Vole je svi koje poznajem, dobro dođe u salati, na pašti, riži, s krumpirom, u sendviču. Svježa se može iskoristiti za carpaccio ili sushi, pečena na žaru ili pećnici...
Uvjerena sam da se savjest i želudac rode kao jedno. Ne znam samo u kojem se trenutku i zašto odvoje i započnu borbu za premoć. U pubertetu? U trenutku sazrijevanja? U starijim godinama, nakon važnijih životnih iskustava?
Palo mi je to napamet dok sam razmišljala o srebrnkastoj, glatkoj ribi, oštrih linija - tuni.
Dakle, tunu obožavam, i to, pogotovo, onu iz konzerve. Redoslijedom: u maslinovom ulju, u ulju i u vodi. Ili kako moje "beštijice" kažu "ribu bez očiju". Zdrava je (tvrde neki), ukusna, jednostavana za pripremu na milijun načina, a rok trajanja joj je skoro vječan. Vole je svi koje poznajem, dobro dođe u salati, na pašti, riži, s krumpirom, u sendviču. Ona svježa može se iskoristiti za carpaccio ili sushi, pečena na žaru ili pećnici, pržena u tavici nasamo ili u društvu patlidžana, rajčica i tko zna čega još. Kad u ormariću ili smočnici imaš konzervu tune, siguran si da ne možeš umrijeti od gladi. Dakle, to bi bio moj želudac!
S druge strane, znam i ponekad se sjetim, da su sve ribe bez očiju, jednom imale oči. Ponekad pročitam da je od svih vrsta ribe upravo tuna najzatrovanija živom (tvrde neki, ali ne oni isti) te da se ne preporučuje trudnicama i djeci. Osim toga njen je ulov na neko vrijeme bio zabranjen u Atlanskom oceanu, a strogo ograničen u drugim morima. I dan-danas je izvan zakona ribolov s tzv. FAD mrežama, koje sliče na divovske mreže za leptire u kojima ostaju zarobljeni odrasli primjerci, kao i sasvim mlade ribe. A ne zaboravimo da tuni treba osam godina da postane sposobna za oplodnju te da osim toga predstavlja glavni izvor hrane za mnoge druge životinja sa crnog spiska ugroženih. Tune ulovljene zloglasnim FAD mrežama često budu odvedene u uzgajališta na tovljenje. Tijekom tog procesa daje im se 20 puta više hrane, tj. liofilizirane ribe, nego što bi pojele da slobodno plivaju morem. To bi bila, pogađate, moja savjest!
Tuna je jedna od najzbunjujućih namirnica, jedna od onih koje potiču, kako moj želudac, tako i moju savjest. Danas je sve teže biti dobar chef pa i prosječni domaćin ili domaćica, pokušavajući hraniti voljene oko sebe koristeći zdrave, jednostavne i jeftine namirnice, a istovremeno biti "solidaran" i "ekološki savjestan". Više ni pridjev "domaći" nije dovoljan za primirje između želuca i savjesti. Sve sam skeptičnija prema "domaćim jelima" koja ne znače automatski zdravlje, gušt i čistu savjest. "Domaće" proizlazi iz tradicije, a tradicija je nešto iz drugih vremena koje s današnjim nema ništa zajedničko. Istovremeno se protivimo genetskoj modifikaciji, ali je nalazimo krajnje komotnom pa i ukusnijom. Pokrivamo oči pred fast food hranom, ali razmislimo, što je tunjevina u konzervi nego fast fish?!
Ne smatram da bi nam javna "mea culpa" pomogla niti se itko za bilo što treba ispričavati. Svatko zna kakav mu je želudac i kakva mu je savjest i s tom nesavršenošću mora živjeti.
Cinik u meni sprema se na veliku kupovinu tunjevine iz konzerve. Rezerve bi mogle trajati 5 do 6 godina, a nakon toga će valjda nešto izmisliti!?
:(Još nema komentara