio i izgled djelatnika.

Ono što je važno je to da je to zaista bila lokalna pizzeria u koju su se spuštali ljudi iz okolnih zgrada kako bi gricnuli komad pizze ili Cecine (tijesta nalik na gustu palačinku koja se peče na ulju i pospe s malo soli i papra) uz čašu piva. Večera iz snova!

Krenuli smo i putem sjevera. Sjever zasigurno nema veze s vašom prvom asocijacijom na Toskanu. Tu nema pitomih brežuljaka, toplog zraka. Sjever je hladan, brdovit - bolje reći planinski, mističan i ratoboran, ali uzbudljiv.

Prolazeći cestama sjevera svako toliko pojavljuju se mostovi. Neki stari iz 11. st., neki noviji, čelični, za koje nitko baš i ne zna zašto su izgrađeni u nekom selu, dok  su neki pak drveni, izgrađeni samo od užadi i dasaka. Zajedničko im je da  svi stoje ponad rijeke Serchio, treće najveće toskanske rijeke.

Upoznala sam terme sjevera, Bagni di Lucca - šareno mjesto što se postavilo s obje strane rijeke Serchio.

Ali i mističan srednjovjekovni gradić Lucchio, koji je nekad bio važan jer se nalazio na putu između Pistoie i Lucce. Danas je grad duhova i visokih četverokatnica izgrađenih u nemogućim uvjetima na bočnoj strani visokog brda na samom početku Apuanskih alpi. Pogled s te visine je nevjerovatan.

Predstavljam vam Lucchio, njegove uličice, pogled na kanjon rijeke Serchio i visnu na kojoj ovo mjesto živi. U selu sam vidjela samo tri čovjeka, stado od 5 ovaca i primjetila da živi jedan lovac. Naime, na jednoj od vanjskih kućnih stepenica sušio se but tek ulovljenog vepra koji je još uvijek bio obrastao dlakama, ali uredno premazan začinima spreman za sušenje na vjetru. Inače, simbol Toskane je vepar, pa je posve normalno da se u svim gradovima i mjestima u Toskani mogu vidjeti veprove glave, mogu kupiti veprove kobasice i paštete, ali i glineni veprići kao suveniri. Vepar je prihvaćeni član toskanske društvene zajednice. 🙂

Put nas je doveo do tzv. bisera sjevera -  Barge, srednjovjekovnog gradića kojeg je zaista teško prenijeti fotografijama. Osim starog grada, Barga je poznata i kao ljetovalište sjevera pa je prepuna secesijskih vila i vikendica.

Prolazili smo kroz jeziva mjesta u vrhovima planina gdje je Bog rekao "Laku noć", a sunce nije provirilo još od prošlog stoljeća i gdje žive ljudi malo drugačijeg facijalnog izražaja. Vozili smo kroz tunele što prolaze kroz Apuanske alpe, visoke i oštre litice nimalo nalik osunčanim slikama Toscane iz kakavog putničkog časopisa. No kad probijete na drugu stranu pa vas ošamari pogled na vrhove planinina i kamenolome najboljeg mramora, mramora iz Carrare, tada shvatite kako nemate pojma od toj zemlji i kako ste mali spram Apuanskih divova.

Preko kamenoloma i planina dočakala nas je Massa. Grad koji nas je nahranio. Naime, kod talijana restorani rade od 12-15 h i od cca. 19-23h. Eto nas u Massi gladni u 17 h. Iako smo od lokalaca dobili preporuku za krasnu tavrenu Cantina del Conte, vlasnica nas je u prvi mah odbila obrazlažući da su zatvoreni do 19h.

No kad smo joj ispričali da dolazimo iz Lucce preko planina, ostavila nas je u restoranu, zatvorila vrata, utočila nam vina i samo za nas dvoje pripremila večeru koja podrazumijeva i pripremu domaće tjestenine. Sabrina nije kuharica po struci, ali kuha fantastično.

Sa suprugom je otvorila ovu tavernu u kojoj ona uživa u kuhanju, a on u vinima. Cijeli je restoran pun boca crnog i bijelog vina. I to ne samo talijanskog.

Što da kažem, pršut, tradicionalne toskanske salame, pecorino u medu, masline, bakalar u pomidoru, pitice od povrća, Panzanelle (tradicionalni talijanski prženi kruščići), ravioli s ricottom i kaduljom iz Sabrininog vrta, čokoladna torta, crno vino i kava. Možete misliti koliko smo sretni tu noć otišli za Luccu.

Sabrina hvala!!

Pred kraj putovanja otišli smo i na jug. Onaj poznati jug. No s obzirom da smo Toskanu posjetili u prosincu, ljetnu toplinu, mirise i boje ove regije nažalost nismo mogli doživjeti. Mislite da nam je smetalo?

Volterra, San Gimignano, Siena i Firenza. Od kud početi. Da ne zamaram previše reći ću ponešto o svakom mjestu.

Od Volterre zastaje dah. Jaka, moćna i teška, Volterra odiše poštovanjem. Grad je to na najvišem vrhu južne Toskane do kojeg se samo jednom cestom, dugom 10 km, možete uspeti pred masivna gradska vrata. Jedan ulaz u grad i jedan izlaz. Već time govori da s njom nema zezanja.

Drevni Etruščani zvali su je Velathri, a Rimljani Volaterrae. Bila je važan etruščanski centar, rimski municipium i biskupska rezidencija, ali najviše od svega bila je poštovana. Dvostruke gradske zidine jasno su ukazivale da nije laka djevojka i da ju neće tako lako osvojiti, a visoke kamene zgrade slale su poruku - Snažna sam! I jest. I dan danas.

Pogled što se širi s njenog vrha upravo je slika Toskane iz brošura i reklama. Pitomi bežuljici, kućice crvenih krovova, čempresi i borovi. I ceste. Zavijene ceste što lutaju prema jugu.

Upravo smo tim cestama krenuli dalje, put juga i UNESCO-vog spomenika San Gimignana. Biser, dragulj, perla, sjajna točka juga Toskane. Mjesto o kojem svi pričaju, kojeg turisti vole lepršavo i otvoreno, mjesto druženja i trgova. No prije svega mjesto s 14 tornjeva.

Iako kažu da ih je bilo 23, sada stoji 14 tornjeva što se naziru još daleko, još dok ste u autu, na putu. Pogled iz bajke.

San Gimignano je bio etruščansko selo osnovano 3 st. pr. K., kasnije postaje srednjovjekovni utvrđeni grad, a danas turistička destinacija u pokrajini Siena.

O njemu bi se povijesno moglo pričati štošta, no da ne zamaram s činjenicama i godinama prenosim vam  slikom njegovu ljepotu koji je prepoznao i Dante i ondje boravio nekoliko godina pišući. Osim po tornjevima poznat je po bijelom vinu (čije sam ime zaboravila), a meni će biti i po drugom po redu najskupljem parkingu u Italiji.

Zanimljivo je kako Talijani opušteno žive. Evo npr. u centru San Gimignana nalazi se trg okružen tornjevima. Pod voltom jedne zgrade što gleda na trg postavljene su stolice. NIšta osim stolica. I tako Talijani sjede po tim stolicama, puše cigarete, šapuću i gledaju na trg i ljepotu što ga okružuje. I uživaju. Satima. Lakoću življena, u svoj svojoj punini, osjetila se upravo ovdje. Na jednom trgu, na jednoj stolici s cigaretom u ruci i pogledom na povijest.

Pala je noć, a cesta nas je zvala i dalje. Pa smo odlučili povući još 60 km do Siene. Posjetila sam ju nakon 15 godina. Onda je bilo ljeto, sada je bila zima, tada je bio dan, sada je bila noć, tada sam bila sama, sada sam s mojim parterom, mojim prijateljem i mojom ljubavi sve u jednom. Tada mi se činila bez veze, sada je bila prekrasna u svojoj veličini i jačini. I božićnoj dekoraciji.

Sienu su osnovali, tko drugi no Etruščani i ona je još jedan grad pod UNESCO-m. Ime je dobila po etruščanskom plemenu Saina i ima iznimno bogatu povijet i kulturu. Njezine goleme kružne ulice koje obavijaju glavni trg, Palazzo del Campo crvene se od cigle, pune su ljudi, trgovina poznatih robnih marki, svjetala i šarenih šešira.

I onda odjednom dolazite na Piazzu del Campo centralni trg u Sieni na čijim se rubovima naguravaju barovi, restorančići i galerije, gdje ljudi čak i u prosincu leže na njegovom nakošenom ciglenom i toplom podu. Taj je trg bio nekadašnje rimsko kazalište stoga i danas stoji u obliku školjke.

Popili smo čašu crnog vina u jednom od rubnih kafića Piazze del Campo pijuckali i gledali na gradsku vijećnicu s tornjem - Torre della Mangia. Uši su nam bile okupane glasnim izgovaranjem talijanskih riječi, smijehom mladih što se širio trgom i zvukovima sienskih crkvenih zvona. Osjećala sam da dolazi Božić.

Prije povratka u Rijeku ostala je još carica. Firenca. Moj dom pred kojih  15 godina, sigurna luka i mjesto u kojem sam propričala talijanski jezik. Bio je kišan i tmuran dan, a i dan kada smo platili najskuplji parking ikada. prvi sat 3 EUR, a svakih narednih pola sata dodatnih 3. Proveli smo nekoliko sati u prijestolnici Toskane. Iznenadilo me što sam nakon toliko godina uspješno provela dragog po firentinskim ulicama i odvela ga na sva onda bitna mjesta.

Duomo (katedrala), krstionica i toranj, Ponte vecchio, Palazzo vecchio, Galleria degli Uffizi, Dante, Michelangelo, Medici, renesansa, najbolji sladoled u najstarijoj firentinskoj slastičarni na kraju najstarijeg mosta, savršeni ljudi - kipovi i sjećanja na jedno ljeto davne '96. Mia Firenze!

Iako sam mnogo puta vidjela ljude-kipove, ovaj je zaista bio poseban. Ovaj je bio prvi za kojeg sam pomislila kakav fora spomenik uličnim čistačima. Sve dok nije pogledao u našem smjeru i dok mu se oči nisu pomakle. 🙂

Da zaključim priču o Firenzi - kupila sam si kožni pojas i cipele 🙂 Sljedećeg dana vratili smo se u Hrvatsku. Godišnji je završio, toskanska polja i brdašca ostavila sam tamo negdje južno. Ostale su mi slike u fotiću i glavi, pokloni i vjenčić za ulazna vrata kojim ću od ove godine nadalje obilježavati Božić. Ali prije samog kraja, prije no što se pokaže zadnji kadar ovog godišnjeg u kojem će pisati The End predstvaljam Bolognu, prekrasan, prekrasan grad u regiji Emilia-Romagna.

Kao što je u Firenzi sve vecchio (staro) tako je u Bologni sve grande (veliko), Palazzo grande, Piazza grande... Oduševile su me njene arkadama nadsvođene ulice, stare ciglene kuće s dvenim krovovima i stupovima, šareni prozori, restorani iza čijih stakala možete vidjeti kako žene ručno i pred vama mijese tijesto ta paštu i pripremaju tagliatelle. Ali najviše od svega očarala me bočna uličica što lijeno skreće od glavnog gradskog trga kojeg štiti Neptun. Ta mala ulica krije jednu čarobnu tajnu. Jedan ulični mercato, plac, tržnicu. U kojoj vladaju ulični prodavači klementina, paprika, orašastih plodova, cvjetaće, patliđana i ostalih povrtnih čuda. Mala je to ulica koja krije barove i trgovine pršuta i maslina. Mala ulica koju krase ljudi nalik na likove iz Felinijevih filmova što zalaze u sićušne barove na jutarnji espresso. Italija u malom.

Bologna je zasigurno grad u koji bih se vratila. Mislim da ga treba istražiti polako i s užitkom. I nadam se da će mi se pružiti prilika. Ovime završavam svoj "kratki" talijanski putopis. Hvala što ste imali strpljenja pročitati i pogledati članak do kraja. Zaista sam željela prenijeti vam malo ove ljepote u kojoj sam, hvala Bogu, uživala tjedan dana. A za kraj, budući da je ovo ipak Coolinarika i da se ovdje okupljaju gurmani, bacite pogled na ove krasote talijanskih trgovina. Addio Italia, ci vediamo di nuovo!