Kako zašto?
A, vi već govorite stranim jezicima. Pa dobro, sorry. U prošlom stoljeću to nije bilo baš svakodnevno.
Na primjer ja sam i svoj (onda smo to zvali književni jezik) govorila samo na školskom satu i eventualno praznikom kad bi nam došli gosti iz velikog grada. Inače sam pričala dijalektom. Po kajkavski.
A u tom avionu London-Miami nisu marili za to. Oni samo po svom. Engleski.
I tako, sjedim ja u avionu i gledam kako ulaze drugi putnici.
E da, nešto vam nisam rekla. Još kad sam krenula iz vlastitog dvorišta u ruci sam nosila jednu kutiju umotanu u bijeli pak – papir i vezanu špagom. Od toga se nisam smjela odvojiti ni pod cijenu života.
Unutra je bila jedna prekrasna stropna petrolejka od oslikanog porculana. Bio je to poklon obitelji kojoj sam putovala, nešto što je izazvalo oluju emocija. Ta je petrolejka dobila počasno mjesto u nadasve luksuzno i profinjeno uređenoj kući. Neke sam stvari za cijelo vrijeme svog boravka zaobilazila u širokom luku jer su bile neprocjenjive vrijednosti. Ja to nikako ne razumijem, kako nešto može biti neprocjenjivo ako je kupljeno za toliko i toliko nečega. Na aukciji.
Dakle sjedim u avionu, a špaga s kutije usjekla (koliko sam je stiskala) mi se u dlan toliko da mi je gotovo poplavio.
Do mene su bila još dva sjedala. Svako s jedne strane, ja u sredini. Takva je bila rezervacija.
Uvukla ja glavu u ramena kao kornjača u svoj oklop, a samo oči klize s jedne na drugu stranu u strahu tko će do mene sjesti. Kad evo, ajme mila majko, žena, toliko lijepa da sam zinula, izbečila oči, a možda mi je i jezik ispao, ali toga se ne sjećam. Bila je visoka kao da sam ja sama sebi stala na glavu (sad sam i ja nešto MALO viša - u širinu). Ime joj je bilo Lorna, bila je manekenka, snimala je kolekciju u Londonu, a sad je putovala na Jamajku. To sam sve saznala tijekom višesatnog leta, strip jezikom_crtanjem.
S druge strane sjedio je jedan gospodin koji je putovao u Bogotu u Kolumbiju. E, taj mi je u jednom trenutku ubrzao metabolizam koliko sam se uplašila. Naime, iz čista mira uzeo je olovku i papir i zamislite, napisao moje ime i prezime. Gotovo, sad sam gotova, zbogom zavičaju. Pa gledala sam ja te američke filmove sa Đon Vejnom, Paulom Nevmanom i s …pa prikazivalo se to kod nas svake subote i nedjelje, a jedan sat prije početka filma, preko razglasa su odzvanjale meksikanske pjesme skoro do Drave.
I molim vas, odakle njemu moje ime. Još mi je napisao imena nekih naših gradova, jer kao baš je sad bio tamo. A onda je nacrtao oči i naočale, pokazao prstom na njih, zatim na kutiju u mojoj ruci, na kojoj je čitljivo bilo ispisano moje ime, prezime i adresa. Prepoznao je strah koji me presjekao u koljenima. Ma bili su to suputnici za poželjeti, predivni ljudi. Atmosferu u avionu ne bih opisivala, jer danas je nekima to drugi dom. Ja sam samo mislila: joj, da me moji vide, prijateljice, susjedi i cijela ulica i sedam ulica oko moje ulice. Sve vam je jasno. S tim mislima u glavi sam se i prizemljila i avion se prizemljio.
Sletjeli smo u Miami.
Eto ti, dežavi ili vu. Priča se ponavlja. Kad sam sišla s aviona prvo me zalupio onaj topli zrak prepun vlage, sam Bog zna koliko promila. Drugo što me zalupilo bilo je ono more ljudi na terminalima što su se puževim korakom formirali u rijeku ispred šaltera za pregled dokumenata. Očekujući blagoslov da već jednom izađu iz te zone premještanja s noge na nogu.
Dakle, pošto je to bilo nekoliko dugačkih redova, ja sam odlučila stati sa strane. Naslonivši se na zid čekala sam da red konačno dođe kraju. Avioni su stalno slijetali, redovi postajali sve duži, a moj IQ postajao sve upitniji. Tu matematika gubi smisao, nema se što računati.
A onda me odjednom spazio službenik sa šaltera. Pokretom kažiprsta pozvao me da dođem. I počelo je. On govori, ja sliježem ramenima i tako valjda deset minuta, dok jednom Talijanu iza mene nije puko film. Pa počne on na talijanskom, bez rezultata. Onda stavi ruku na prsa i jasno reče: „Ja susjed“, došlo mi da poskočim od sreće kad sam to čula, ali još nisam rekla ni hop, kad sam saznala da je to jedina riječ koju zna. Što se mene tiče na talijanskom nisam znala reći ništa. Tad „uskočiše“ Nijemci. Also dakle, tu sam već nešto znala. Kod nas se neke njemačke riječi računaju izvorno naše, jer su u stalnom opticaju.
Eh, da, onaj na šalteru je pitao koliko dugo mislim ostati u SAD-u. Rekla sam: „Draj monat“, jer sam to znala reći, kasnije se to pokazalo velikom greškom, što je opet povezano s ona dva agenta koja sam prošli put spomenula. Ali to je već priča za sebe. Budem vam jednom o tome pričala.
Tako onaj na šalteru lupi žig i pokaže u pravcu prtljage s one strane stakla. Odahnem ja i slegnem ramenima pa ih opustim. Tad sam shvatila da je sleganje ramenima kobno, jer je on isti tren uzeo neki formular i počeo pisati, zatim mi pokazuje slike raznih kufera i torbi jednu po jednu, a ja samo odmahujem glavom dok cijelo vrijeme gledam u svoj kufer s onu stranu šaltera. Konačno sam shvatila, mislio je da mi je prtljaga izgubljena i radio je zapisnik. Onda sam uprla prstom u svoj kufer. Tada sam prvi puta stekla predodžbu kako bi moglo izgledati lice davitelja, ali samo na tren, jer kad je vidio onako blaženo razvučena usta od uha do uha, srdačno se nasmijao i pružio mi ruku.
Konačno sam došla na cilj. Uzela svoj kufer i onda me netko uhvatio za ruku. Bila je to Carol, u ruci je držala moju fotografiju.
S jezikom vezanim u mašnu, krenula sam za njom u lude sedamdesete………Hm.
:(Još nema komentara