...ili kako je Zec promijenio lokaciju...
Sunce se uporno trudilo probiti kroz teške zastore, škakljajući me po nosu i peckajući po pospanim očima. Izvana se čulo struganje metle po ciglama - to sigurno majka čisti avliju, a iz zemljane krušne peći do mene dopire miris kruha. Velika subota!!! Brzinom munje skačem iz kreveta i jurim u ljetnu kuhinju. Djed sjedi za stolom i masti toplu lepinju, mmmm...kako miriši.
"Dobro jutro mila, jesi ogladnila?"
"Jesam djede, baš mi fino miriši."
Pruža mi toplu namašćenu lepinju, ali druga ruka je uzima prije mene :
"Ni umila se nisi, a vidi kose, majko sveta, kakva si strumava."
U lavoru me čeka čista hladna voda, brrr, na brzinu je ispljuskam po licu i krećem ponovo po svoju lepinju. Majkina ruka me opet skreće s puta, posjedne me u krilo i pažljivo raščešljava čupavu kosu. U trenu se moja struma pretvorila u dvije kike.
"Evo, gotovo, sad možeš za stol."
Za stol !!! Pa nema se vremena, čeka me hrpa posla. Treba nabrati travu, cvijeće, isplesti koji vjenčić, napojiti pačiće, pokupiti jaja, skoknuti do Snježe i Nade da vidim kako one napreduju s poslom. Umiti se po šesnaesti put i čekati autobus iz grada kojim će doći mama i tata. I brat. I onda ću njega paziti i gledati da mami i majki nisam pod nogama. Danas moram biti dobra, bolja nego sve ove dane, jer će me sigurno i Zec iz prikrajka gledati. I ako ugleda nešto što mu se ne sviđa...ne smijem ni pomisliti na prazno gnijezdo. Moram još prije mraka i kod bake Nanice skočiti, i kod nje napraviti gnijezdo. Djed je sigurno veliku korpu ispleo, samo je treba napuniti travom i zelenkadama. Djedove su košare uvijek jako lijepe, najljepše u selu. Prošle je godine pravio male košarice, pa ih je baka oslikala crvenim i bijelim cvjetićima. I zelenim listićima. I onda su se nekim čudom te košarice našle u mom i Željkinom gnijezdu. Valjda je djed imao dogovor sa Zecom, sigurno za njega pravi i šarene štapove i frule i košare. A jooooj !!! Na tetu Keku sam zaboravila! I do nje moram stići, da vidim kako farba jaja. Kekina su šarena jaja najljepša - crvena i plava, ljubičasta i zelena. Pa sa nekim šiljkom crta cvjetiće i leptire i piše "Sretan Uskrs", i vitice i srca pravi i svašta još. Onda ih kuha, pa stavlja u boju, a kad ih izvadi ostanu svi oni cvjetovi i leptiri, i pažljivo ih briše i maže slaninom, pa se sjaje...sjaje... Moja majka kuha jaja u ljuskama luka, prvo na njih zalijepi cvjetiće i djetelinu, pa ih umota i stavi kuhati. Budu lijepa, kao čokoladna, a na njima ostane trag djeteline i cvijeća. Mama je još prošle nedjelje iz grada donijela i farbu za jaja i šarene preslikače. Bit će i naša jaja lijepa, ali Kekina...Kekina su posebna.
Mama i tata su stigli sa velikim torbama koje su netragom nestale, a ja sam dobila novo zaduženje - čuvanje malog brata. Dok sam ga vozikala u kolicima po dvorištu (a kasnije i po cijelom selu), mama i majka su završavale velike poslove. Šunka se kuhala u velikom loncu, jaja su bila spremna za farbanje, sobe pospremane, kolači izrezani... Djed je pekao prase u peći, onoj zemljanoj u kojoj je majka jutros pekla kruh i lepinje. Sa sumrakom dolazi i mir u naše dvorište, okupljamo se na večeru u velikoj kuhinji. Ne mogu iščekati da prođe i ova noć, najradije ne bi spavala. Čudan zvuk i grebanje po prozoru me uznemiri. Virim iza mame i ugledam velikog bijelog zeca. Došao je!! Bila sam dobra i poslušna cijeli dan i odmah ću sad na spavanje. Odmah!!
Noć je duga, kao da je najduža od svih dosadašnjih noći.
USKRS!!!
Sa prvim pijetlom budim se i ja. Znam, svi su već na nogama, majka i mama su rano u crkvu nosile svetenje, a Zec... sigurno je već napunio gnijezdo u štaglju. Nemam vremena za umivanje i češljanje, kasnije ću to. Jurim do štaglja, ali vrata su zatvorena. Otvaram ih teškom mukom, uz zlosutno škripanje. Gledam gnijezdo, a u njemu tek nekoliko uvelih cvjetova. Oči su mi širom otvorene, suze polako klize niz obraze. Trčim prema kući isprekidanog daha, gušeći se u suzama :
"Nee-ee-ma nii-ii-čee-eg-aaaa!!! Nii-ii-šta-aa mii-ii nii-i-jee o-o-ostaa-vi-i-oo."
"Možda nisi dobro gledala mila" - tješi me djed. "Jesi pogledala u velika kola?"
"Nii-i-saam" tulim i dalje. Slijepa od suza, ne primjećujem osmjehe na njihovim licima. Djed me uzima u naručje, nosi u dvorište, pod veliku šupu u kojoj stoje zaprežna kola. U njima nešto svijetli, blista.
Bicikl!!
Oooo, kako je samo lijep. Bijelo-plavi, sa pomoćnim točkovima, bijelom košarom i sjajnim zvoncem, i ogledalcem i bijelo-plavim šalangama na kormanu. Ne, ničiji nije tako lijep. Bila sam jaaaako dobra, ma sigurno sam bila jako dobra. Nije me Zec zaboravio, samo mu bicikl nije stao u štagalj. Ništa mi više nije bilo bitno - ni nova haljinica, ni lakirane cipelice ni crvene mašne sa bijelim tufnama. Ooo, kako će Nada i Snježa gledati moj bicikl. Pa ni Emil nema takav. Moj je najljepši!!
Sad mogu brzo stići i do bake Nanice, na drugi kraj sela, ne moram se više bojati jata gusaka ni čupavih pasa, sad nek sikću i laju zamnom koliko ih volja.
Majka me upozorava da se moram spremiti, pa se brzo umivam, mama me češlja i na kike stavlja nove mašne. Obući ću i novu haljinicu i lakirane cipelice. I brata su obukli u novo svjetlo plavo odijelce, a njega je više zanimalo zvonce na mom biciklu nego njegov drveni konjić. Malen je još, ništa ne razumije.
Sjedamo za svečano postavljen stol, djed zahvaljuje Bogu na bogatoj trpezi, šunka miriši, ribani hren mi malo štipa oči. Doručak prolazi u blaženom miru.
Nakon doručka, mama, tata, brat i ja odlazimo kod bake Nanice. Nadam se da me korpa čeka na starom mjestu, nije valjda Zec opet promijenio lokaciju. Jurim prije njih na mom plavcu, pomoćni točkovi drndajući poskakuju po seoskom pločniku. Korpa je na svom mjestu, u njoj šarena jaja i velika beba sa dugom plavom kosom, u prekrasnom drvenom krevetiću sa crvenim srcima. I kolica neka mala, za brata, i puno šarenih bombončića.
Dug će danas biti dan, a ja na mom biciklu jurim od bake do tete, od tete do strica i tako redom. Bijela se košara za čas napuni šarenim jajima i slatkišima. I ponekom vrpcom za kosu i dokoljenicama.
I eto opet noći nad našim dvorištem. Mama i tata se spremaju za povratak u grad, a ja ću još malo ostati kod djeda i majke. U gradu nemam gdje voziti svoj bicikl, puno je tamo auta. A tu, tu je širok šor po kojem se kotrljaju zaprežna kola.
San me svladao, ali ja jurim na svom plavcu po drndavom seoskom drumu. Vjetar mi je raščupao kosu, negdje sam pogubila crvenu mašnu s bijelim tufnama. Našao ju je bijeli Zec i ostavio u štaglju.
:(Još nema komentara